Napisao je pismo starom prijatelju kojeg zaista dugo nije vidio. Potom je strpljivo čekao odgovor. Ipak, predugo je trajalo. Razmišljao je šta se sve moglo dogoditi. Možda je bolestan? Ili adresa nije ispravna? Možda... Ne, to nije moguće, stari su doduše... Svi se dopisuju sa svima. Ponekad poželimo napisati otvoreno pismo javnosti. I odmah se suočimo s problemima. Ko će nam pismo objaviti? Šta im znači naše ime? Pisma čitalaca nisu najbolja rubrika. U njoj se očekuje da ćemo nešto demantirati ili dati neki koristan novi podatak. A to nas ne zanima. Mi želimo samo kazati da nam je došlo do grla ili dogorjelo do nokata. Mi koji značimo sebi toliko mnogo – sve. Njima – ništa. Totalni nesporazum s vremenom i prostorom u kojem živimo. Zato nas predstavljaju izabrani ljudi. Kad nam se čini da nije tako, pokušavamo shvatiti. Pomišljamo kako smo opet prevareni.

– Zašto niste izabrali druge?

Tako će nam odgovoriti svako. Šta na to odgovoriti?

– Koje druge?

Svaki grad ima bar jednu dragocjenost u koju vjeruje. Neki čak vjeruju u svoje pohvale običajima i lopovima. Time se bave i filmovi i televizijske serije. Često je to igra inteligencije. Ponekad zaista inspirativno. O tempora, o mores. O, vremena, o, običaji.

Nemam više kome da pišem, pomisli adresant s početka priče. Jeste da živimo u globalnom selu, ali izgleda da su svi koje sam poznavao u njemu – umrli. Ili su me zaboravili. Možda sam i ja mrtav, ali toga još uvijek nisam svjestan. Kakve misli! Zaslužuju čašicu okrepe. I iskapio je svoju čašicu. Ipak, nije mu bilo ništa bolje. Samo malo toplije.

Sve je moguće poručiti. Tako i hadžijski ćevap koji ga sad gleda primamljivo dok on smišlja novo pismo, novu poruku. Dok je uzimao jelo od dostavljača, začudio se i sam kako je odjeven. Potom se pogledao u ogledalo. Na koga li to samo podsjećam? Na pisca Pohvale ludosti? I kiselo se nasmiješi u ogledalo. Crna kapa koja se preobražava u kapuljaču. Erazmo Roterdamski? Ili samo mršavi, koščati i zbunjeni stari čovjek koji više ne razumije svijet. Odraz nikako nije izgledao laž. Samo kao slika nekog starog majstora.

Neki misle da je to ludost ili glupost, a drugi, ne obazirući se na to – historija civilizacije. Jedino ne možeš naručiti odgovor na pismo. Mnogo je pisama tako bljesnulo i zaputilo se u svijet.

Neke je od svojih poznanika prezirao. Vidio je u njima samo gadost. Takvi su oni. Uvijek vješti. Patriotski plaču, a onda uskoče u krilo dobrostojećeg dobročinioca. I njihov je život za određeno vrijeme osiguran. Biraju između ponuda. Kao... Jedan se među njima naročito isticao. Nekad ga je smatrao prijateljem. Dugo ga nije čuo. Niti vidio. Samo u popisima zajedničkih članova tog i tog društva. To je bio znak koji je zatravio nekoliko mozgova i mozgica s kojima je prije toga pričao. Ipak mu je napisao pismo. Bez odgovora, naravno.

Nova vremena, novi običaji. Mnogo griješimo. Bremenita su sjećanja. Zato valjda ovo ispisujem? Čak bi se i odred koterije epigona složio s tim. Iako je njihov zadatak da neprekidno, javno ili tajno, kroz neshvatljivu mrežu konfidencije, ali uporno, na sve moguće načine, dovode u pitanje svoj uzor iz kojeg uzimaju ono što misle da je njihov identitet.

– Zašto ne napišeš pismo Narcisu?

Ko je to rekao? Ili je to bila samo primisao. Možda Erazmo s kapuljačom iz ogledala? Odmah je napisao pismo Erazmu (“I ti si upoznao pandemiju...”, napisao je ponešto tugaljivo i turobno u uvodnom dijelu svog opsežnog pisma, gdje se još jedanput osvrnuo na kugu). Nikad nije na nj dobio odgovor. Kako i bi. Doduše, da ne skrijemo ništa – nije ga previše ni iščekivao. Iako bi ponekad pomislio: valjda je pošta postojala i u to vrijeme. Sigurno su je sad osavremenili. Zašto mi ne bi odgovorio?

Dugo je to bilo pismo, zaista dugo, kao knjižica, o glupostima i ludostima novog vremena. Nastavak Erazmove priče na drugi način. Ispričao mu je sve o nama, naravno, s mnogo sočnih primjera kojima bismo se slatko smijali kad bismo imali prepis tih dugih njegovih razmišljanja. Nije spominjao imena, ali jeste zaduženja određenih ljudi i svih onih koji idu kao svita uz njih. Iz toga se moglo vidjeti kako se pogled na svijet preobražava i ukazuje sa sasvim novim licem.

– Zašto ne napišeš...

– Kome?

– Možeš i Sebastijanu ili...

– Kojem Sebastijanu, ili?

– Što voli biti mučen, proboden i prikovan, kao što se volio slikati onaj japanski pisac zaljubljen u tradiciju i u svoje tijelo. I Narcis je bio takav...

– Ali to nije ili.

- Ili je Prometej.

- Jadan on. Patio je što je postao vatronosac ljudima, a onda su taj njegov zasluženi nadimak ljudi dali otjelotvorenju zla i ogovarali ga kroz stoljeća i stoljeća. Kako mu mogu poslati pismo?

– A kako si mogao Erazmu? Znaš li ti šta je to pismo?

– Mislio sam da znam.

Nije prestao pisati. I uvijek mu je bila nevolja s potpisom. Šta da kaže? Ko je on? I šta bi adresatu kojem piše to moglo značiti? Prijateljima je pisao i potpisivao se svojim imenom. To očito ništa nije značilo. Nakraju se potpisivao samo kao Korespondent. To je djelovalo uvjerljivo i gotovo tajnovito.

Jedno od tih pisama stiglo je i do mene. Nisam ga u potpunosti shvatio iako je u njemu bilo naznaka neke lucidnosti. Odlučio sam da ne odgovorim jer bi sigurno uslijedila rasprava koja bi stvar još više zamrsila. Korespondencija je zaista tajnovita. I nepredvidiva.