Proslavljeni svjetski pisac i svojevrsni začetnik postmoderne književne epohe Jorge Luis Borges objavio je još 1952. godine u svojoj zbirci eseja Druga istraživanja esej-priču: Enigma Edvarda Ficdžeralda (Zagonetka Edwarda Fitzgeralda) – a koja je zasnovana na priči-legendi o trojici drugova koji su zajedno studirali i obećali da će onaj koga sreća počasti u budućnosti pomoći ostalima: poznatom pjesniku, matematičaru i astronomu Hajjamu, zatim kasnijem veziru Nizamulmulku i Hasanu Sabahu, kasnijem vođi zloglasnih ubica, Asasina. (Nizamulmuk je pomogao Hajjamu i Hasanu, dok se Hasan u međuvremenu okrenuo protiv vezira...)
Borges je ranije, 1949. godine, u priči Averroesova potraga (Averroes je ustvari Ibn Rušd) spominje “sukob” mišljenja između Gazalija i Ibn Rušda u shvatanju svijeta i spoznaji Stvoritelja svijeta (uglavnom po sukobu općeg i pojedinačnog), ali je njihov “sukob” označen kroz pojam Tahafut, što znači “ruševina” (uništenje, samouništenje, nesklad; potonji je pisao “Samouništenje samouništenja”, a prvi: “Samouništenje filozofa” – gdje potonji kontrira prvom) – dok drugu dvojicu “sukobljenih” Borhes spominje u navedenom eseju o Hajjamu i drugovima – gdje uvodi u narativ Al-Farabija (koji je smatrao da općih pojmova nema izvan stvari) i Ibn Sinu (Avicennu), koji je naučavao da je svijet vječan – pripisujući Ibn Sini izvjesnu heretičnost (bezbožac je, ali umije tumačiti najteže dijelove Kur’ana).
Sam Hajjam nazvan je obraćenikom potonje dvojice, čak čita i izvjesne heretičke spise i konkretno rasprave o “Jedinstvu”. Također, na početku spomenuti E. Ficdžerald, kao 700 godina kasniji pisac, rođen u Engleskoj, koji čita Kihota i Šekspira, ali dolazi i do perzijske legende o Simurg pticama (zapravo, to je poznati Attarov spjev Govor ptica), o pticama koje, kako Borges navodi, tražeći svoga kralja Simurga iza sedam mora, naposlijetku spoznaju da su one Simurg, i da je svaka od njih Simurg. (Dakle, ovdje je također tema rasprava o općem, tj. o apsolutnom i pojedinačnom – kao kod svih navedenih islamskih mislilaca.)
Ficdžerald potom (sad smo u naraciji Borgesovog eseja s početka) prevodi Hajjamove Rubaije, samom prijevodu dodaje nešto svoje i tu nastaje “čudesan spoj”. – Zapravo, priča dalje naglo ide u svoje ušće raspravom o tome da je sam Hajjam kroz Ficdžeralda platonac i pitagorejac, “koji vjeruje da duša prolazi kroz mnoga tijela”, pa tako kao da je u Englezu kasnije oživio Perzijanac – čime je “od dvojice” postao jedan jedinstveni pjesnik. (Kraj rasprave o jedinstvu i pojedinačnom)
Ovdje se “u čudesnom spoju” mogu povezati upravo Karahasan i Borges, koji su svakako povezani idejom platonizma; “Budući da su riječi odraz Ideje, one u sebi na neki način ipak sadržavaju esenciju Vječnosti”. Samog su Borgesa u filozofskom smislu oblikovali “nominalizam” i “empirizam” – Za “nominaliste” primarne su individualne stvari (dok su opće ideje sekundarne, to su samo imena koja dajemo stvarima), dok za “empiriste” svaka spoznaja proizlazi iz vlastitog iskustva, a najvažniji izvor spoznaje jesu naša osjetila. Pomoću njih oblikujemo vlastito viđenje svijeta.
Zato sam Karahasan ističe da je fundamentalizam zapravo zamjena vjere znanjem, i da je, ustvari, bolje osjećati nego znati/misliti: bolje je ono što je neposredno dato jer se to živi i osjeća, a saznaje se i promišlja ono što je apstraktno i ono što je iza. Za Karahasana su osjetilnost i književnost kao forme saznanja put do utjehe (ovdje se sjećamo nekih od definicija zadaće književnosti da izrazi dramu ljudske duše ili da traga za vječnom istinom i Idealom; a u konačnici, da definira pojam čovjeka na svakom stepenu historije) – a formalne “sveznalice” zapravo su fundamentalisti – o čemu, kroz narativ o heretičnosti, sam Karahasan raspravlja i u svom Istočnom divanu i u romanu Što pepeo priča.
Preko narativa o osjećaju koji je iznad razuma, Karahasan se približava i Umbertu Ecu (koji je, također, i borhesovac), jer Karahasan navodi da bi volio da se drvo ili vjetar u književnosti izrazi svojim jezikom (narativ o neposredno datom), a Umberto Eco je u svojoj velikoj studiji uobličenoj u knjigu U potrazi za savršenim jezikom također ukazao da je to jezik stanja i osjećanja (kako komuniciraju i životinje), a ne jezik oznake i forme.
Interesantno, na prijedlog Umberta Eca, u Italiji je 1988. godine izašao prijevod književnog djela pod nazivom Alamut, što je tvrđava Hasana Sabaha – i u romanu Alamut ispričana je priča o Hasanu i njegovoj sekti, o njegovim školskim drugovima Hajjamu i Nizamulmulku, o Hajjamovim pjesmama, o ubistvu Nizamulmulka itd. Ovaj je roman djelo Vladimira Bartola, slovenskog pisca, a prvo izdanje izašlo je davne 1938. godine, dakle, prije Borhesovih Drugih istraživanja i Enigme Edvarda Ficdžeralda, gdje je također ispričana priča o Hasanu, Hajjamu i Nizamulmulku. (Autori računarske igre Assassins Creed nadahnuti su ovim romanom, koji je postao bestseler nakon francuskog i engleskog prijevoda, na koje se više decenija čekalo. Poznat je i istoimeni film. Prema nekim podacima, sam je Vladimir Bartol simpatizirao, a možda i bio član jednog tajnog društva čiji su članovi obučavani da teroristički djeluju protiv fašista.)
Karahasan, pišući o davnoj epohi koju spaja s našom, kao da je stvorio vlastitu čudesnu enigmu kroz koju nam želi u spoju pojedinačnog predstaviti ono univerzalno i vječno. Zapravo, tu je riječ i o dekonstrukciji (pepeo) i o rekonstrukciji (pepeo priča). Direktno s Borhesom veže ga i motiv biblioteke (u ovom slučaju sarajevske Vijećnice u kojoj gore knjige). Ovdje se direktno uklapa i fenomen književne “reciklaže” (sve je već napisano, svi tekstovi stoje i međusobnom odnosu, mi priče samo iznova recikliramo) i moderne teorije interteksta i metateksta. Jer, Karahasanova poetika je “poetika ruševine”, a roman Što pepeo priča rekonstrukcija je jednog izgorjelog rukopisa (skupa s drugim rukopisima u Vijećnici). (Mladi Bosanac Vukac upoznaje Hajjama pred kraj njegovog života i zapisuje po povratku u Bosnu opsežne detalje o Hajjamovom životu.)
Hajjam, obraćajući se Vukcu, u romanu kaže: “Ono što vidiš zavisi od tvog pogleda otprilike onoliko koliko i od onoga što okom gledaš” (što je onaj “Borhesov” empirizam i nominalizam). – dok Hasan Sabah ima neodoljivu FUNDAMENTALISTIČKU potrebu da SVOJU ISTINU NAMETNE SVIMA (Hasan Sabah također je i vjerski obrazovan, kao i Nizamulmulk, koji kao predstavnik vlasti ima svoju verziju istine).
I, nadasve fascinantno podudarno kao što Borgesov Ficdžerald postaje enigmatično jedinstvo s Hajjamom, izražavajući (prevodeći) Hajjama izrazio je sebe, tako i Karahsanov Vukac, pišući PO SVOJIM SJEĆANJIMA Hajjamovu autobiografiju, kaže: ...znam da sam ovdje zabilježio sve što sam uspio saznati o njemu, a time iskreno izrazio i sebe samoga, ja did Vukac iz Bilješeva.
I, na kraju, kako Dijana Hadžizukić analitički pokazuje i prikazuje još jednu ENIGMU s romanom Što pepeo priča:
U napomenama se pojavljuje Juso Podžan Livnjak, student, koji istražujući alhamijado rukopise u Vijećnici pronalazi neobičan rukopis, pisan arapskim pismom, ali najkasnije 1200. godine. “Po opsegu i stilu, a i po većini drugih osobina, ovaj rukopis je više ličio romanu nego bilo kojem meni poznatom alhamijado spisu”, kako kaže Karahasan.
Tematiziranje pronađenog rukopisa autorska je strategija kojom se uvijek potiče generiranje novih tekstualnih smislova. Odnosno, “Putevi kojima se tekstualnost ponovo umeće u povijest i politiku raznoliki su i neizbrojivi. ‘Šeherzadin sindrom’ postmodernizma upregnut je u proširivanje i razmicanje pojma fikcije do njegovih krajnjih granica”, kako u jednom svom istraživanju ističe kolegica Moranjak-Bamburać.
I Juso Podžan dobiva ulogu dramatiziranog pripovjedača s pravom na vlastitu ispovijest i svjedočenje o prijeratnom Sarajevu, spaljivanju Vijećnice, naše babilonske biblioteke, te s pravom na autorstvo Vukčevih zapisa o Hajjamu.
Priča o Hajjamu priča je o čovjeku koji misli, koji postavlja pitanja (i ne nalazi odgovore) – i takva pozicija neminovno je u sukobu s vlastima, sa zvaničnom istinom koja sve objašnjava – i zato se i za Hajjama ispostavilo, iako je u početku bio blizak Dvoru (njemu se zamjeralo što je filozof koji propituje i ne nalazi konačan odgovor – pa je na njega bačene anatema i on biva sahranjen u vrtu...) da biti blizak jednoličnom pogledu na svijet nije uvijek dobro za onoga koji misli (svojom glavom)
