Uobičajeno je da članovi nekog društva na užim ili skupnim sastancima podnose izvještaje. Često su to izvještaji o drugima, te njihovoj ulozi u određenim događajima.

Ti izvještaji su obilježeni i dokumentirani tragovima i njuhom.

Zato nije čudno što je pas koji piše ili govori izvještaj uglednoj instituciji jedan od poznatih prizora. Svjedoci koje za to pozivam u ovom trenutku jesu Franz Kafka i Mihail Bulgakov.

Mislim naravno na Izvještaj jednoj akademiji i roman Pseće srce.

Što se tiče Životinjske farme Georgea Orwella, njena višeznačnost otvara mnoštvo vrata iako se iza svakih govori o istom.

O drugima nisam ni razmišljao iako ih znatan broj poznajem, ali oni vide stvari i svijet na posve drukčiji način i zato su samodopadni jer moćna i stabilna uređenost jesu preduvjet sreće, zar ne?

Dok pripovijedam, sjećam se likova koje sam oblikovao i dodajem im kretnje i riječi koje govore o skrivenom u njima više od bilo čega drugog.

Znoj na čelu, način brisanja koji oblikuje misao i pokret koji tu misao čini jasnijom i prodornijom.

Ubleha.

Otkako sam čuo tu riječ, dovodim je u vezu, ko zna zašto, s pleh-muzikom iliti limenom glazbom.

Blech...

Idu vatrogasci u uniformama, s instrumentima u rukama, pušu i lupaju od svoje vatrene zgrade do gradskog parka. To je mjesto njihovog uobičajenog koncerta. Jezerce sa skulpturom i svježinom pomaže im u tom. Jezerce je izvor vodoskoka.

Skulptura ili gradba u jezercu nekoliko se puta promijenila. Preobrazila. Nekad je ličila na uski visoki zamak s čijeg je vrha prštalo na sve strane.

Onda je neko kameni zelenkasti zamak srušio.

Mnogo je vremena prošlo dok je na tom mjestu iz vode iskočio betonski delfin, a iz njegovih usta mlaz uvis koji je kupao njegovo tijelo.

Doduše, svima koji su uživo vidjeli delfina, u moru ili delfinariju svejedno, ovaj u jezercu njihova parka činio se nezgrapan i neshvatljivo grbav, ali nisu to smjeli pretjerano komentirati jer je delfina načinio ljubimac gradskih vlasti, a to je u malom gradu jednako važno kao i gradnja u porodici.

Sad u tom parku nema ni jedne vlati trave.

Sve je okovano kamenom i betonom što građevinski izvođači nazivaju skverom.

Nema trave, a nema ni skulpture osim one koju ublehaši vide i dive joj se kao što je red.

 

Ublehe vjeruju da lebde.

Zato tako i izgledaju.

 

Sve u svijetu je u uspinjanju. Uzašašće na sve strane. I viđenja kojima se vjeruje. Svijet na taj način postaje samospoznajan. I značajan.

 

Živjeti u takvom svijetu često dovodi do nesporazuma i njihovo razjašnjenje stvara mnoge probleme ublehašima bez prirodnog dara.

Malo tu mogu i priručnici. Oduvijek je na našim prostorima postojala neka tajna knjiga, a u njoj su bile upute o ponašanju i objašnjenja učinjenog.

Iako je se svi pridržavaju, knjiga zapravo ne postoji.

Takav je danas Skriveni pravilnik čaršije.

 

Ipak, ublehani ponekad ne znaju više ko su.

Stoje tako zblehnuti i čekaju da obučeni članovi eliminiraju sve koji nisu oni. A mnogo je takvih.

Ljudi su djelovali fascinirani nekim fenomenima i načinili nevjerovatne pomake. Zaista opasni ljudi.

Svi koji nešto otkriju ili izume su opasni. Oni koji se tome približavaju svojim talentima još su opasniji jer je njihova lucidnost nejasna i nepredvidiva.

Vidim da tako gleda sve jedan od najuglednijih članova ovdašnjeg društva zadužen za pronalaženje sumnji kod onih čiji talent i ponašanje ne pokazuju obzire prema uobičajenim subordinacijskim kodeksima.

Kad su najbistrije, njegove su oči mutne.

Lucidnost i zakrvavljenost odavno su zamijenili mjesta.

A čim se pokaže potreba za objašnjenjem, prizor se završava zamračenjem.

Ekspeditivan i efikasan tehnološki jezik.

Pitanja nisu dopuštena jer u njima postoji mogućnost prolaza do zacementiranog smisla-besmisla.

Svjesni ili ne, ublehaši su revni činovnici osvete. O kakvoj je osveti riječ ne zna se tačno, jer je to u Skrivenom pravilniku čaršije zatamnjeno mjesto. Zatamnjeno, ali postoji.

To je misterij koji tek treba otkriti.

Očito je znanje o njemu dopušteno samo rijetkima koji se mogu smatrati izabranima.

Skriveni pravilnik čaršije nedvosmislen je u tom.

Kao što je svako pitanje koje traži jasnost incident.

Takav je čak i ulazak pčele u zabranjeni prostor.

 

Spomen na Nemezu iliti Nemesis dodiruje opasnu šutnju iz koje vreba sve što je u mitu uobličeno.

Vjerujem da je to u Skrivenom pravilniku čaršije središnje poglavlje u kojemu se pojašnjava niz postupaka koji dovodi do skladnosti rješenja.

 

Stoga se počesto zbilja čini ublehnom.