Hitler je bio uzrujan. Olimpijske igre 1936. u Berlinu dobila je Weimarska Republika 1931. godine, a Führer nije uopće želio Igre jer su one ugrozile planiranu emilitarizaciju. S ideološkog gledišta itekako je bio protiv. Demokratske i internacionalne vrijednosti koje je zagovarao olimpijski pokret sukobile su se s njegovim rasističkim i nacionalističkim postulatima.

Julius Streicher, ideolog i urednik antisemitskih novina Der Stürmer, opisao je Olimpijske igre u Los Angelesu 1932. kao "zloglasni festival kojim su dominirali Jevreji". Nacisti su slijedili njemačkog pedagoga Friedricha Ludwiga Jahna, koji je početkom 19. stoljeća promovirao sport kao oblik nacionalističke egzaltacije, način postizanja svenjemačkog estetskog i moralnog ideala nasuprot buržoaskim vrijednostima, koje je poistovjećivao s napoleonskom Francuskom i Jevrejima.

Hitler ipak nije otkazao Igre jer ga je njegov ministar propagande, Joseph Goebbels, uvjerio u to. Uvjerio ga je da je to nenadmašna prilika da se svijetu pokaže nova i moćna Njemačka te je istaknuo očekivani priljev deviza.

Hitler je stoga postavio brojne uslove, uključujući restrukturiranje vodstva njemačkog organizacijskog odbora, koje je smatrao previše jevrejskim i isključivanje nearijskih njemačkih sportista jevrejskog i romskog porijekla. Također je naredio izgradnju novog olimpijskog stadiona, koji je trebao biti najveći na svijetu. Izvorni dizajn osmilsio je Werner March, no Führer, koji je jako volio arhitekturu, mislio je da je to "moderni WC".

Želio je više betona, a manje čelika i stakla, pa je pozvao svog omiljenog arhitektu, Alberta Speera, da dotjera dizajn kako bi bio robusniji i neoklasičniji po njegovom ukusu. Susret dvojice arhitekata dogodio se krajem 1934. godine, prema Speerovu biografu Magnusu Brechtkenu i tako je nastao Olympiastadion, koji je izgrađen u samo 28 mjeseci, s kapacitetom od 110.000 gledatelja u to vrijeme i čiji je izgled inspirirao mnoge druge arhitekte fudbalskih stadiona. Na njemu se u nedjelju igra finale Evropskog prvenstva.

Zatim je 1937. Hitler naredio Speeru da projektira novi stadion s kapacitetom od 400 000 gledatelja, kao dio projekta urbanog razvoja Welthauptstadt Germania, koji je trebao učiniti Berlin glavnim gradom svijeta i domaćinom svih Olimpijskih igara počevši od Tokija 1940. godine, ali poraz nacizma je stavio tačku na te planove i Olimpijski stadion kakvog poznajemo ostao je original.

Trenutni VIP salon sada se nalazi na istom mjestu na kojem je bila loža u koju je Hitler pozivao svoje najbliže prijatelje, a posebno imućni gosti sada ondje mogu uživati ​​u odličnoj kuhinji dok gledaju fudbalsku utakmicu. S njegove najviše tačke, visoke 80 metara, može se vidjeti Maifeld, nekadašnji 'Reichssportfeld' (Sportsko igralište Reicha), područje koje je veličinom jednako veličini petnaest fudbalskih igrališta, gdje je planirano da primi parade do 250.000 ljudi.

Unutar dvorane Langemarck još uvijek je ugraviran natpis “Dir ist, Liebes, nicht einer zuviel gefallen”, stih Friedricha Hölderlina posvećen domovini koji su nacisti usvojili za svoje potrebe. Berlin je desetljećima smišljao kako se nositi s tim mračnim naslijeđem. “Nacisti su ovdje uklesali svoju ideologiju u beton”, opisao je Magnus Brechtken, zamjenik direktora Instituta za savremenu historiju.

Godine 2020. socijaldemokrata Peter Strieder objavio je članak pod naslovom “Dolje s ovim skulpturama!” u kojem je tražio drastične mjere. "Posebno u vrijeme kada desničarski ekstremisti i nacisti ponovno dobivaju na značaju, greška je ostaviti ovako nešto nepromijenjeno", rekao je, podsjetivši da stadion "nije napravljen za sport, nego za nacističku propagandu". Podsjetio je na riječi Hansa Pfundtnera, državnog sekretara u Ministarstvu unutrašnjih poslova Reicha koji je učestvovao u izgradnji stadiona i koji je opisao njegovu funkciju kao “snažnu tvorevinu Trećeg Reicha za Olimpijske igre i njemačke fizičke vježbe”.

Stadion je ostao uglavnom netaknut kao "spomenik i svjedočanstvo olimpijske ideje, središte popularnog i vrhunskog sporta, mjesto za kulturna događanja i zelene površine, jedan od najvažnijih sportskih objekata 20. stoljeća“ , rekao je Thomas Härtel, predsjednik Državnog sekretarijara za sport i omladinu.

Upravo ta ideja omogućuje gledateljima na Evropskom prvenstvu da danas uđu praktički u istu zgradu u koju su se zaljubili nacisti. Njegov zvonik dignut je u zrak 1947. godine, ali je ponovno sagrađen 1962. Zgrada je modernizirana za Svjetsko prvenstvo 2006 godine kada ej smanjen broj mjesta za sjedenje kako bi se stvorila bolja atmosfera na fudbalskim utakmicama. Stari prirodni kamen, kojim su prema Hitlerovom izričitom savjetu obloženi zidovi, je pjeskaren kako bi se sačuvalo do 70% historijskog tkiva zgrade.

Jedina veća novost je krov koji se sada proteže na svim etažama i na koji je postavljena kontinuirana rasvjeta s 'ring of fire' reflektorima koji ne stvaraju sjene a od 2004. godine u prizemlju se nalazi kapelica čiji su zidovi obloženi zlatnim listićima.

U duhu poštovanja prema historiji, sve instalacije i preinake, od dodatnih krovova do zidnih obloga, dizajnirane su tako da se mogu ukloniti, kako bi zgrada teoretski mogla biti potpuno vraćena u prijašnje stanje.