Američki predsjednik Joe Biden više je puta, kako prije, tako i nakon izbora za predsjednika, naglašavao da želi oživjeti nuklearni sporazum s Iranom, poznat kao Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA). Bivši predsjednik Donald Trump unilateralno je Ameriku povukao iz sporazuma dolaskom u Bijelu kuću. Trump je ovaj značajni sporazum, u koji je uloženo više godina mukotrpnih diplomatskih napora na najvišem nivou, ocijenio “lošim i neprihvatljivim za Ameriku”. Trump se, naravno, rukovodio interesima Izraela i oponenata sporazuma u Americi koji su kritizirali administraciju Baracka Obame zbog podrške ovom sporazumu.
Međutim, čini se da proces američkog povratka sporazumu s Iranom neće biti jednostavan. Predsjednik Biden ima ambicije da Ameriku ponovo učini “velikom”, ali na globalnom planu. Njegov se izbor općenito tumači kao povratak Amerike na svjetsku scenu kao odgovorne velesile koja je bila na određen način pasivna, pa čak i marginalizirana iz mnogih važnih svjetskih dešavanja s obzirom na to da je prethodna administracija bila okrenuta ka rješavanju unutrašnjih američkih ekonomskih pitanja. Činilo se da Trump, čiji je moto bio “učiniti Ameriku ponovo velikom”, Ameriku vodi ka izolacionizmu, kako je to njegova izborna baza priželjkivala. Inače, Amerika nikad u svojoj modernoj povijesti nije bila više polarizirana kao u vrijeme Trumpovog predsjedničkog mandata.
U Americi su kroz historiju sve vrijeme postojale i nadmetale se dvije snažne škole mišljenja o njenoj vanjskoj politici i o odnosu prema ostatku svijeta. Prva je škola realizma (strukturalnog realizma ili neorealizma) u međunarodnim odnosima, koja se protivi američkom vojnom intervencionizmu i uplitanju u vojne sukobe širom svijeta, pogotovo u regijama u kojima nisu direktno ugroženi vitalni nacionalni interesi Washingtona. Ekstremniji eksponenti ove škole mišljenja često se označavaju kao zagovornici izolacionizma. U političkom smislu, posljednjim izdankom ove škole realizma u vanjskoj politici smatra se administracija Georgea Herberta Walkera Busha (Busha starijeg). Njegova administracija intervenirala je samo kako bi povratila suverenitet Kuvajta, nakon što je ovu zemlju okupirao režim Saddama Husseina, ali Bush nije išao tako daleko da svrgne i Saddamov režim u Bagdadu. To će tek poslije učiniti administracija njegovog sina 2003. godine.
Druga je tzv. idealistička, aktivistička, intervencionistička škola mišljenja i prakse koju karakterizira idealizam koji je pokazivao predsjednik Wilson, te se ona također naziva vilsonijanskom. Radikalniji kritičari ocjenjuju je “neoimperijalističkom”. Ova škola Ameriku vidi kao eksponenta i zaštitnika ljudskih prava, slobode, demokratije i kapitalizma bilo gdje u svijetu.
Nakon urušavanja bivšeg Sovjetskog saveza, pada Berlinskog zida i američkog trijumfa u nadmetanju sa SSSR-om, kojim je kulminirao tzv. hladnoratovski sukob, Amerika je postala najmoćnija sila na svijetu, bez premca i ozbiljnog protivnika. Njena sila bila je tako velika da ju ni jedna zemlja, niti pak kombinacija grupe zemalja u nekom savezu, nije mogla ugroziti.
Protagonisti ove škole mišljenja u vanjskoj politici shvatili su da na raspolaganju imaju enormnu ekonomsku i vojnu moć i odlučili su je početi koristiti slobodnije i komotnije kako bi svijet kreirali prema vlastitim liberalnim uvjerenjima i vrijednostima.
Kritičari eksponente ove škole mišljenja također pejorativno nazivaju “blob”, podrazumijevajući pritom čitav konglomerat visokorangiranih liberalnih dužnosnika američkih ključnih ministarstava, agencija, medija i istraživačkih i lobističkih think tankova u Washingtonu. Oni će dominirati američkom vanjskom politikom više od dvije decenije, preciznije, od 1989. do 2014. godine, kada se javlja otpor američkom globalnom intervencionizmu.
Ovaj period naziva se i erom dominacije liberalne hegemonije u američkoj vanjskoj politici. Tu hegemoniju, ovo treba naglasiti, provode podjednako, iako u različitim nijansama, obje velike američke političke grupacije – i demokrati i republikanci. Razlog tome jeste što njihove redove popunjavaju ideolozi i dužnosnici, poznati kao neokonzervativci (neocons), među kojim su i nekadašnji trockisti, socijalisti, potomci imigranata iz Rusije, Istočne Evrope i baltičkih zemalja koji su baštinili izrazito ljevičarski, ali ipak antikomunistički sentiment prema SSSR-u. Mnogi od njih bili su inspirirani političkim idejama Henryja Jacksona, američkog demokratskog političara koji je bio izrazito antikomunistički orijentiran.
Ipak, republikanci u tome dominiraju, posebno u vrijeme mandata Georgea W. Busha, čija je administracija pokrenula dva velika američka rata, u Afganistanu 2001. i Iraku 2003. godine. Procjenjuje se da su ova dva rata, koja još nisu potpuno okončana, nakon dvije decenije, američke poreske obveznike koštali više od sedam hiljada milijardi dolara. Sudeći prema rezultatima oba rata, ni jedan nije postigao svoj cilj. U Afganistanu bi moglo doći do povratka talibana na vlast u nekom obliku, a rat u Iraku proizveo je jedan od najekstremnijih pokreta – ISIL, a Irak nije uveo u zapadni tabor već je ojačao poziciju Irana u regiji, što nije bila intencija američke administracije, ne ulazeći u rasprave da li je to za regiju dobro ili loše, jer to ovisi o personalnim uvjerenjima i vrijednosnom sistemu posmatrača.
Predsjednik Biden Ameriku želi ponovo učiniti velikom i najvažnijom, i to u smislu njenog povratka aktivnom sudjelovanju u globalnoj politici, ali ne, kako to navode neki analitičari, kao produžetak interesa Izraela – za što optužuju Trumpa – već kao Sjedinjene Američke Države. Ironija je, međutim, da administracija Joea Bidena, iako tvrdi da želi oživjeti nuklearni sporazum s Iranom, još nije voljna ukinuti sankcije Teheranu, koje je Trumpova administracija uvela nakon povlačenja SAD-a iz sporazuma. Drugim riječima, Joe Biden želi iskoristiti sankcije iz Trumpove ere kako bi izvršio dodatni pritisak i zavrnuo ruku Iranu i primorao Teheran da se u potpunosti počne ponašati u skladu sa sporazumom, bez obzira na to što Iran dugo vremena nije želio iskoristiti mehanizme ugrađene u sporazum koji mu sasvim legalno omogućavaju da poduzme protumjere ako bude izigran, a izigran je od Trumpa.
Iran je tek nakon ubistva Kasima Sulejmanija počeo intenzivnije obogaćivati uran u znak odmazde na američko ponašanje. Trump je putem strategije maksimalnog pritiska pokušao natjerati Iran da ponovo sjedne za pregovarački stol kako bi iznova pregovarao o novom aranžmanu koji bi zadovoljio Izrael i Trumpovu administraciju. To bi značilo da se Iran odrekne razvoja balističkih raketa koje Izrael i arapski susjedi Irana vide kao prijetnju, te da odustane od svoje aktivističke politike u regiji koju Washington, Izrael i neki arapski susjedi vide kao miješanje u unutrašnja arapska pitanja, dok to Iran smatra legitimnom odbrambenom politikom u obliku strateške dubine koju koristi utjecajem i prisustvom u Iraku, Siriji i Libanu. Biden, dakle, želi iskoristiti iste one mehanizme koje je uveo Trump kako bi od Irana ishodovao dodatne koncesije. One bi, osim nuklearnog dijela, sadržale i sporazum o balističkim raketama, ulozi Irana u regiji i posebno iranske pomoći “Hezbollahu” i “Hamasu”. Od Irana se, dakle, traži da započne nove pregovore koji se odnose na rješavanje drugih aspekata i pitanja, ali ona za Iran predstavljaju crvenu liniju od koje ne želi odstupiti i koja nikada ranije nisu bila dio JCPOA-a.
Osim toga, Biden je, čini se, posebno oprezan i nipošto ne želi odmah na početku svog mandata poslati signal javnosti kako je “mekan” prema Iranu. Drugim riječima, jedan od razloga zašto Joe Biden insistira na zadržavanju sankcija jeste da se pokaže Amerikancima kao odlučan i neumoljiv. Tragom ove logike, najviši dužnosnici Bidenove administracije, državni sekretar Anthony Blinken i Avril Haines, direktorica Centralne obavještajne službe, na saslušanjima za potvrđivanje pred Senatom izjavili su da je američki povratak JCPOA-u još na dugu štapu. Blinken je potvrdio da će američke sankcije Iranu ostati neko vrijeme, čime je demonstrirao kako nova administracija u osnovi nastavlja politiku prethodne administracije kada je Iran u pitanju, uključujući snažan animozitet prema ovoj zemlji.
Sličan sentiment primjećuje se i u Kongresu SAD-a, čiji se članovi opiru oživljavanju JCPOA-a. Imenovanje Roberta Malleya, koji je djelovao na čelu Međunarodne krizne grupe ICG, za Bidenovog izaslanika za Iran došlo je na ozbiljan udar krajnje desnice. Malley, koji je prethodno bio uključen u pregovore koji su doveli do JCPOA 2015. godine, smatra se ozbiljnim stručnjakom za rješavanje sukoba. Međutim, na njega se gleda kao na proiranski orijentiranog, pa čak na antiizraelski usmjerenog zvaničnika, koji bi, eto, trebao još jedanput, kao u slučaju JCPOA-a, završiti posao za Iran.
Malleyeva sposobnost u potpunosti ovisi o stavu koji bude zauzela Bidenova administracija. Međutim, Biden se ne želi tek tako vratiti sporazumu u njegovom obliku iz 2016. godine, kada je Trump došao na vlast. Bidenov tim novonastalu situaciju želi iskoristiti kao platformu za započinjanje nove runde pregovora, kako bi se i drugi iranski vojni i odbrambeni programi uveli pod okrilje novog sporazuma.
Osmog februara 2021. godine glasnogovornica Bijele kuće potvrdila je da će, ako Iran u potpunosti ispuni svoje obaveze prema JCPOA-u, Sjedinjene Američke Države to također učiniti. Ovo je sada potpuno drukčija pozicija od one koju je Joe Biden najavljivao tokom predizborne kampanje. U eseju koji je objavio u septembru 2020. godine Biden uopće nije dovodio u vezu pitanje ukidanja američkih sankcija Iranu s bilo kakvim novim uvjetima. Činjenica da Biden sada postavlja nove uvjete dovoljno govori o tome kako nova administracija ne želi odustati od Trumpove politike. Da je kojim slučajem nova administracija zaista željela ukinuti Trumpovu strategiju maksimalnog pritiska, njena polazna tačka bila bi poštivanje Rezolucije 2231. Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Bidenovo insistiranje, pak, na zadržavanju američkih sankcija, što je samo po sebi flagrantno kršenje JCPOA, pokazuje da novi američki predsjednik Trumpovu strategiju maksimalnog pritiska prema Iranu namjerava iskoristiti u svoju korist kako bi ishodio povoljniji sporazum. Stoga je jasno da se po svojoj suštini Bidenova politika prema Iranu, barem za sada, uopće ne razlikuje od politike Trumpove administracije.
Prioriteti vanjske politike Bidenove administracije bit će povratak multilateralizmu, jačanju veze s američkim saveznicima i potvrđivanje svjetskog poretka zasnovanog na liberalnim vrijednostima (rules-based world order), moguća konfrontacija s Kinom i odupiranje tzv. ruskom revanšizmu. Budući da Biden vjeruje kako se Amerika mora vratiti vodstvu na globalnoj sceni, njegov fokus bit će najznačajnija globalna pitanja. To bi trebalo značiti i normalizaciju odnosa s Iranom. Ozbiljne nade da će Amerika ipak postići dogovor s Iranom ulijeva kadrovska politika, posebno imena kao što su iskusni i mudri diplomati William Burns, koji je dao veliki doprinos sporazumu s Iranom 2015. godine.
Međutim, bez rješavanja temeljnih pitanja, koja opterećuju američko-iranske odnose – a datiraju još od islamske revolucije u Iranu 1979. godine – i pronalaska modusa vivendi kojim bi se uklonilo duboko nepovjerenje između Irana, arapskih susjeda i Izraela, teško da će bilo koja forma nuklearnog sporazuma s Iranom osigurati trajnu stabilnost na Bliskom istoku. Iran, očito je, neće pristati na predaju, a pokazalo se da ni najteži oblik sankcija nije polučio željene rezultate.
Kako navodi poznati italijanski diplomat i ekspert za Bliski istok Marco Carnelos, sve više se primjećuje konsenzus u Evropi i Americi da je povratak originalnom JCPOA-u obična iluzija jer je od njegovog zaključivanja prošlo šest godina. Od tada do danas mnogo se stvari na Bliskom istoku promijenilo. Ono što predstavlja najveću prepreku normalizaciji odnosa jeste svijest da Iran danas sa svojom vojnom moći i diplomatskim utjecajem u regiji predstavlja ozbiljnu prepreku realizaciji zapadnih interesa. Ono što malo ko govori, a što ističe Carnelos, jeste sljedeće: “Kako je uopće moguće da je Iran, unatoč tako velikim pritiscima i rigoroznim sankcijama, a suočen s toliko protivnika, uspio ostvariti tako briljantne rezultate odbrambene moći.”
