Ako su ljudi poput Goebbelsa, Göringa, Himmlera i, kasnije, Speera, pomogli u većoj ili manjoj mjeri oblikovati Treći Reich i, pod Hitlerovim vodstvom, odigrali istaknutu ulogu u njegovom usponu i padu, drugi sloj figura izvan glavnih centara moći takođe je igrao važnu, iako u konačnici podređenu, ulogu u ovoj priči. To su bili ljudi koji su pratili Hitlera od ranih godina i drugi koji su kasnije postali istaknuti. Neki od njih, poput Rudolfa Hessa ili Franza von Papena, zauzimali su javne položaje koji, međutim, nisu bili popraćeni stvarnom političkom moći; drugi, poput Adolfa Eichmanna ili, do preseljenja u Prag, Reinharda Heydricha, djelovali su uglavnom iza kulisa, izbjegavajući publicitet i pojavljivanje u Goebbelsovom medijskom stroju.

Drugi pak, poput antisemitskog novinskog urednika Juliusa Streichera, bilo da su generalni guverner okupirane Poljske, Hans Frank, ili vođa Radničke fronte, Robert Ley, svi su se kretali u određenoj sferi utjecaja, uglavnom odvojenoj od cjelokupne vodstvo režima u cjelini. Ono što ih je sve ujedinilo bila je odanost Hitleru i idejama koje su vodile nacističku stranku.

Ne postoji niti jedan tip osobnosti koji se može opisati kao "nacistički". Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata rata, marksistički naučnici s frankfurtskog Instituta za društvena istraživanja pokušali su pokazati da su nacisti posjedovali "autoritarnu osobnost" koja je proizlazila iz uvrnutog odnosa s jednako autoritarnim roditeljima, što ih je dovelo do toga da bez pogovora slušaju naredbe nadređenih i zloupotrebljavaju svoju moć nad podređenima. Nacisti bi ponovili takvo ponašanje projicirajući ga na šire platno politike i društva, prenoseći strah i ogorčenost roditelja na društvene i rasne manjine, prije svega na Jevreje.

Ali ovo zapravo ne objašnjava puno.

U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću milioni ljudi odrasli su u porodicama u kojima je dominirao autoritarni otac; zašto je samo nekolicina postala nacistima? U ovom trenutku individualna psihopatologija je od male pomoći. Međutim, važnija je bila ultranacionalistička politička kultura koja ih je okruživala. Ubice u bilo kojoj zemlji, bez obzira na politički sistem koji njima upravlja, čine svoje zločine kršeći norme koje obično društvo nameće; zato ih društvo kažnjava. Sada su nacističke ubice i fanatične pristaše Hitlera legitimizirali nacistički pokret i Treći Reich. Nacizam je oslobodio stanovništvo od normalnih ograničenja koja društvo nameće nasilnim i uvredljivim željama koje u određenoj mjeri žive u svima nama; štaviše, aktivno je poticalo stanovništvo da djeluje u skladu s tim željama. (…)

***

Raspon objašnjenja koje su historičari dali zašto su ljudi podržavali Hitlera i provodili ili barem prihvaćali nacističku politiku i ideje gotovo je neograničen. Na vrlo osnovnoj razini, neki su sugerirali da odgovor leži u ljudskoj gluposti. Nacistička ideologija bila je mješavina sirovih koncepata i pojednostavljenih slogana, osmišljenih da privuku neobrazovane, marginalizirane i nepročitane. Zavodila je stanovništvo jeftinom retorikom i površnim javnim istupom. Prema ovoj teoriji, nacizam bi se prvenstveno svidio lakovjernima, kojima se lako manipulira. Istina je da mnogi nacisti nisu bili glupi ili neuki, već obrazovani i dobro informirani. (…) Pripisati privrženost nacizmu – i spremnost da se njegove brutalne i ubojite ideje provode u djelo, ili da ih se podrži, ili da ih se trpi jer nisu otišli dalje – ljudskoj je gluposti jednostavno nevjerojatno.

Nacistički zločinci - uglavnom muškarci, ali ne svi - nisu dolazili iz jedne generacije, već su sezali izvan generacijskih skupina vršnjaka. Neki su proživjeli godine formiranja s Carstvom; drugi su još bili djeca kad su nacisti došli na vlast. Važno je, prema riječima historičara Alexa J. Kaya, da ih je “ujedinila ista nacionalna trauma koja je nadilazila dobne skupine ili društveno porijeklo. Poraz u Prvom svjetskom ratu, uništenje ambicija Njemačke kao velike sile (...) i potonje burne posljedice 1918.-1919. uzrokovale su kolektivnu i pojedinačnu traumu u društvu. To nije utjecalo samo na one koji su svjesno doživjeli te događaje, već i – kroz međugeneracijski prenos – na njihove potomke koji su pretrpjeli sekundarnu traumatizaciju. Etničko-nacionalistički osjećaji koji su već bili prisutni u kasnoj nacionalnoj državi postali su još više radikalizirani.”

Ti su pojedinci bili motivirani žarkim uvjerenjem da je, kako bi se preokrenulo poniženje iz 1918. i prevladala trauma, neophodno usvojiti mjere ekstremnog radikalizma. (…) Centralni element nacizma – antisemitizam – bio je samo jedan od faktora koji je motivirao nacistički masakr, s obzirom da više od polovine žrtava nisu bili Jevreji. Radikalni etnički nacionalizam i biološki rasizam bili su ključni u ubstvima nejevrejskih žrtava. Budući da su počinitelji uključivali hiljade pripadnika njemačkih oružanih snaga i da su oni činili reprezentativan uzorak društva, čini se razumnim zaključiti da oni nisu bili “obični ljudi”, već “obični Nijemci u vanrednom vremenu”. Poriv da se ubijaju navodni neprijatelji Njemačke nije bio nešto urođeno u nekom njemačkom "nacionalnom karakteru", bez sumnje izmišljeno, već posljedica jedinstvene situacije u kojoj se Njemačka našla u četvrt stoljeća nakon završetka Prvog svjetskog rata .

Bili su uvjereni da su za prevladavanje srama poraza neophodne krajnje radikalne mjere.

Poput drugih istaknutih ili utjecajnih nacista, mnogi od ovih ljudi su, češće nego inače, pretrpjeli ozbiljne neuspjehe tokom svojih karijera. Hitlerov narativ o nacionalnoj krizi, raspadu i padu ponudio im je izlaz iz posljedica te traume poistovjećivanjem vlastitih života sa životom zemlje. Strašan poraz i poniženje Njemačke, kao i oni osobni, mogli su se preokrenuti samo radikalnim djelovanjem. Okriviti Jevreje bio je brz i jednostavan način da se izbjegne suočavanje sa složenim faktorima koji su objasnili njemački poraz 1918.

Na najosnovnijoj razini, bilo im je nemoguće priznati da na kraju - nakon četiri godine pokolja, s velikim žrtvama, oskudicom, pa čak i izgladnjivanjem kod kuće, s zastojem praćenim porazom na frontu - Njemačka 1914.-18. više nije bila sposobna dobiti rat protiv koalicije velikih sila koja je uključivala Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. Poraz je, dakle, morao biti proizvod zavjereničkih, skrivenih i zloćudnih sila, posebno globalnih spletki Jevreja.

Ljudi vrlo različitog porijekla, ali iz istog konzervativnog, antidemokratskog i antisemitskog političkog okruženja - poput Franza von Papena ili Adolfa Eichmanna, Rudolfa Hessa ili Roberta Leya, Reinharda Heydricha, Juliusa Streichera ili Hansa Franka - uspjeli su pronaći ispunjenje i kompenzaciju u njihovoj apsolutnoj privrženosti nacističkoj stvari, kao odgovorni predstavnici projekta nacizma bez ikakvih moralnih rezervi.

Richard J. Evans je historičar koji je nedavno objavio knjigu pod nazivom „Hitler's People: The Faces of the Third Reich“