Crno more oduvijek je bilo zanimljivo velikim silama zbog svog geografskog položaja, ali i zbog prirodnih bogatstava koja se u njemu nalaze. Nakon relativno mirnog perioda koji je uslijedio raspadom Sovjetskog Saveza, u posljednjih dvadesetak godina došlo je do mnogobrojnih problema u državama koje se nalaze u Crnom moru, što je u velikoj mjeri zakompliciralo cjelokupnu situaciju. Prema događajima u prethodnih dvadeset godina, veoma je lahko zaključiti da Rusija ima najveće interese od zemalja koje graniče s Crnim morem, što se vidi iz različitih akcija koje Rusija kontinuirano provodi na ovom području.
Crno more graniči s nekoliko izrazito bitnih regija. Na istoku s Kavkazom, na zapadu s Balkanom, na jugu s Turskom i sjeveru s Rusijom i Ukrajinom. Zemlje koje imaju direktan izlaz na ovom more jesu Rumunija, Bugarska, Turska, Gruzija, Rusija i Ukrajina. Bitno je napomenuti da na ovom području egzistiraju čak četiri nepriznate države: Gorski Karabah, Južna Osetija, Abhazija i Pridnjestrovska Moldavska Republika.
Zajednički faktor četiri nepriznate države jeste utjecaj Rusije, koja indirektno upravlja procesima u njima. Navedeni raspored snaga na Crnom moru pokazuje zbog čega bi se možda u narednom periodu moglo razmisliti o mijenjanju izrazito starog sporazuma koji regulira protok kretanja na ovom području. Riječ je svakako o Konvenciji u švicarskom gradu Montreuxu iz 1936. godine.
Turska, Sovjetski Savez i Velika Britanija tada su pokušali riješiti kompleksno pitanje koje je ostalo nedoumica još od Lozanskog sporazuma iz 1923. godine, kojim su definirane granice moderne Republike Turske. Iako je tokom zasjedanja bilo suprotstavljenih stavova, u konačnici je dogovoreno da sve zemlje koje imaju otvoren pristup Crnom moru mogu potpuno slobodno ploviti njime, dok za druge brodove treba posebna najava dvije sedmice prije dolaska u crnomorske vode.
Također, ugovorom je definirano da strani brodovi mogu maksimalno boraviti na Crnom moru tri sedmice. Turska je također učinila značajne istupe, dozvolivši prolaz kroz dva izuzetno značajna prolaza Dardanele i Bosfor. Sporazum je donekle imao smisla do raspada Sovjetskog Saveza, ali nakon što su bivše članice SSSR-a postale nezavisne, značajno je promijenjeno stanje.
Nove nezavisne države u kontekstu Crnog mora zastupaju svaka svoj interes, a iste su često između sebe bile izrazito neprijateljski nastrojene, što je doprinosilo varnicama na moru. Jedan bitan događaj koji je definitivno potvrdio ranije insinuacije da se dešavaju tektonske promjene na Crnom moru jeste ruska agresija na Krim, nakon koje je ovo područje anektirano.
Rusija je otimanjem Krima od Ukrajine tokom 2014. godine zakomplicirala odnose sa susjednim zemljama, posebice Ukrajinom, Turskom, ali i ostalim koji su ruski potez shvatili kao agresiju koja ima za cilj čitavu regiju potčiniti sebi. Koliko je situacija oko Krima narušila balans u regiji, svjedoči i reakcija predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je govoreći na Balkanskoj sigurnosnoj konferenciji u Istanbulu 2016. godine naglasio da će Crno more postati “rusko jezero”, aludirajući na efekt aneksije Krima u budućnosti. Pet godina nakon spomenute izjave, situacija je još napetija.
Rusija drži pod kontrolom Krečanski moreuz, koji predstavlja ulaz u Azovsko more, koje je de facto postalo prvo “rusko jezero” u crnomorskom bazenu. Aneksija Krima za Rusiju jeste bitna i zbog strateški važne luke Sevastopolj, koja je pod njihovom kontrolom. Naime, Sevastopolj predstavlja rusku luku koju je moguće koristiti tokom čitave godine zbog njenog položaja u moru. Koliko je važan Sevastopolj za Rusiju, svjedoči i ogromna količina naoružanja koja je stacionirana na njemu, čineći je tako ruskim bedemom na Crnom moru. Ruska flota prisutna na Sevastopolju očiti je znak u kojem smjeru ide njihova cjelokupna politika na ovom području.
Uzmemo li u obzir da se u neposrednoj blizini Krima nalaze velike količine nafte i plina, koje su sada pod ruskom kontrolom, jasno je da Rusija postepeno ostvaruje svoj san o “ruskom jezeru” koji nije nikada zvanično definiran kao vanjskopolitička agenda, ali je u praksi definitivno primjetan. Početkom prošlog mjeseca NATO je izveo vojnu vježbu u Crnom moru pod nazivom “Sea Breeze-2021”. Osim NATO-a, na vježbi je učestvovala i Ukrajina, što je naišlo na negodovanje ruskih vlasti. Ministrica vanjskih poslova Rusije Marija Zaharova okarakterizirala je prisustvo 5.000 vojnika Alijanse kao jedan vid provokacije koji narušava mir duž ruske granice, izostavivši spomenuti prisustvo ruske mnogobrojne flote u Sevastopolju.
U kontekstu prevlasti na Crnom moru, Rusija aktivno ometa pristupanje Ukrajine NATO savezu. Također, Rusija ima negativan stav i po pitanju ulaska Gruzije u ovaj vojni savez, a također na njihovoj meti jeste i Moldavija, koja se barem trenutno opredjeljuje za vojnu neutralnost. Koliko je u ovom trenutku značajno pitanje sigurnosti Crnog mora, govori i organizirana konferencija od strane NATO Defence College Foundation pod nazivom Black Sea and Balkan Perspectives: A Strategic Region, koja je održana u Rimu.
Jedan od glavnih zaključaka na ovom skupu jeste da se utjecaj koji Rusija nastoji imati na Crnom moru direktno može reflektirati i na Balkan. Nije prošlo puno vremena od kada se Rusija miješala u unutarnje poslove Bugarske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i drugih zemalja pa je ova teza u značajnoj mjeri realna. Preuzimanjem kontrole nad Crnim morem pojačava se pozicija na Mediteranu, tačnije na dva mora – Egejskom i Mediteranskom.
Prema mišljenju bivšeg bugarskog ministra vanjskih poslova Solomonea Pasia, očito je da Rusija želi potpunu kontrolu nad područjem. Stoga, ponovno analiziranje ugovora iz 1936. godine nameće se kao realna potreba jer se samo promjenama ugovora može napraviti balans u Crnom moru, s većim stacioniranjem NATO snaga. U suprotnom, Rusija će se izdvojiti na mjestu vladara pomenutim područjem koje se nalazi u značajnom zaostatku u odnosu na Ruse.
