Između 1932. i 1933. godine u bivšoj ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici od gladi i bolesti umrlo je između 1,5 i 4 miiona ljudi. Brojka raste na 12 miliona ako se dodaju i druge pogođene regije SSSR-a.
Historičari se ne slažu u vezi sa brojevima ali to nije jedina kontroverza koja postoji kada je u pitanju takozvani Holodomor, tragična epizode velike masovne gladikoja je decenijama skrivana od šire javnosti.
Danas gotovo niko ne osporava veličinu tragedije ili da je ona rezultat politike Moskve, ali namjera sovjetskog režima još uvijek je pod upitnikom.
Je li postojao namjerni Staljinov plan za suzbijanje ukrajinskog nacionalizma ili je Holodomor bio nenamjerna posljedica loše politike? Treba li to smatrati genocidom? Iako nema konačnog odgovora, većina stručnjaka vjeruje da je tako: da je gruzijski diktator na taj način htio naučiti lekciju građanskoj i pobunjenoj Ukrajini.
Staljin je krajem 1929. pokrenuo ekonomsku politiku koja će zauvijek promijeniti SSSR. Bio je to prvi od takozvanih petogodišnjih planova, čiji je cilj bio ubrzati industrijalizaciju zemlje, posebno kroz tešku industriju. Za to je Moskva trebala centralizirati sve resurse kojima je raspolagala i izbjeći krize sa žitom pretrpljene u prethodne dvije godine, kada je seljaštvo državi dalo mnogo manje žita od planiranog.
Dok je ruralni svijet tvrdio da je loša žetva, Staljin je iskoristio pad isporuka kako bi objavio rat takozvanim kulacima, što je bio pogrdan izraz za zemljoposjednike. Tako se dogodila i najveća poljoprivredna kolektivizacija u historiji.
Ubrzo je država u velikoj mjeri izvlastila zemlju, usjeve, stoku i strojeve i centralizirala sve planove za hranjenje rastućeg stanovništva brzo industrijaliziranih gradova.
Postupak prisilne kolektivizacije bio je traumatičan. Selo SSSR-a bilo je podijeljeno na dvije vrste farmi: kolhozi, kolektivizirane zadružne ekonomioje te na farme kojima je izravno upravljala država. Stoga je Staljinova vlada zabranila bilo kakvu privatnu eksploataciju i prisilila sve seljake, bilo da su oni bivši vlasnici ili radnici, da se pridruže kolhozu.
Naravno, postojali su široki džepovi otpora, koji su bili posebno nasilni na najbogatijim teritorijima kažnjenim kolektivizacijom: Sjevernom Kavkazu, prostranim ravnicama Kazahstana i Ukrajine. U potonjem je slučaju tome dodan relativno dobro organiziran rastući nacionalizam, koji je imao široku potporu u ruralnoj populaciji zemlje i koji se suprotstavio sovjetskim vlastima. Režim je reagirao dodatnom represijom: zatvor, deportacije u Sibir, pa čak i strijeljanja.
Da bi se borili protiv prisilne kolektivizacije, seljaci su počeli smanjivati proizvodnju ili se ne pridržavati traženih zahtjeva. Mnogi su odlučili napustiti hzemlju. Drugi su pokušali zadržati dio žetve, a bilo je i mnogo pljački.
Socijalna napetost je rasla i haos je zahvatao regiju. Staljin, uvjeren da je sve to plod nacionalističkog bojkota, odlučio je „uvesti red“. Prve smrti zbog nedostatka hrane dogodile su se 1931. godine.
Ni prisilna primjena zadružnog sistema nije uspjela: distribucija proizvoda bila je proizvoljna, a uvođenje modernih mašina, nepoznatih u tradicionalnom svijetu, još je više odgodilo žetvu. Onda se dogodila i suša 1932.
No, bez sumnje su političke odluke bile ono što će ubrzati glad koja je započela u proljeće 1932. godine. Staljinova vlast pribojavala se velike pobune kakva se dogodila u prvim godinama boljševičke revolucije i odlučila je pooštriti uslove za ukrajinsko seljaštvo. Zatvorila je granice tadašnje sovjetske republike i strogo kaznila napuštanje zemljišta. Uz to, donijeli su okrutni Zakon o pet klasova, koji je strogo kaznio one koji su ukrali pšenicu iz kolhoza.
Unatoč činjenici da je glad već bila javnozdravstveni problem, Moskva je zadržala oštre zahtjeve za proizvodnjom i oduzimanjem. Ukrajinske žitarice punile su silose stranih zemalja dok su Ukrajinci doslovno gladovali.
Molbe narioda niko nije slušao. Vojska je nastavila čuvati polja, zahtijevajući utvrđene kvote, a brigade su ulazile u kuće kako bi seljacima oduzimali hranu. Čitav ovaj skup političkih poteza bio je ono što je mnoge natjeralo na pomisao da je širenje gladi u Ukrajini bila namjerna politika kreirana iz Kremlja.
Situacija se ubrzo dodatno pogoršala. Epidemija tifusa, kao i druge bolesti, počela se širiti, ali ruske vlasti naredile su svojim dokotrima da to ne spominju niti da dalje istražuju uzroke. Zabilježeni su slučajevi čedomorstva i kanibalizma, pa čak i postojanje crnog tržišta za ljudsko meso.
Svjedoci situacije opisali su zastrašujuće prizore, a na ulicama su se gomilali leševi koje se niko, nije usudio niti je mogao sahraniti. Takođe se širio sistem raširene korupcije, nazvan Torjzina, pri čemu su izgladnjeli seljaci kupovali kruh i brašno u zamjenu za porodični nakit.
Pokušaji SSSR-a da prikrije veličinu gladi izuzetno su otežali utvrđivanje konačnih podataka. Također nije lahko utvrditi koliko se smrtnih slučajeva može ubrojiti u Staljinovu politiku, a koliko ih je nastalo prirodnom smrću. U svakom slučaju, iako se barakalo brojevima koji dosežu deset miliona žrtava, najnovije preciznije procjene postavljaju broj umrlih u rasponu između 3,5 i četiri miliona.
Ne smiju se zaboraviti žrtve u drugim regijama SSSR-a: 1,5 miliona ljudi ubijeno je u Kazahstanu i stotine hiljada više na Sjevernom Kavkazu te u regijama Don i Volga.
Kontroverza oko ove epizode nastavlja se u trenucima trenutne napetosti između Rusije i Ukrajine. Negatorska politika vrlo je živa u Rusiji i vuče korijene još iz SSSR-a. Brojne studije pokazale su da je strategija Kremlja uvijek bila zanijekati glad i, u svakom slučaju, za krizu optužiti ukrajinske nacionalističke pokrete i kulake. Falsificiranje statističkih podataka i prikrivanje slike takođe su dobro dokumentirani.
Sovjetska politika se isplatila: međunarodno javno mnijenje nije znalo činjenice sve do pedeset godina kasnije, a sami ih Ukrajinci nisu mogli otvoreno opozvati sve do pada komunističkog bloka, u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Danas se oni koji ne poriču glad dijele između onih koji podržavaju da je Staljin namjerno smislio plan etničkog čišćenja i onih koji tvrde da je to bilo plod lošeg planiranja. Potonji vjeruju da se, s obzirom da je u cijelom SSSR-u vladala velika glad, ne može tumačiti kao pokušaj pripitomljavanja seljaštva Ukrajine. To je, inače, i danas glavni argument Moskve.
U svakom slučaju, postoje značajne naznake koje podupiru tezu da je glad izazvana namjerno. Za početak, strašni izvještaji svjedoka događaja. „Očito smo svi znali da je ta glad bila umjetna, jer je 1932. bila vrlo dobra žetva. (...) Bilo je puno žita koje još nisu mogli otpremiti. A tokom zime 1932.-1933., ako bi neko gladan pokušao otići tamo i uzeti malo žita, pucao bi u njih", jedno je od svjedočanstava na web stranici holodomorsurvivors.ca.
Uz to, američka historičarka Anne Applebaum u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Crvena glad: Staljinov rat protiv Ukrajine (Debate, 2019.) pruža nove podatke iz sovjetskih arhiva poput dokaza da je diktator znao za situaciju i da nije učinio ništa da je popravi , kao i tajna uputstva koja je izdavao a koja su pogoršavala glad.
Rasprava među akademskom zajednicom je žestoka, ali ne smije se zaboraviti da je ona veoma zagađena politikom, što otežava razabiranje historijske istine. Od 2006. Ukrajina to smatra genocidom i svake godine odaje počast žrtvama. Mnoge zemlje podržavaju ovu tezu. Tu je i rezolucija EU-a iz 2008. koja „priznaje holodom ili kao grozni zločin nad ukrajinskim narodom i protiv čovječnosti “.