Razmjeri doprinosa industrije naoružanja klimatskim promjenama često se minimiziraju, izbjegavaju ili ignoriraju.

Međutim, pripreme za rat, kao i sam rat, ubijaju planetu brže od praktično bilo kojeg drugog pojedinačnog faktora. Vojno-industrijski kompleks nanosi više štete okolišu nego civilna avioindustrija ili globalni pomorski transport. Zapravo, prema nedavnom izvještaju, njegov ugljični otisak je blizu njihovog zajedničkog udjela.

To čini kako kroz standardne mirnodopske operacije, tako i kroz samo vođenje rata.

Najpoznatiji pokušaj procjene globalnog vojnog ugljičnog otiska predstavljen je u studiji istraživača iz organizacija "Naučnici za globalnu odgovornost" i "Opservatorij za sukobe i okoliš" iz 2022. godine.

Oni su taj udio procijenili na oko 5,5 posto globalnih emisija stakleničkih gasova, s vjerovatnim rasponom od 3,3 do 7 posto, što je više od nacionalnih emisija Rusije, a ta brojka ne uključuje emisije nastale tokom stvarnih ratnih sukoba.

Zašto onda mirnodopske operacije industrije naoružanja daju tako ogroman doprinos klimatskim promjenama?

Prvo, moderne oružane snage uveliko zavise od nafte. Borbeni avioni, bombarderi, helikopteri, ratni brodovi, tenkovi i vojne logističke flote troše ogromne količine mlaznog goriva i dizela. Tome dodatno doprinose vojne vježbe te kretanje osoblja i opreme širom svijeta.

Sam NATO sada izričito priznaje vojne aktivnosti i postrojenja kao izvore stakleničkih gasova, te je čak razvio i metodologiju za njihovo mjerenje.

Trajni otisak

Vojna infrastruktura ostavlja trajni otisak. Baze, aerodromi, pomorski objekti, radarske instalacije, vojni smještajni kapaciteti i poligoni za obuku troše električnu energiju i gorivo za grijanje, te zahtijevaju izgradnju i održavanje.

Održavanje globalne mreže vojnih instalacija stoga generira emisije čak i kada se ne vodi rat. NATO-ova vlastita metodologija obračuna izričito uključuje vojne objekte i instalacije.

Drugo, proizvodnja oružja – koja obuhvata avione, brodove, oklopna vozila, projektile, elektroniku, građevinske objekte i municiju – ima ogroman industrijski otisak, jer zahtijeva čelik, aluminij, titanij, cement, hemikalije i ogromne međunarodne lance snabdijevanja.

Ali to je tek početak. Čim vojnici počnu koristiti svoje oružje, planeta postaje jedna od prvih žrtava. Kada počnu borbe, avioni izvode mnogo više misija, oklopna vozila neprestano djeluju, municija se mora transportirati, brodovi se raspoređuju, a ogromni logistički sistemi prevoze gorivo, hranu, naoružanje i osoblje. Ugljični otisak vojske u ratu stoga je znatno veći od njenog otiska u mirnodopskom periodu.

Ratna razaranja dodatno povećavaju negativan utjecaj na okoliš. Napadi na rafinerije nafte, skladišta goriva, fabrike, elektrane i industrijska postrojenja mogu direktno osloboditi stakleničke gasove i izazvati ogromne požare.

Urbano ratovanje također može zapaliti zgrade i vozila. Zbog toga Opservatorij za sukobe i okoliš emisije nastale ratovanjem tretira kao dodatnu kategoriju, izvan procijenjenih 5,5 posto vojnog otiska.

Čak i nakon prestanka borbi, ekološka cijena i dalje raste. Obnova može biti izuzetno ugljično intenzivna. Uništavanje grada stvara emisije tokom samog napada, ali njegova obnova zahtijeva ogromne količine cementa, betona, čelika, stakla i asfalta.

Proizvodnja cementa i čelika sama po sebi predstavlja glavne izvore ugljendioksida. Rat stoga može pokrenuti drugi val emisija koji traje dugi niz godina nakon prestanka borbi. Procjena od 5,5 posto isključuje obnovu nakon sukoba.

Katastrofalne posljedice

Čak ni tada štetni efekti ne nestaju. Rat može uništiti prirodne ponore ugljika. Šumski požari, krčenje šuma, uništavanje močvara, degradacija tla i oštećenje ekosistema mogu osloboditi uskladišteni ugljik, dok istovremeno smanjuju buduću sposobnost zemljišta da apsorbira ugljendioksid.

Sukob također može oslabiti propise o zaštiti okoliša i olakšati ilegalnu sječu šuma ili nekontrolirano iskorištavanje resursa.

Svi ovi faktori su vjerovatno potcijenjeni, a ne precijenjeni. Vojne emisije su se kroz historiju slabo prijavljivale, a države se znatno razlikuju po onome što uračunavaju u te proračune.

To je trenutna situacija. Međutim, nalazimo se na pragu globalnog prenaoružavanja, a to će imati još katastrofalnije efekte na klimu.

Vidjeli smo da bi hipotetička "globalna vojska" bila među najvećim emiterima na Zemlji – odmah iza Kine, SAD-a i Indije. NATO drži ogroman udio u svjetskim vojnim rashodima, koji su 2025. godine dosegli gotovo 2,9 milijarde dolara. Od tog iznosa, 32 članice NATO-a činile su skoro polovinu.

Ipak, NATO je postavio mnogo veći cilj za 2035. godinu, težeći povećanju odbrambenih izdataka na 5 posto BDP-a. Haška deklaracija iz juna 2025. godine obavezuje saveznike da troše 3,5 posto BDP-a na osnovne vojne potrebe, uz dodatnih do 1,5 posto za odbrambenu i sigurnosnu infrastrukturu i prateće troškove.

Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu izračunao je implikacije ovih odluka. Prosječno vojno opterećenje članica NATO-a u 2024. godini iznosilo je 2,2 posto BDP-a, a ukupni rashodi saveza dosegli su 1,5 milijarde dolara. Ukoliko se postigne cilj od 5 posto, rashodi NATO-a vezani za sigurnost dostigli bi otprilike 4,2 milijarde dolara godišnje.

To bi, između ostalog, uveliko povećalo štetu koju vojska nanosi okolišu, piše Middle East Eye.

Trka za resurse

Velika studija iz 2025. godine objavljena u časopisu Nature Communications ispitala je odnos između vojnih izdataka i emisija ugljika. Utvrđena je statistički značajna veza između rasta globalnog udjela vojnih izdataka u BDP-u i povećanja intenziteta emisija ugljika.

Analizirajući predloženi NATO-ov vojni cilj od 3,5 posto, istraživači procjenjuju da bi ovo povećanje moglo proizvesti dodatnih 540 miliona do 1,25 milijardi tona stakleničkih gasova godišnje do 2035. godine. To bi se približilo ukupnim emisijama nekih od najvećih svjetskih nacionalnih emitera – i to povrh već postojećih vojnih emisija.

Ironično, međunarodne pomorske organizacije formalno su se obavezale na smanjenje emisija. Zbog toga bismo mogli svjedočiti velikom kontrastu: civilni transport se dekarbonizira, dok vojni sektor ubrzano povećava svoj ugljični otisak.

Zbog toga su vojni izdaci sve važniji kao jedinstven i izuzetno štetan faktor klimatskih promjena. Svaka dodatna milijarda dolara usmjerena u ovaj sektor predstavlja kapital, industrijske kapacitete, kvalificiranu radnu snagu, čelik, elektroniku, istraživanje i državno zaduživanje koji se ne mogu istovremeno koristiti na nekom drugom mjestu.

Vojna ekspanzija se tako takmiči za upravo one resurse koji su neophodni za prelazak na obnovljive izvore energije: električne mreže, željeznice i javni prijevoz, izolaciju zgrada, toplotne pumpe, niskougljični čelik, proizvodnju baterija i mjere prilagođavanja klimatskim promjenama.

Zato ekonomska kratkovidnost pojedinih sindikalnih vođa, poput Sharon Graham iz sindikata Unite, ignorira skrivene troškove vojnih izdataka, na direktnu štetu radnih mjesta i plata njihovih članova – kao i same budućnosti planete. A to bi u konačnici moglo biti jednako značajno kao i direktne vojne emisije.

Sada postoji čvrsta empirijska osnova za tvrdnju da ponovno naoružavanje u razmjerima koje NATO razmatra ne samo da finansijski parira zelenoj tranziciji, već bi – ukoliko se vojna proizvodnja radikalno ne deeskalira – moglo spaliti planetu prije nego što je uopće stigne bombardirati.