Libanski Hezbollah jedinstvena je pojava i svaki pokušaj da se svede na jedan od njegovih aspekata bio bi ili nepravedan ili pretjerano posvećujući. Složena i zamršena priroda stranke očituje se samim okolnostima njezina rođenja. Počelo je kao homeinistička otcijepljena skupina proizašla iz pokreta Amal, koja je nastojala uspostaviti ideološki posvećen "islamski otpor" protiv izraelske okupacije Libana 1982. godine, kao alternativu "libanskom otporu" koji je zagovarala Amal (arapski akronim za "Libanske brigade otpora"). Razlog raskola koji je doveo do osnivanja stranke bio je dvojak: s jedne strane, ideološka lojalnost režimu uspostavljenom “Islamskom revolucijom” u Iranu 1979. godine, ali i, s druge strane, težnja za odlučnim i radikalan stav protiv cionističke okupacije, za razliku od dvosmislenog stava koji je Amal zauzela prema njoj, posebno u južnom Libanu.

Stvaranjem pridruženog pokreta otpora u Libanu, homeinistički režim u Iranu vidio je važno ideološko oružje u svom ratu protiv iračkog Baathističkog režima koji je napao njegovu teritoriju 1980. Sponzoriranje stvarnog otpora protiv cionističke države omogućilo je Teheranu da razotkrije Saddamove antiperzijske arapsko-islamske pretenzije i premoštavanje nacionalističkog ponora između Arapa i Perzijanaca, kojim je Bagdad pokušao zaštititi iračke šije od homeinističke zaraze, a što su zaljevske arapske države s velikom šiitskom populacijom iskoristile u istu svrhu. Slično tome, nadmudrivanje svih arapskih režima po pitanju Palestine, posebno Saudijskog kraljevstva, omogućilo je Teheranu da razbije sunitski kordon koji je Rijad pokušao izgraditi oko sebe kako bi zaštitio sunite općenito od utjecaja "Islamske revolucije".

Dakle, Hezbollah je rođen istodobno kao utjelovljenje libanskog otpora protiv cionističkog okupatora i kao krak Teherana, dio ideološko-vojne mreže koju je Iran namjeravao izgraditi na arapskom istoku i koja će se kasnije značajno proširiti, iskoristivši svrgavanje iračkog baathističkog režima od strane Sjedinjenih Država i osnaživanje pristaša Teherana u Bagdadu od strane Washingtona, nakon čega je uslijedilo pribjegavanje sirijskog baathističkog režima Iranu kako bi ga spasio od narodne revolucije koja se protiv njega digla.

Hezbollah je naravno oponašao ono što je homeinistički režim učinio u Iranu, gdje je slomio sve druge skupine koje su sudjelovale u borbi protiv šahovog režima, posebno iransku ljevicu. Partija je silom nametnula svoj monopol na otpor protiv izraelske okupacije Libana, zadajući bolne udarce "Frontu libanskog otpora" predvođenog komunistima. Zatim je završilo prihvaćanjem napetog suživota s onim što je ostalo od njegovih konkurenata u područjima gdje su koncentrirane libanske šije  od Amala do Libanske komunističke partije, prilagođavajući se specifičnosti zemlje u kojoj se sektaški pluralizam miješa s političkim pluralizmom. Taj je put doveo do uključivanja stranke, pod vodstvom Hassana Nasrallaha, njenog generalnog sekretara od 1992. godine, u libanski politički i institucionalni sistema u vrlo hibridnoj kombinaciji.

S jedne strane, Hezbollah je formirao vlastitu državu sa svim svojim sastavnicama, uključujući vojsku, sigurnosni aparat i razne civilne institucije, unutar libanske države, čime je znatno povećana njena krhkost. Pod-država Hezbollaha u potpunosti je ovisna o Iranu, ideološki, finansijski i vojno, i otvoreno izjavljuje svoju lojalnost izjavljujući da prihvaća princip "skrbništva“. S druge strane, Hezbollah je libanska frakcija koja je postala ključni dio mozaika te zemlje. Hassan Nasrallah dobro je utjelovio tu dvojnost: on je bio čovjek koji se jednom u govoru hvalio da je njegova stranka "stranka skrbništva“ a takođe je bio i libanski vođa koji se obraćao osnovnoj bazi svoje stranke i svim Libancima u dijalekt koji im je bio poznat.

Nasrallah je želio sačuvati tu dvojnost, jačajući svoj libanski izgled čudnim savezništvima, ponajprije svojim savezništvom s Michelom Aounom, maronitskim vođom. Hezbollah nije oklijevao odgovoriti na poziv Teherana da svoje snage baci u bitku za spas sirijskog Assadovog režima, proturječivši svom dotadašnjem glavnom argumentu, a to je bio da svoje oružje treba držati nezavisno o libanskoj državi isključivo u svrhu odbrane Libana.

Stranka je odigrala vodeću ulogu u protjerivanju izraelskih trupa iz Libana 2000. godine, a 2006. ponovo je pokazala sposobnost da se odupre njihovoj agresiji. Iran je tada znatno pojačao arsenal projektila i raketa sve dok Hezbollah nije vjerovao da je postigao određeni stepen "ravnoteže terora" između sebe i cionističke države. Svoju intervenciju u Siriji predstavili su kao dio borbe protiv Izraela, s ciljem očuvanja "osovine otpora". Međutim, od prošlog mjeseca, cionistička država je uspjela premostiti "međusobno, ali nejednako odvraćanje" između sebe i Hezbollaha, kroz "asimetrični rat" u kojem je upotrijebila svoju nadmoć u obavještajnim podacima i tehnologiji, uz svoju veću vojnu moć.

Hezbollah je sada suočen s dilemom svoje dvostruke lojalnosti, na način koji utječe na njegove vitalne interese. Naznake govore da je dio njegovog vodstva, posebno među političkom elitom uključenom u libanske državne institucije, sklon prihvatiti prekid vatre, uz povlačenje sjeverno od rijeke Litani u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a o ovom pitanju iz 2006. i olakšati izbor konsenzualnog predsjednika Libana, mimo osobe lojalne Damasku na čemu je stranka do sada inzistirala. Teheran se, međutim, oštro suprotstavio ovom trendu, prisiljavajući stranku da se pridržava načela da prekid vatre u Libanu bude vezan za prekid vatre u Gazi, iako je to postalo apsurdno jer se glavna osovina cionističke agresije pomakla iz Gaze u Liban. Sada bi bilo racionalnije da Hamas inzistira na nastavku borbe u Pojasu dok se ne postigne prekid vatre u Libanu u znak podrške Hezbollahu, nego da Hamas insistira na nastavku borbe u Libanu u znak podrške Hamasu u Gazi, gdje pokret više nije sposoban ni za što drugo osim za vođenje gerilskog rata koji će nedvojbeno trajati sve dok traje okupacija.

Činjenica je da insistiranje Teherana na održavanju libanskog fronta aktivnim nema nikakve veze sa zabrinutošću za ljude u Gazi, pa čak ni za same ljude u Libanu, uključujući šije koji su pretrpjeli i trpe najveći teret štete nastale zbog tekuće cionističke agresije. Njihov cilj je zadržati Hezbollahovu ulogu odvraćanja aktivnom sve dok se Iran suočava s mogućnošću da Netanyahuova vlada pokrene rat protiv Irana u punom opsegu. Zbog toga Hezbollah do sada nije koristio najjače oružje iz svog vojnog arsenala, jer je ono prvenstveno namijenjeno odbrani Irana, a ne odbrani Libana pa čak ni same stranke.

Dilema i paradoks postaju kompliciraniji kako se povećavaju izraelska ubijanja i razaranja usmjerena protiv baze Hezbollaha, budući da je očito u interesu stranke prekinuti vatru i povući se, kao što bi svaka sila suočena s agresijom mnogo jače sile trebala učiniti, pogotovo kada neprijatelj uspije eliminirati značajan dio njihovog vodstva. Hezbollah djeluje u društvenom i političkom okruženju - krajnje krhkom libanskom tkivu - koje mu prijeti eksplodirati u lice. U takvim okolnostima logično bi bilo izvršiti djelimično povlačenje kako bi se ograničili gubici i šteta te izbjegao rizik pretvaranja neuspjeha u poraz.

Međutim, drugi očiti interes je u sukobu s prvim i vođen je ovisnošću o Teheranu, u smislu da bez Irana stranka ne bi mogla finansijski kompenzirati svoju društvenu bazu i svoje okruženje kako bi održala svoju popularnost, a bez Irana ne može ponovno izgraditi svoju vojnu snagu, kao što se to desilo 2006. godine. Gilbert Achcar, Viento Sur