Za Branka Mikulića vezuje se najznačajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, takozvane zlatne godine razvoja Republike unutar Jugoslovenske federacije i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne članice bivše Jugoslavije. Zaslužan je za ubrzano ekonomsko i privredno jačanje republike, razvoj institucija. Borio se za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizaciju sarajevske Olimpijade.
Obavljao je brojne političke dužnosti. Od 1982. do 1983. bio je predsjednik Predsjedništva SR BiH. Za člana Predsjedništva SFRJ izabran je maja 1984. godine. Na toj dužnosti ostaje do maja 1986. kada je imenovan za predsjednika Saveznog Izvršnog Vijeća (Vlada Jugoslavije).
U kakvom je stanju bila tadašnja Jugoslavija najbolje pokazuju podaci o ekonomskom stanju zemlje u vrijeme kada je imenovan za premijera 1986. godine. Naslijedio 90-postotnu inflacija, 20,6 milijardi duga i 1,1 milion nezaposlenih. Kako su ga tada portretirali sarajevski mediji, pratio ga je imidž čovjeka od akcije i dobrog menadžera a uživao je i određenu popularnost na Zapadu.
U vrijeme velike ekonomske krize narod je očekivao čudo i sve to je uslovilo da je Mikulić dočekan kao čovjek u koga je polagana kolektivna nada zemlje. Kada se to nije desilo, prozvan je “Guliverom političke riječi i liliputancem djela”.
Na tu funkciju podnio je ostavku 30. decembra 1988. godine na dužnosti je ostao do izbora novog SIV-a 14. marta 1989. na čelu s Antom Markovićem. Tada podnosi ostavku i vraća se u Sarajevo.
Teško je obolio početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nakon liječenja u Ženevi Branko Mikulić zamolio je članove svoje porodice da se vrati u Sarajevo i umre u svome gradu i Bosni i Hercegovini.
Umro je 12. aprila 1994. u Sarajevu. Sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josip. Na njegovoj sahrani se okupilo oko 2.000 ljudi uprkos opasnosti od granata i snajperskih metaka.
