Gore visoko, podno Jarčedola, na Dudinom Hridu postoji električna hidrocentrala. Priča o njoj teče ovako: kazuje se da je jedna od prvih naredbi što ju je nakon okupacije izdala nova, austrougarska vlast bila ona o obaveznom nošenju fenjera ako se nakon akšama namjeriš na ulicu, ali, vele, nije dugo trajala. Iste te godine, dakle 1878, vlast po sokacima zašarafi petrolejske lampe. I ništa ne bi bilo čudno da uskoro ne procuri priča kako te petrolejkuše za duplo uveličavaju čovjekovu sjenu od njihovih običnih fenjera u kojima sagorijevaše svijeće lojanice. Ljudi po kahvama kleli su se i ibretili, na šegu izokrećući svaku novinu koju je ta preozbiljna i uštogljena vlast smišljala i tjerala ih da ispoštuju svaku njihovu ludost i budalaštinu.

Pričalo se kako se Sarajlijama, a posebno onima koji bi potegnuli koji čokanj kod Hadži Šabana gore na Bentbaši, ili preko rijeke u “Babića baščama”, činilo da njihovim gradom, umjesto njih, čim padne akšam, nastupaju nekakvi divovi, a vratovi im se, jarane, krive iznad čaršijskih krovova. Oni naivni, kad bi ih uhvati pogubno pijanstvo, izlazili su o ponoći skroz gore prema Šejhovim korijama, sve noseći ispred sebe fenjere i mjereći sjene koje su se pod svjetlošću rastezale po stijenju, da bi ih iste noći upoređivali s vlastitim sjenama koje po sokacima činjahu švapske petrolejkuše. Sjutra, kad bi se razdanilo, a oni rastrijeznili, rezultate svojih opita ne govorahu nikom, osim što bi se i oni sada, dok bi slušali takve pripovijesti, samo značajno osmjehnuli kada bi oni naivni, zbunjeni tom nevjerovatnom pričom koja se pričala kao najstvarnija stvarnost, upitali, ljutito, a da zašto odmah, sad, svi, ne idu napolje pa da sve to provjere kod pasvandžija koji po cijelu noć lunjaju oko magaza i dućana.

NENADANA IDEJA

Priču o izduženim sarajevskim sjenama nakon petnaest godina zatrnu struja. Ustvari, i prije nego sijevnu prva sijalica, sve sarajevske priče zamijeni jedna: o tome kako se dolje, na Hisetima, uz samu Miljacku, podižu nekakvi čekrci koji će vodu pretvarati u vatru i bez plamena proizvoditi svjetlo i osvjetljavati njome cijeli grad. Kazivalo se da će biti tako jako da će svjetlost bacati povrh Trebevića i da ćeš konac gore u iglu moći udjenuti. Uvrh godinu dana priča se obistini. Niknu na Hisetima velika zgrada, unesoše u nju crne čekrke od gvožđa, teške da ih je stotinu volova moralo potezati, radnici raskopaše kaldrme i položiše žile od gume, sred koje je, kažu, bakarna žica, kroz koju će, ko biva, teći ta svjetlost. I cijeli grad se sjati u Ćemalušu, do Ferhadije, gdje postaviše staklenu krušku, a u njoj graknu svjetlost, tobejarabi, estakfirulah. A bijaše april i posvud je zrilo proljeće.

Pa minu i to čudo i narod se naviknu na struju kao da je odvajkada tako svjetlilo. Ne prođe ni mjesec, a niz obalu razviše se lampe pa si sada uz Miljacku u po noći mogao hodati kao da je bijeli i providan dan. Do kraja ljeta i oni najtvrdokorniji, koji se svim na svijetu zaklinjaše da njima taj šejtan neće prisvijetliti u kući, zaboraviše zakletve i kradomice odoše kod vlasti da je zamole da i njima prikopča sijalice. Naredne godine zasvijetli cijeli grad, gorjelo je Sarajevo sred noći i presijavala se preko njega svjetlost kao da je od zlata sačinjeno. Historija kazuje ovako: “Već 1896. godine na električnoj mreži bilo je priključeno 780 sijalica razne jačine i 28 svjetiljki na luk za javnu rasvjetu, te oko 4.000 sijalica za privatnu rasvjetu i za prenošenje snage putem elektromotora.” Za dvije godine taj se broj udupla, za četiri se utrostruči, a za osam godina upeterostruči se, i više – 22.000 sijalica sada je bilo u Sarajevu.

Širilo se Sarajevo na sve strane pa se vlast opet nađe u problemu. Centrala na Hisetima pokaza se kao nedovoljna. Dugo su vijećali: da li da postave na Hisete još turbina? To bi značilo da moraju zaberečiti vodu i potopiti Skenderiju. Da li da se izgradi još jedna parna elektrana? Ali to bi diglo toliki dim u zrak da se šale ne bi moglo disati. Da li da kupuju struju iz Breze, gdje imaju i rudnik i ugljen... E, to bi već bila sramota. Ili da grade pravu, veliku hidroelektranu na Željeznici, tamo u Bogatićima? Na kraju izvijećaše da je najbolji posljednji prijedlog, da zauzdaju Željeznicu na njenom izlazu iz kanjona i da je natjeraju da proizvodi svjetlo za njihov grad. I 2. maja 1912. godine usvojiše vijećnici nacrte po kojima će se u Bogatićima proizvoditi šest miliona kilovatsati električne energije, a sve će koštati milion i osamsto hiljada kruna. Onima koji upitaše da nije sve to malo preskupo, odgovoriše: “Preša za cijenu ne pita.” Potovariše se u kola i odoše da vide te Bogatiće.

Ali ne bi suđeno i hidroelektrana na Bogatićima morade sačekati neko novo vrijeme, druge ljude i drugačije okolnosti. Pojavi se naredne godine pred gradskim odbornicima neki mlad inžinjer iz Graza. On im kaza da se centrala može graditi i na suhom. Tako bi, reče, vodu za piće koju već dovode iz vrela Bistrice podno Jahorine prvo u rezervoar na Brusu, pa onda u grad, mogli dvaput iskoristiti: za struju i za piće. Sve bi se to moglo dobiti za cijenu gotovo četiri puta nižu od one za izgradnju hidroelektrane u Bogatićima. Samo za četiri hiljade kruna dobili bi novih 13.000 sijalica, reče na kraju taj mladi inžinjer i ostavi da ove riječi vise u tišini nabrekloj od začuđenosti gradskih odbornika. Naravno, niko od njih nije mu povjerovao da se centrala može graditi i na suhom, ali taj plan prevali prije svega jer im je bilo lahko izbrojati 13.000 sijalica, a u kilovatsate nisu se plaho razumjeli i oni ih samo zbunjivaše.

Firma iz Graza predloži da je najpodesnije mjesto za novu centralu gore, pod Trebevićem, ispod maltarnice, gdje se, kako to piše Alija Bejtić, naplaćivala carina “za poljoprivredne i stočne proizvode koji su se s te strane unosili u grad na pijacu”. I popeše se gore, onakvi kratkoturi, pa obilazahu oko kuća i gaziše po baščama premjeravajući svojim spravama i ciljajući po kućama i cijelu stvarnost išaraše onom šejtanskom letvom. Oni što su kradomice išli za njima ispričaše da zadnji kolac ukolčiše na onom imanju što ga je birvaktile Dudija-kaduna iz Velikog Hrvatina uvakufila za održavanje džamije Pod takišom. Ali odnedade se nešto u gradnji, pa sve krenu traljavo i da te Bog sačuva sporo. A naredne godine izbi rat i cijeli se svijet okrenu na tu stranu.

Centralu na Dudinom Hridu, inžinjere i predradnike, 13.000 novih sijalica i 4.000 kruna svi zaboraviše. Niko se u čaršiji i ne osvrnu kada se zadnje godine rata zavrtiše turbine pod Jarčedolom. A centrala je u tišini radila punom parom skoro cijelo stoljeće i svijetlila s onih 13.000 sijalica. Jedino je odmorila za četiri godine kada su zlotvori što držaše ovaj grad pod opsadom i moreći ga žeđu i glađu zavrnuli ventile gore na Brusu. Hroničari zapisaše da je stavljena u penziju 16. decembra 1999. godine, a kao nagradu za skoro stogodišnju službu proglašena je nacionalnim spomenikom cijele Bosne. Ali, džaba je sve to bilo ponavljati, jer, Sarajevo je takvo, kada jednom nečemu okrene leđa, tada bude kao da to nešto nikada nije ni postojalo, jok, ni u priči.

PUT NA DUDIN HRID

Kažu da većina naziva za naselja na lijevoj strani Miljacke koja se i danas upotrebljavaju potječu još iz srednjeg vijeka, prije dolaska Osmanlija i prije Sarajeva, kada su sela razbacana po okolnim brdima i ona uz samu Miljacku jednim imenom nazivana Vrhbosna. Tako se mjesto nasuprot sela Brodac, na desnoj obali rijeke, i tada zvalo Toplik, kazuje u knjizi Zlatno doba Sarajeva historičarka Behija Zlatar. Ponad njega širio se Bistrik, do njega Hrvatin, pa Komatin, a iznad Hrid. Sve to valja pobrojati verući se ka Dudinom Hridu.

Kod stare željezničke stanice na Bistriku pređe se magistrala i uđe u ulicu zvanu Kamenica pa vas ona vodi do centrale, tu, ispod Paja malte. Zgrada će vam se sama otkriti svojom munjom, poznatim znakom za električnu energiju. Uklesana je u kameni kvadrat propet na vrh krova ponad ulaznih vrata, ondje gdje se sastaju sljemenovi. Fasadu krasi secesionistički izraz bezbroj puta viđen na mnogim zgradama iz austrougarskog doba, dolje, u samom gradu. Na to vrijeme ovdje podsjeća još i cesta koja vodi ka Brusu i Skaknićima. Nazvana je Apelova cesta po feldmaršalu Ivanu Nepomuku Apelu, vojnom komandantu Sarajeva i zemaljskom poglavaru Bosne i Hercegovine koji je Sarajlijama ostao u uspomeni po crnom povezu preko lijevog oka koje je izgubio u ko zna kojem ratu, a vodio ih je bezbroj, i po kojem je nakon smrti 1906. godine nazvano glavno šetalište uz Miljacku, Apelov kej, a vidi na šta je danas spao, na ulicu zagubljenu u kuku Trebevića.

Kroz ta dvokrilna vrata od masivnog drveta ulazi se u centralnu halu, gdje je smješteno srce ove građevine. To su dva agregata na sredini hale, a svaki od njih ima turbinu i agregator. Na zidu je postavljena komandna tabla, a iznad dizalica za remont turbina i generatora. Uz centralnu halu nalaze se i priručna radionica, zahod i stan u kojem su živjeli radnici centrale. Pored ovog stana, uz glavni objekt, izgrađena je i kuća pod četverokrilnim krovom, koja se sastoji od dva stana, onom u prizemlju i onom u potkrovlju, s prozorima usječenim u sami krov. Do nje je sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgrađena mala centrala snage 10 kWh, u kojoj se proizvodi struja za rad same centrale.

Stručnjaci kažu da je centrala ugašena 1999. jer je gore, ispod bob-staze, na Čolinoj kapi, dovodna cijev oštećena na pet mjesta. Pored toga, kažu, na jahorinskom izvorištu došlo je do značajnog slabljenja vrela, istekli su ugovori o korištenju izvora, a javili su se i problemi oko imovinsko-pravnih odnosa na mjestu gdje bi trebalo izvršiti rekonstrukciju cjevovoda. Uz sve to napominju i da su sve mašine i strojevi i ostala ugrađena oprema još iz 1914. ili 1916. i da za njih odavno nema rezervnih dijelova. Ko zna da li će odavde, uz svu dobru volju, ikada ponovo poteći struja i zasijati u onih 13.000 sijalica zbog kojih je sve ovo jednog davnog dana i pokrenuto.