Prošlog mjeseca, američki predsjednik Donald Trump pojačao je kritike NATO-a, izjavivši da nije dobio podršku koju je očekivao od svojih saveznika u tekućem ratu s Iranom. Trump je NATO opisao kao "tigra od papira" i nagovijestio da bi se SAD mogle povući iz saveza. Kritizirao je Evropu što nije preuzela dovoljno odgovornosti, posebno u vezi s Hormuškim tjesnacem, rekavši da, iako su SAD odgovorne za sigurnost Evrope, NATO nije uspio zaštititi SAD.

Koji su motivi

Trumpova "politika rušenja": SAD predao kontrolu nad tri glavna komandna mjesta NATO-a

Trumpova retorika protiv NATO-a nije ništa novo. Od svog prvog mandata, NATO je smatrao skupom organizacijom i dosljedno se zalagao za povećanje odbrambenih izdvajanja evropskih saveznika. U tom kontekstu, tokom svog prvog mandata, naglasio je da bi saveznici NATO-a trebali izdvojiti najmanje dva posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) za odbranu. U svom drugom mandatu postavio je mnogo ambiciozniji cilj povećanja te stope na pet posto. Trumpova sve češća i oštra retorika uznemirila je druge članice NATO-a i utrla put jačanju dugo raspravljanog pristupa strateškoj autonomiji, piše Daily Sabah.

NATO protiv američke hegemonije

Kako bismo pravilno procijenili Trumpove izjave, potrebno je ukratko se osvrnuti na funkciju NATO-a. Kao što je poznato, NATO je osnovan 1949. godine kako bi se stvorila kolektivna odbrambena linija protiv sovjetske prijetnje. U tom smislu, NATO je funkcionirao kao temelj sigurnosne arhitekture zapadnog saveza tokom Hladnog rata i igrao je ključnu ulogu, posebno u zaštiti Evrope od sovjetskog ekspanzionizma. Nadalje, iz perspektive Washingtona, NATO se smatrao institucionalnim alatom koji je omogućio SAD-u da uspostavi svoju političku i vojnu moć u Evropi.

Zaista, u posthladnoratovskom periodu pojavile su se rasprave o tome je li NATO izgubio svoju funkciju i svoj raison d'être. Međutim, kontinuirano postojanje i širenje organizacije jasno pokazuju da savez nije samo privremena struktura ovisna o sovjetskoj prijetnji, već trajni dio američke strategije globalne hegemonije. Stoga, čak i danas, NATO i dalje igra centralnu političku i vojnu ulogu u održavanju američke hegemonije u globalnoj politici.

Trumpove nedavne kritike NATO-a temelje se na tvrdnji da savez nije pokazao dovoljnu solidarnost sa SAD-om tokom teških vremena. Međutim, zemlje NATO-a su historijski stajale uz SAD u mnogim krizama, posebno u Afganistanu, te doprinosile vojnim operacijama Washingtona. S druge strane, SAD nisu pokazale isti nivo solidarnosti u svakoj sigurnosnoj prijetnji s kojom su se suočavali njihovi saveznici.

Jedan od najkonkretnijih i najnovijih primjera toga je Turska. Tokom perioda kada se Turska suočavala s intenzivnim sigurnosnim i terorističkim prijetnjama koje su dolazile iz Sirije, nije dobila očekivanu podršku od NATO-a. Ankara je ostala usamljena u borbi protiv terorističkih organizacija poput PKK-a i njegovih ogranaka u Iraku i Siriji, te ISIL-a (Daesh) koji djeluje na sjeveru Sirije. Također, uprkos hitnoj potrebi za protivzračnom odbranom u to vrijeme, Turskoj je bio uskraćen pristup sistemima Patriot.

Ova situacija dovoljno dokazuje da su Trumpove kritike zasnovane na selektivnoj i pragmatičnoj perspektivi. Stoga, suprotno Trumpovim tvrdnjama, pravi problem nije u tome što je NATO u potpunosti nefunkcionalan, već u tome u kojoj mjeri savez intervenira za određene članice tokom kriznih vremena.

Nije obavezan voditi rat

Temeljni princip NATO-a o kolektivnoj odbrani dolazi do izražaja u slučaju direktnog oružanog napada na jednu od njegovih država članica. Međutim, to nije slučaj u sukobu SAD-Izrael-Iran, jer ova kriza ne uključuje direktan napad na NATO ili njegove države članice. U ratu, sukobe između strana oblikuje vojna podrška koju SAD pružaju Izraelu. Stoga ne postoji situacija koja bi zahtijevala od članica NATO-a da se uključe u ovaj sukob u okviru kolektivne odbrane.

Zidovi protiv mostova

Sukob titana: Zašto je Donald Trump proglasio "rat" papi Lavu XIV?

Slično tome, članice NATO-a, osim SAD-a, ne žele se direktno uključiti u krizu s Iranom jer Iran smatraju regijom "van područja djelovanja". Kao što je poznato, u NATO žargonu, koncept "van područja djelovanja" odnosi se na područja prijetnji i kriza izvan sjevernoatlantske regije, koja je geografsko područje odgovornosti saveza. U skladu s tim, u krizama izvan ove regije, članice NATO-a nemaju automatsku obavezu da intervenraju ili da se kolektivno brane. Kao što se može razumjeti iz izjava političkih elita poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, evropske zemlje koriste ovu situaciju kao opravdanje zašto ne žele stajati uz SAD na terenu kada je u pitanju Iran.

SAD neće napustiti NATO

Suprotno Trumpovim prijetnjama, vjerovatnoća povlačenja SAD-a iz NATO-a prilično je niska iz četiri razloga.

Prvo, treba imati na umu da teorija hegemonističke stabilnosti tvrdi da stabilnost u međunarodnom sistemu uveliko zavisi od prisustva dominantne sile. Prema ovom pristupu, hegemonistička sila oblikuje funkcioniranje sistema ne samo kroz svoje vojne kapacitete, već i kroz institucionalni poredak i strukture koje uspostavlja. Drugim riječima, hegemonistička sila koristi međunarodne organizacije kao alat za proširenje svoje sfere utjecaja. Iz te perspektive, SAD efikasno koriste i trebaju institucionalne strukture poput NATO-a kako bi održale svoje globalno liderstvo. Stoga, povlačenje SAD-a iz NATO-a ne bi značilo samo napuštanje saveza, već i sužavanje vlastite globalne sfere utjecaja.

Drugo, ne treba zaboraviti da je NATO važan ekonomski alat za SAD, jer svake godine prodaje milijarde dolara odbrambenih proizvoda zemljama članicama saveza. To generira značajan izvor prihoda za američku vojnu industriju. Prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI), činjenica da su SAD izvezle najviše oružja upravo u evropske zemlje (35 posto) između 2020. i 2024. jasno pokazuje da NATO nije samo sigurnosna mjera, već i ekonomska sfera utjecaja za SAD. Stoga bi povlačenje iz NATO-a nanijelo štetu i globalnim ekonomskim interesima Washingtona.

Treće, u scenariju u kojem se SAD povlače iz NATO-a, održivost američkog vojnog prisustva u Evropi postaje upitna jer nestaje američka sigurnosna garancija. To bi dovelo u pitanje zatvaranje ili značajno smanjenje skoro 50 američkih baza i objekata raspoređenih po različitim regijama Evrope. Takav razvoj događaja direktno bi oslabio američki vojni i strateški utjecaj na Evropu i ograničio globalnu projekciju moći Washingtona.

Četvrto, povlačenje SAD-a iz NATO-a značilo bi gubitak najjačeg i najodlučnijeg aktera saveza. To bi moglo pokrenuti proces koji ne samo da bi oslabio NATO, već bi dugoročno doveo i do njegovog raspada. To je zato što vojni kapacitet, odvraćanje i operativna snaga NATO-a uveliko zavise od SAD-a.

Zaista, prema izvještaju koji je u martu 2026. predstavio generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, otprilike 60 posto ukupnih odbrambenih izdataka saveza prošle godine pokrile su SAD. Evropske zemlje, koje su godinama gradile svoju nacionalnu sigurnost na toj strukturi, još uvijek nisu razvile alternativnu odbrambenu arhitekturu koja može uravnotežiti njihovu ovisnost o NATO-u i, posljedično, o SAD-u. Stoga bi iznenadno povlačenje SAD-a iz NATO-a stvorilo ozbiljan vakuum moći i sigurnosti u Evropi. Taj vakuum bi imao ne samo vojne već i političke posljedice, povećavajući ranjivost Evrope, posebno prema Rusiji.

Osim toga, povlačenje SAD-a iz NATO-a moglo bi izazvati antiameričko raspoloženje u evropskom javnom mnijenju i narušiti društvene temelje transatlantskih odnosa. S obzirom na rastuću raspravu u Evropi posljednjih godina o strateškoj autonomiji i kritikama američkih unilateralnih politika, takav korak bi mogao dodatno produbiti postojeću klimu nepovjerenja. Stoga bi povlačenje iz NATO-a moglo oslabiti i meku moć SAD-a i njihov nacionalni imidž, kako globalno, tako i specifično u Evropi.

Konačno, Trump je izjavio da američki Kongres neće moći spriječiti njegovo povlačenje iz NATO-a ako se na to odluči. Iako američki Ustav daje Senatu jasnu ulogu u ratifikaciji međunarodnih ugovora, ne sadrži jasnu odredbu o tome ko ima ovlaštenja da se povuče iz tih sporazuma. To, naravno, daje izvršnoj vlasti određeni stepen manevarskog prostora. Zaista, Trumpova instrukcija ranije ove godine o povlačenju iz 66 međunarodnih organizacija, koje je opisao kao "antiameričke, nepotrebne i rasipne", pokazuje predsjednikovu sposobnost da preuzme inicijativu u takvim pitanjima.

Međutim, kada je riječ o NATO-u, pitanje postaje kontroverznije s političke i pravne tačke gledišta. To je zato što je NATO, za razliku od spomenutih 66 organizacija, institucionalna struktura u samom srcu američke globalne sigurnosne arhitekture. Stoga Trumpova tvrdnja da bi Kongres bio potpuno zaobiđen u pitanju povlačenja iz NATO-a nema pravnu utemeljenost i nosi rizik da dovede do ozbiljne borbe za moć između zakonodavne i izvršne vlasti.

Na osnovu svega navedenog, Trumpova retorika o povlačenju iz NATO-a može se smatrati dijelom njegovog populističkog političkog stila. Njegova vanjska politika, oblikovana sloganom "Amerika na prvom mjestu" ili "America First", temelji se na okviru koji međunarodne obaveze i savezničke odnose predstavlja kao trošak za domaću javnost. U tom kontekstu, može se reći da su ove izjave uveliko dio strategije "mahanja štapom" usmjerene na vršenje pritiska na saveznike i, posebno, prisiljavanje Evrope da preuzme veću odgovornost. Trumpovo ranije insistiranje na tome da članice NATO-a povećaju svoje odbrambene troškove rezultat je ovakvog pristupa. Ipak, ne treba zanemariti činjenicu da je Trump nepredvidiv politički lider koji ponekad može donijeti iznenadne odluke. To znači da se, iako malo vjerovatno, radikalan scenario poput povlačenja SAD-a iz NATO-a ne može u potpunosti isključiti.