Nedavno najavljeni i u principu dogovoreni Sporazum o investiranju između Evropske unije i Narodne Republike Kine, poznat kao Sveobuhvatni sporazum o investicijama (CAI), sigurno je historijski po svom značaju, obimu i rezultatima koji bi mogli uslijediti ako dođe do njegove finalizacije i provedbe. Ono što je u načelu dogovoreno 30. decembra 2020. godine jeste prvi ozbiljni trgovinski sporazum ovog nivoa u historiji odnosa EU i Kine.
Sporazum zemljama EU omogućuje najpovoljnije uvjete do danas da u Kinu plasiraju direktne investicije (FDI), pri čemu im Kina garantira pristup svom ogromnom tržištu. Kina će zauzvrat imati priliku da proširi obim svojih investicija i roba na evropskom tržištu. Ovaj će sporazum nesumnjivo, kako za Evropu, tako i za Kinu, rezultirati do danas nezamislivom korišću i profitom koji će omogućiti dogovoreni uvjeti investicija i obima razmjene roba i usluga.
NAKON TRGOVINSKOG, I HLADNI RAT?
Sporazum, pak, sa sobom nosi i ozbiljne i dalekosežne geopolitičke posljedice. Iako se o njemu pregovara sedam godina, sporazum je naišao na iznenađenje, zaprepaštenje i svojevrsnu osudu u Washingtonu, posebno u redovima nove, dolazeće Bidenove administracije, ali i kod još aktuelne administracije predsjednika Donalda Trumpa. Treba podsjetiti da je Trumpova administracija pokrenula žestoki trgovinski rat protiv Kine. Geopolitički posmatrači i analitičari boje se da bi se trgovinski rat mogao pretvoriti u pravi hladni rat s Kinom koji, ako se otme kontroli, onda može dovesti i do stvarnog vojnog sukoba dvije sile: Amerike i Kine.
Mnogi analitičari vjeruju da Bidenova administracija neće ublažavati odnos prema Kini. Štaviše, postoje ozbiljna predviđanja da bi tenzije Washingtona i Pekinga mogle eskalirati sve do vojnog sukoba, posebno u regiji istočne Azije. Bidenova administracija sačinjena je od ljudi koji su poznati po svojim tvrdolinijaškim stavovima u odnosu prema Kini, kao i prema Rusiji. Kinesko rukovodstvo, kao vrhunski diplomati milenijske kineske državničke i diplomatske tradicije, vješto je iskoristilo poremećene odnose i jaz između Evrope i Trumpove administracije protekle četiri godine i ponudilo ozbiljne ustupke Evropi glede ovog sporazuma, a koje ni jedan ozbiljan evropski lider ne bi mogao odbiti.
Pomenutim sporazumom Peking će sigurno umanjiti štetu koja je nastala američkim trgovinskim ratom protiv Kine i na taj način ublažiti slabljenje svoje ekonomije. Američka će strana vjerovatno učiniti sve što bude mogla da spriječi realizaciju ovog historijskog kinesko-evropskog sporazuma o investiranju i trgovini. Washington će, nakon ustoličenja Bidenove administracije, zatražiti reviziju sporazuma, tako da on uzme u obzir postojeći konfrontacijski odnos Amerike i Kine kako bi američki strateški interesi bili zaštićeni. Kako to Amerikanci odlično znaju, sigurno će pokušati izvršiti pritisak na evropske saveznike kako bi ih uvjerili da ne smiju biti sebični i rukovoditi se samo svojim ekonomskim računom, a pritom očekivati da ih Amerikanci brane u slučaju konfrontacije s neprijateljima u budućnosti.
Jake Sullivan, kojeg je Biden odabrao kao svog savjetnika za nacionalnu sigurnost, već je nagovijestio da je potrebno obaviti što hitnije konsultacije s evropskom stranom kako bi se razmotrile američke primjedbe na sporazum koje se tiču “kineske poslovne prakse”. U krugovima Bidenovih ljudi vlada uvjerenje da bi formalizacija sporazuma EU, bez prethodnog usaglašavanja s Amerikancima, mogla ozbiljno ugroziti američku poziciju i sposobnost ne samo da utječe na dinamiku bilateralnih odnosa Evropske unije i Kine već bi također mogla oslabiti američku sposobnost da, u slučaju nužde, osigura evropsku podršku u formiranju zajedničkog fronta protiv Kine. Ovo najbolje govori da Bidenova administracija planira zadržati postojeći konfrontacijski odnos prema Kini, koji je obilježio Trumpovu administraciju.
STRAH DA EU POSTANE NEZAVISAN IGRAČ
Američka pozicija također govori da se Washington ponaša kao naredbodavac, patronizirajući Evropu, od koje očekuje slijepu poslušnost, bez obzira na sva poniženja i potcjenjivanja kojim su bili izloženi evropski lideri od strane Trumpa sve ove godine. Jasno je da se Amerika ponaša kao globalni hegemon i da želi uređivati odnose svojih saveznika s partnerima u svijetu. Ovaj primjer ukazuje i na ozbiljnu mogućnost konfrontacije između Amerike i Kine nakon dolaska na vlast predsjednika Bidena. U principu, Amerika nema ništa protiv trgovine jer je i sama sklopila ugovore s Kinom, ali ono što Washington ne trpi jeste strah da bi sporazum EU i Kine mogao signalizirati svijetu da je Evropska unija nezavisan akter od američkih diktata kada je o Kini riječ. To bi demonstriralo da je Evropa nezavisan igrač i da sama može formulirati svoju politiku u odnosima s Kinom. Amerika ne želi prihvatiti Evropu i Kinu kao dva ravnopravna partnera. To bi značilo da je Evropa korak bliže statusu nezavisnog aktera koji, ako s Kinom uspostavi dobre relacije, može predstavljati ozbiljan balans snaga u odnosu na Ameriku. To je za Washington potpuno neprihvatljivo. Evropa je u zadnje vrijeme, posebno za vrijeme Trumpa u Bijeloj kući, sve više pokazivala nezavisnost djelovanja u vanjskoj politici. Čak se u evropskim krugovima ozbiljno razmatrala ideja o formiranju nezavisnog sigurnosnog sistema u Evropi neovisno o NATO savezu.
Davanjem ozbiljnih ustupaka Evropi glede investiranja i prodora na kinesko tržište od milijardu i po ljudi, Kina evropske zemlje, poglavito Francusku i Njemačku, kao kičmu Evrope, želi udaljiti od konfrontacijske “indopacifičke” strategije, koju predvodi SAD, a koja ima za cilj okruženje i držanje Kine pod kontrolom kako ne bi ugrozila američku dominantnu globalnu hegemonističku poziciju.
Poruka Evropi iz Pekinga vrlo je jasna. Za Evropu je bolje da koegzistira s Kinom, trgujući i uzajamno profitirajući na blagodat i Evrope i Kine, nego da se konfrontira s Kinom slijepo slijedeći američku politiku suprotno svojim interesima. Američka politika ima za cilj po svaku cijenu spriječiti širenje utjecaja Kine i njen regionalni i globalnu uspon koji Washington vidi kao prijetnju svojoj globalnoj dominaciji.
Jedan od najvažnijih ustupaka EU zemljama koji Kina pruža ovim sporazumom jesu koncesije koje se tiču proizvodnog sektora koji bi korporacije iz EU željele osigurati u Kini. Treba naglasiti da skoro sve evropske zemlje s Kinom imaju potpisane bilateralne sporazume, ali CAI je puno više od toga jer predstavlja prvi jedinstveni sporazum koji osigurava sveobuhvatni aranžman investicija i proizvodnje, uključujući ono najvažnije – zaštitu investicija i pristup kineskom tržištu podjednako. Ovaj novi sporazum EU i Kine trebao bi zamijeniti postojeće pojedinačne bilateralne sporazume o trgovini. Njegovu posebnost garantiraju potpuno novi okviri zaštite investicija, kao i pravni okviri rješavanja trgovinskih sporova koje novi sporazum također jasno predviđa. Ako dođe do njegove konačne implementacije i ako Amerika u međuvremenu ne spriječi da se sporazum implementira po dogovorenim uvjetima, ovaj historijski dil između Evrope i Kine bit će veliki uspjeh, posebno za Kinu.
PRODUBLJIVANJE TRANSATLANTSKOG JAZA
U Americi postoji bojazan da se Evropa postepeno udaljava izvan domena američke kontrole i da će potpisivanje ovog sporazuma još više produbiti transatlantski jaz. Samo u sferi informativnih i digitalnih tehnologija (ICT) u toku 2019. američke su kompanije izvezle proizvoda u vrijednosti od 196 milijardi dolara. EU je već donijela nekoliko zakona koje su neke američke firme, npr. “Google”, proglasile antiameričkim, smatrajući ih dizajniranim protiv američkih korporacija. Američka trgovinska komora žalila se da Evropa kažnjava uspješne američke kompanije koje doprinose evropskom razvoju.
Naravno, Peking kineske ustupke evropskoj strani pruža rukovođen dugoročnim strateškim planovima, kako bi se što bolje pozicionirao u Evropi. Sporazum također EU omogućuje da se oslobodi tutorstva Amerike. Evropski lideri, posebno njemačka kancelarka Angela Merkel, svjesni su značaja ovog sporazuma za budućnost Evrope. Merkel je zbog toga požurila da ga finalizira dok je još na poziciji njemačkog kancelara i prije nego što bude inaugurirana nova američka administracija u Washingtonu. Kancelarka Merkel, kao iskusni pragmatičar, svjesna je slabljenja američke globalne moći i tektonskog pomjeranja globalnog utjecaja sa zapada na istok.
Uostalom, to je nedavno najavio i bivši američki predsjednik Barack Obama kad je svoju globalnu strategiju, koja je inaugurirana njegovim dolaskom u Bijelu kuću, nazvao “azijskim zaokretom”.
Vjerovatnoća da bi moglo doći do implementacije sporazuma EU i Kine također govori da Evropa ne planira u stopu slijediti svog starijeg brata kada je riječ o okruženju i potencijalnoj vojnoj konfrontaciji s Kinom u budućnosti, već će se rukovoditi vlastitim interesima. Teško je sa sigurnošću predvidjeti hoće li joj to Amerika dozvoliti.
Proamerički kritičari politike EU sporazum već su označili kao stratešku pobjedu Kine koju je Bruxelles na tanjiru uručio Pekingu, ne uzimajući pritom uopće u obzir mogućnost da Kina neće poštovati uvjete sporazuma i zatvarajući oči pred činjenicom da je Kina skršila slobodu i oduzela autonomiju Hong Kongu, da krši prava muslimana Ujgura u Xinjiangu na zapadu Kine, da je izvršila agresiju na teritoriji Indije u području Himalaja, pri čemu su ubijeni indijski vojnici, da prijeti konstantnom invazijom Tajvana, te da je uvela rigorozne trgovinske sankcije Australiji. Potpisujući sporazum s Kinom, tvrde kritičari EU, Evropska komisija na čelu s Ursulom Van der Leyen, oglušila se o kršenje ljudskih prava Kine i signalizirala da je se to ne tiče.
Janka Oertel, direktorica programa o Aziji pri Evropskom vijeću za međunarodne odnose, privatnom istraživačkom think-tanku sa sjedištem u Berlinu, opisala je ovaj sporazum kao “veliku diplomatsku pobjedu Kine”. Drugi analitičari idu još dalje tvrdeći da je time zadat snažan udarac u zube Bidenu, koji je najavio da nakon Donalda Trumpa želi uspostaviti novi početak s Evropskom unijom. Biden se prema Kini želi postaviti kolektivno, za što planira oformiti poseban klub demokratskih zemalja. Evropa je odbila povinovati se američkim željama, prigovorivši Americi kako od Bruxellesa nije tražila odobrenje kad je s Kinom potpisivala vlastiti sporazum. Američko popovanje Evropi dokaz je da veliki brat ne odustaje od politike američke izuzetnosti koja je doživjela krah za vrijeme Trumpa. Smatra se da je arhitekta sporazuma Angela Merkel. Ona se pragmatično rukovodi komercijalnim interesima, a Kina je najveće globalno tržište za njemačku automobilsku industriju. Ovakav potez Merkelove također reflektira njen skepticizam u budućnost Amerike kao globalnog hegemona.
