“Imam čistu savjest. Nisam ja kriv ako je 'Vesela udovica' bila Hitlerova omiljena opereta”, komentirao je Franz Lehár nakon Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi 'Hitler i moć estetike' esejista Frederic Spotts piše da, nakon poraza kod Staljingrada, 'Führer' nije mogao slušati Richarda Wagnera i da je jedino što je želio čuti bilo muzika austro-ugarskog kompozitora po kojem se danas zove jedna ulica u centru Sarajeva. Hitlerov sobar Heinz Linge jednom ga je zatekao potpuno očajnog nakon što je pročitao katastrofalan izvještaj sa fronta. U tom trenutku ga je upitao: «Linge, koje ploče imamo?» "Wagner i razne operete", odgovorio je njegov sluga. Od svih njih odabrao je Lehára.

Čini se da je u bunkeru u kojem je počinio samoubistvo u aprilu 1945. imao i verziju 'Crne udovice' koju je izveo tenor Richard Tauber, u pratnji samog Lehára. Ovu je operetu toliko cijenio da bi, kako je tvrdio, mogla konkurirati bilo kojoj operi Mozarta Webera ili njegovog voljenog Wagnera. I premda su i nacistički vođa i kompozitor bili Austrijanci, većina odnosa koji su se razvili između diktatora i njihovih omiljenih muzičara bila je naopaka.

U svojoj nedavnoj objavljenoj knjizi 'Oni sviraju našu pjesmu' Máximo Pradera donosi nekoliko primjera koji o tome dobro govore a odnose se na brojne poznate ličnosti i njihov odnos prema muzici koju su slušali.

Lehár je, na primjer, sarađivao na svojim operama sa jevrejskim libretistima i pokušavao se založiti za Fritza Löhner-Bedu ili za baritona Louisa Treumanna, ali bezuspješno. Prvi je završio u Auschwitzu, a drugi, zajedno sa suprugom, u koncentracijskom logoru Theresienstadt. Obojica su ubijeni.

Kako znamo koja je muzika ili koje su ploče ganule Hitera, Staljina ili druge diktatore? Četiri dana nakon što se 'Führer' upucao u sljepoočnicu, kapetan sovjetske obavještajne službe, Lev Besymenski, bio je na putu s još dvojicom oficira u sjedište Ureda Trećeg Reicha, u čijem se podrumu nalazila rezidencija i diktatorov bunker. Njemačka prijestolnica pretvorena je u ruševine nakon a Staljinove trupe su iz te posljednje bitke izašle kao pobjednici, iako sa više od 300.000 mrtvih.

Iza nekoliko čeličnih vrata s katancima, ruski vojnici su pronašli nekoliko kutija punih lilnih stvari 'Führera'. Pažljivo su numerirani i označeni kamo su trebali biti poslani: Hitlerovo sklonište u južnoj Njemačkoj. Otvarajući ih, dvojica službenika su zadržala pribor za jelo iscrtan inicijalima diktatora i ostale kućanske potrepštine. Besymenski je odabrao svoju kolekciju ploča. «Bile su to snimke klasične muzike u izvedbi najvažnijih orkestara u Evropi i Njemačkoj i s najboljim solistima tog vremena. Iznenadio sam se da je u kolekciji toliko ruskih muzičara”, zabilježio je kapetan u svom dnevniku.

Po povratku u Moskvu, međutim, sakrio ih je na tavan svoje kuće i nikada nikome o tome nije govorio, čak ni svojoj porodici. Upravo ih je njegova kći Alexandra de Ella slučajno otkrila u kutiji, 1991. godine, kada se za vrijeme porodičnog ručka popela na gornji kat kuće tražiti rekete. Otvarajući ga, pronašla je stotinu vinila s plavim naljepnicama na kojima je stajalo: "Führerhauptquartier" [štab Führera].

Kako je njegova kći izjavila njemačkom Spiegelu', njen otac ih je uzeo jer je bio ljubitelj muzike i nikada to nije želio otkriti, jer nije želio da ga vide kao pljačkaša neprijateljskog plijena. Kada je 2006. umro, u dobi od 86 godina, Alexandra je osjetila da je došlo vrijeme da se ispriča priča, koja je ipak bila nevjerojatna s obzirom na činjenicu da se čovjek odgovoran za ubijanje više od šest miliona Jevreja u nacističkim logorima smrti, u potrazi za čistoćom arijevske rase, pokazao kao zaljubljenik u jevrejsku i sovjetsku muziku.

Hitlerov rasizam imao je jednu iznimku: muziku. U 'Mojoj borbi' pisao je da «nikada nije bilo jevrejske umjetnosti, a nema je ni sada. Dvije kraljice umjetnosti, arhitektura i muzika, nisu dobile ništa originalno od Jevreja." Začudo, neki od njegovih biografa u ovom su nalazu vidjeli još jednu potvrdu haotičnog moralnog ludila nacionalsocijalističke ideologije. U 'The Timesu' , muzikolog specijaliziran za nacističko razdoblje na Univerzitetu Stanford, James Kennaway, objasnio je 2007. da je muzička politika Trećeg Reicha bila prilično nekoherentna. „Rus Stravinski se slušao jer je bio desničarski muzičar, a Bartok zato što je bio Mađar a Mađarska u u savezu s Njemačkom.“

Hitler nikada nije propustio festival posvećen Wagneru i, kako je jednom izjavio, neke je njegove opere vidio više od stotinu puta. Toekom svog boravka u Beču, nacistički diktator je gotovo svakodnevno odlazio u teatar kako bi slušao izvedbe djela Beethovena, Liszta i Brahmsa.

Isprva se činilo da ga zanima samo njemačka muzika. Međutim, među vinilima koje je pronašao Besymenski bila su djela Rusa Aleksandra Borodina, Sergeja Rahmanjinova i Petra Čajkovskog. Najveće iznenađenje priredio je jedan od albuma potonjeg, na kojem se nalazi i djelo poljskog violinista Bronislawa Hubermana, koji je zbog jevrejskog porijekla nakon njemačke invazije morao napustiti Evropu.

Tu su bile i Beethovenove 'Opus 79' i '90' klavirske sonate, uvertira Wagnerovu 'Letećem Nizozemcu' i snimka izdavačke kuće Electrola pod nazivom 'Bas na ruskom s orkestrom i zborom'. Potonji je sadržavao ariju iz 'Smrti Borisa Godunova' ruskog kompozitora Modesta Musorgskog.

Staljinova omiljena pjesma bila je 'Suliko', koju je sovjetski radio emitirao u svako doba, upravo zato što se znalo da je voli. Vođa proletarijata bio je zaljubljen u tekst o plemstvu koje je i sam htio uništiti.

Još je zaoštrenija situacija nastala s Mozartovim 23. koncertom, koji mu je također postao jedno od najdražih djela otkako ga je 1944. otkrio na radiju, u verziji velike pijanistice Mariye Yúdine. Staljin je bio toliko šokiran da je čim je isključio tranzistor dao nalog svojim poslušnicima da mu što prije dostave snimku. Međutim, izvedena je uživo i nije snimljena, što je izazvalo paniku među njegovim ljudima.

Istog jutra nasumično su angažirali orkestar i reditelja, ali pritisak je bio toliki da je doživio živčani slom. Staljinovi pomoćnici brzo su potražili drugog reditelja a i on je doživio napad panike, svjestan da bi ga sve to mogao stajati života. Treći kandidat je uspio, iako diktator nije shvaćao da je verzija drugačija. To što mu se svidjelo ne znači da je imao vrlo istančan sluh.

Dmitrij Šostakovič je, naravno, bio još jedan od muzičara koji je fascinirao tiranina, jer je zaslužan za mitsku Sedmu simfoniju koju je napisao kao himnu otpora opsadi Lenjingrada u kojoj je ubijeno milion i po stanovnika u samo 872 dana. Za mnoge je to najuzbudljiviji trenutak u historiji muzike. Prema Praderi, prvi stavak ovog djela spada među tri omiljene Staljinove teme. Druga dva bila bi posljednji stavak Pete simfonije i 'Pjesma kontraplana', koja je dio soundtracka propagandnog filma iz 1932. godine.

Međutim, Centralni komitet Komunističke partije obrušio se na Šostakoviča i stavio ga na prvo mjesto svoje crnu listu zbog komponovanja kratke, svečane, porodične Devete simfonije, protivno Staljinovim željama, koji je želio muziku po mjeri Beethovena. “U tom periodu bio sam na rubu samoubistva. Opasnost me prestrašila. Nisam vidio izlaz. Nisam bio više gospodar vlastitog života“, priznao je muzičar u svojim memoarima. Na kraju je rehabilitiran, ali je 1962. ponovo bio u nemilosti zbog 13. simfonije 'Babi Yar', koja se ticala pokolja Jevreja u Kijevu tokom Drugog svjetskog rata.