Rezultat izbora je bio javna tajna. Sedmicama prije iranskih predsjedničkih izbora, održanih 18. juna, Vijeće čuvara, tijelo čija je misija osigurati kontinuitet islamskih vrijednosti u zemlji, stavilo je veto na sve uticajne reformske i takozvane umjerene kandidate. Taj niz odluka ostavio je najistaknutijem kandidatu konzervativaca, Ebrahimu Raisiju, potpuno otvoren put do pozicije predsjednika.

Raisijevo prezime treba upamtiti jer će sigurno biti u središtu vijesti koje dolaze iz Irana. Smatraju ga i mogućim nasljednikom vrhovnog vođe Ali Khamneija. Iz tog će razloga svi njihovi potezi biti pod paskom, posebno Washingtona u trenutku kada se raspravlja o mogućem novom ili obnovljenom nuklearnom sporazumu.

Raisija su opisivali svakako, kao fanatika, fundamentalistu ili ultrakonzervativca. U isto vrijeme svi za njega imaju isti epitet - oportunizam. Pokoravajući se desetljećima zapovijedima ne pokazujući ni traga sumnje ili kajanja, Raisi se postupno uspinjao kroz redove iranskih institucija da bi postao osoba koja će najvjerojatnije biti sljedeći vrhovni vođa zemlje.

Rođen 1960. godine, Raisi je odrastao u Mašhadu, drugom po veličini iranskom gradu gdje se nalazi najvažnije šiitsko svetište u zemlji. Slijedeći porodičnu tradiciju, započeo je studije u dobi od 15 godina u Qomu, glavnom intelektualnom središtu te grane islama. U kontekstu narodnog razočarenja protiv šahovog režima, mladi se Raisi našao u jednom od centara podrške idejama ajatolaha Homeinija, političko-duhovnog vođe skore revolucije 1979. godine koja je srušila dinastiju Pahlavi i uspostavio islamsku republiku koja traje i danas.

Nakon aktivnog učestvovanja u revoluciji, Raisi je nastavio studirati, stekavši doktorat iz islamskog prava. Bila su to vremena dubokih previranja u novorođenoj republici, posebni nakon što je Irak 1980. započeo rat protiv Irana koji će trajati osam godina i u kojem će umrijeti gotovo milion ljudi. No, postojala je i unutarnja nestabilnost, s obzirom na to da su šahovi vjernici i sekularistički ljevičarski disidenti odbacili islamski režim. Budući je predsjednik svoju karijeru od početka posvetio suzbijanju tog izvora protivljenja.

To ga je navelo da sudjeluje u događaju po kojem je najpoznatiji u svijetu. To je ujedno i glavni razlog zašto će uskoro postati prvi iranski predsjednik kojega su SAD sankcionirale prije stupanja na dužnost: njegova uloga u takozvanoj "Komisiji za smrt" koja je 1988. godine naložila pogubljenje između 4.000 i 5.000 političkih zatvorenika.

Prema Amnesty Internationalu, Raisi je bio jedan od četverice članova komisije, prema više istraga i izvještaju nekolicine preostalih svjedoka iz jednog od najmračnijih vremena iranske historije, koje je i danas obavijeno iznimnim velom tajnosti.

Od tada je Raisi održavao blizak odnos s glavnim stubovima iranskog konzervativizma: klerikalnim establišmentom, sigurnosnim i obavještajnim uređajima, Islamskom revolucionarnom gardom i, prije svega, sa samim vrhovnim vođom Ali Khamneijem, koji je od dolaska na vlast 1989. više puta promovirao imama s kojim dijeli grad rođenja. Ti su kontakti doveli do toga da se Raisi počeo penjati na položajima u pravosudnoj vlasti i postao poznata osoba unutar režima.

Međutim, izvana je njegova ličnost ostala misterija.

Nezaustavljivi uspon Raisija doveo ga je na čelo državnog pravobranilaštva 2014. godine, zatim se prvi put kandidirao za predsjednika 2017. godine i izgubio od Hasana Rohaníja te konačno postaje čelnik pravosuđa 2019. godine.

Raisi je vodio niz pravosudnih reformi kojima je velikom broju osuđenika omogućeno da izbjegnu zatvor, pa čak i smrtnu kaznu. Bila je to odluka koja nije u skladu s tvrdim konzervativizmom. Razlog takvog ponašanja mnogi vide u populizmu koji mu je trebao kada je shvatio da se želi kandidirati za predjedničku funkciju.

"Tokom posljednja četiri desetljeća Raisi je pokazao veliku sposobnost prilagodbe okolnostima i političkim vremenima", objašnjava Sajjad Safaei, istraživač s Instituta Max Planck za socijalnu antropologiju u njemačkom Halleu. "Puno je pragmatičniji nego što su ljudi spremni priznati." U analizi objavljenoj nedavno za Foreign Policy, Safaei tvrdi da je Raisi čovjek kojeg prije svega vodi duboka predanost sticanju moći, a ne nikakvo fanatično priklanjanje ideologiji. "Bez obzira na to šta zahtijevaju politička vremena ili smjer iz kojeg proizlaze on je uvijek spreman odgovoriti im", kaže taj stručnjak za Iran.

Raisija mnogi smatraju mogućim sljedećim vrhovnim vođom Irana. Njegova blizina Khamneiju je odlučujući faktor ali ne i jedini. Mnogi se sjećaju presedana kada je sam Khamnei, koji je tada bio predsjednik, izabran za nasljednika ajatolaha Homeinija 4. juna 1989., dan nakon njegove smrti.

No, postoji još jedan važan razlog: član 111. iranskog Ustava utvrđuje da se nakon smrti (ili onesposobljavanja) vrhovnog vođe mora formirati odbor sastavljen od tri člana - uključujući predsjednika - koji je privremeno zadužen za njegove zadatke dok Skupština ne imenuje njegovog nasljednika. Raisi je član ove skupštine od 88 članova od 2007. godine, a za njenog potpredsjednika izabran je 2019. godine. Stoga, ako Khamnei umre ili bude nesposoban za rad, Raisi će biti i sudija i stranka u postupku odabira.

Raisi nije prvi kojeg su međunarodni promatrači izdvojili kao mogućeg nasljednika Alija Khamneija. U obzir su uzeti i Hashemí Rafsanyani, predsjednik Irana između 1989. i 1997. godine i Hashemi Shahroudi, čelnik pravosuđa između 1999. i 2009.

U Teheranu se osjeća promjena. Analitičari se slažu da će tokom sljedećih nekoliko godina doći do političke reorganizacije i prestrojavanja čiji je smjer i dubinu još uvijek teško predvidjeti.