U kolektivnoj memoriji čovječanstva, postoje događaji koji vremenom postanu mjesto na koje projiciramo vlastite sentimentalnosti. Hidžra, preseljenje poslanika Muhammeda a.s. i njegovih sljedbenika iz Meke u Medinu, jedan je od takvih fenomena. Prečesto je slikamo tonovima romantičarske drame: opasno putovanje kroz nemilosrdnu pustinju, paukova mreža na ulazu u pećinu kao simbol božanske zaštite, vjerni prijatelj Ebu Bekr r.a kao utjeha u trenucima sumnje. Te slike su dirljive, ljudske i važne. Ali ako ostanemo samo na njima, promašit ćemo suštinu.

Jer Hidžra, u svojoj srži, nije bila bijeg. Ona je bila dolazak. Nije bila čin očaja, već vrhunski čin političke imaginacije. Bio je to jedan od najhrabrijih i najsofisticiranijih društveno-političkih događaja u historiji, trenutak u kojem je iz pepela plemenske zajednice i zakona krvi rođena ideja države utemeljene na ugovoru i zajedničkim vrijednostima.

 Medinska povelja: Ustav za novo doba

Da bismo razumjeli dubinu ove transformacije, moramo se vratiti u Arabiju 7. stoljeća. Bio je to svijet bez centralne vlasti, svijet u kojem je jedini zakon bio mač, a jedina sigurnost pripadnost plemenu. Pojedinac izvan svog plemena bio je ništa; njegova krv, imetak i čast bili su nezaštićeni. Identitet je bio sudbina, diktirana isključivo porijeklom. U takav svijet, Poslanik a.s. ne donosi samo novu teologiju, već i radikalno novu političku filozofiju.

Srce tog eksperimenta, njegov kamen temeljac, bila je Medinska povelja, poznata kao Sahifa. Ovaj dokument, nastao nedugo nakon dolaska u Medinu, predstavlja ništa manje nego prvi pisani ustav u historiji koji je uspostavio multikonfesionalnu i multietničku zajednicu. U svijetu gdje je krvno srodstvo bilo sve, Poslanik a.s. je ponudio načelo koje i danas zvuči revolucionarno: državljanstvo je iznad roda.

Medinska povelja nije bila vjerski manifest u isključivom smislu riječi. Bila je društveni ugovor. Njome su muslimani (Muhadžiri iz Meke i Ensarije iz Medine), različita jevrejska plemena i pagani koji još nisu prihvatili islam, definirani kao jedan ummet – jedna zajednica. Ovdje riječ "ummet" ne nosi iskjučivo vjersku konotaciju, već označava politički narod, demos. Svaka grupa je, prema Povelji, zadržala potpunu autonomiju u svojim vjerskim obredima, običajima i unutrašnjim pravnim poslovima. Jevrejima je eksplicitno garantirano: "Jevrejima njihova vjera, a muslimanima njihova."

Međutim, Povelja je sve ove različite grupe povezala neraskidivim vezama zajedničke odgovornosti. Svi stanovnici Medine postali su kolektivno odgovorni za odbranu grada od vanjskog neprijatelja. Napad na jednu grupu smatrao se napadom na sve. Pravda više nije bila plemenska stvar, već obaveza cijele zajednice. Time je ukinut krvavi ciklus osvete koji je stoljećima razdirao arapsko društvo.

Gledajući iz perspektive našeg modernog, "prosvijećenog" 21. vijeka, Povelja nam udara šamar realnosti. Dok mi danas u Bosni i Hercegovini svjedočimo partitokratskim strukturama koje državu tretiraju kao plijen i dijele je na etničke i stranačke feude, gdje građanin postaje talac stranačke knjižice, a javni interes žrtva uskih agendi, Medinska povelja je govorila jezikom inkluzije, meritokratije i općeg dobra. Ona je uspostavila sistem u kojem su prava manjina bila ne samo tolerirana, već ustavom garantirana, a obaveza međusobne pomoći bila je temelj opstanka.

 Lekcija iz pragmatizma: Kompetencija ispred ideologije

Možda najfascinantnija, a često prešućivana lekcija Hidžre, leži u jednom naizgled sporednom detalju. Kada je trebalo isplanirati najopasniji dio poduhvata – rutu bježanja od mekanske potjere – Poslanik a.s. nije tražio ideološki provjerenog, podobnog partijskog druga. Nije birao najpobožnijeg među svojim ashabima. Angažovao je Abdullaha ibn Urejqita.

Ko je bio Ibn Urejqit? Bio je profesionalac. Vrhunski poznavalac pustinjskih staza i bespuća, čovjek čija je stručnost bila neupitna. I u tom trenutku, on nije bio musliman. Pripadao je "drugoj" strani. U trenutku najveće opasnosti, kada je život cijelog budućeg projekta visio o koncu, Poslanik a.s. je povjerenje poklonio stručnosti, a ne ideološkoj pripadnosti.

To je bila vrhunska lekcija iz pragmatizma i istinskog liderstva. Kada gradiš državu, kada spašavaš zajednicu, ne pitaš za vjeru ili stranačku knjižicu – pitaš za kompetenciju. Današnje političke elite u Bosni i Hercegovini, koje na ključna mjesta u javnim preduzećima, agencijama i institucijama postavljaju isključivo "svoje", često potpuno nestručne i nesposobne ljude, trebale bi se svakog dana prisjetiti ove epizode. Država se ne čuva nepotizmom i klijentelizmom. Ona se urušava pod teretom nestručnosti. Povjerenje u znanje i sposobnost, bez obzira na porijeklo ili uvjerenje, jedini je temelj na kojem može opstati zdravo društvo.

Hidžra je, u konačnici, bila čin stvaranja prostora slobode. U Meki, taj prostor je bio ugušen. Monopol sile, tradicije i ekonomskih interesa nije trpio kritičku misao i propitivanje postojećeg poretka. Medina je, zahvaljujući Povelji, postala nešto potpuno novo: pluralan prostor u kojem je različitost bila izvor snage, a ne prijetnja.

Upravo tu leži najdublja poruka za naše vrijeme. Današnji pokušaji da se javni prostor "očisti" od drugog i drugačijeg – bilo da je riječ o zabrani obilježja, fan-zona, koncerata ili bilo kakvog okupljanja koje odudara od nametnute monolitne slike – nisu ništa drugo do pokazatelj "submisivnog uma" koji se panično boji slobode. Strah od tuđe zastave, tuđeg jezika ili tuđeg identiteta u javnom prostoru zapravo je krik nemoći i priznanje vlastite političke i kulturne neautentičnosti.

Za razliku od današnjih "čuvara" nacionalnog reda i poretka, tvorci Medinske povelje nisu se bojali različitosti. Znali su da država koja želi opstati mora biti dovoljno velika, sigurna i pravedna da u njoj svi njeni građani pronađu svoj dom i osjete sigurnost. Država se ne brani zabranama, već izgradnjom povjerenja. Ne brani se zidovima, već mostovima.

Hidžra i Medinska povelja stoga nisu samo poglavlje iz historije islama. One su univerzalna priča o ljudskoj težnji za pravdom, slobodom i zajedništvom. One su putokaz koji nas uči da je moguće izgraditi društvo u kojem odanost zajedničkom dobru nadilazi uske lojalnosti, u kojem je stručnost cjenjenija od podobnosti i u kojem je pluralizam temelj stabilnosti, a ne uzrok sukoba. To nije utopija. To je vječna inspiracija i zadatak koji stoji pred svakom generacijom, pa tako i pred našom.