Prije 28 godina poginuli su ratni komandanti Miralem Jugo i Huso Imamović. S njima su u saobraćajnoj nesreći u Sutini, nadomak Mostara, poginule Miralemova sestra Amira i rodica im Senada Šendro. Poginuli su u noći (7. septembra 1993. godine) u kojoj je Huso Imamović od Miralema Juge trebao preuzeti komandu 47. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, a Jugo je trebao biti imenovan pomoćnikom komandanta 4. korpusa Armije RBiH za operativna dejstva. Pozicija zamjenika tada nije postojala, kako se to često pokušava prezentirati.

Okolnosti izazvane pandemijom novog virusa korona nisu dozvolile da se na obilježavanju 28. godišnjice pogibije Juge i Imamovića nešto više kaže o njihovoj ulozi i doprinosu u odbrani Mostara i Bosne i Hercegovine. Narativni osvrti prvih poslijeratnih godina poprimili su glorificirajuću dimenziju, pa se nerijetko o njima govorilo kao o nekoj vrsti superheroja. S druge strane, aktuelni društveni okviri značajno su doprinijeli da se o njima uopće ne govori, osim kroz uopćenu frazeologiju o junacima koji su dali živote za slobodu budućih generacija, čime se, zapravo, talozi zaborava sve više povećavaju. Koliko je komandant Jugo pao u zaborav, ilustrativno pokazuje činjenica da su danas dostupne samo dvije njegove fotografije, obje loše kvalitete, jer su nastale spontano, sasvim slučajno i nimalo profesionalno.

Sjećanje na Jugu produžila je i ratna pjesma snimljena nakon njegove pogibije, čiji refren glasi: “Komandante Jugo, velika ti hvala za slobodu Bosne i grada Mostara.” Bez obzira na poetske nedostatke ovog teksta, na naglašene interpretativne emocije, pjesma će ostati u antologijama pjesama snimljenih u toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu. O ratnom putu Miralema Juge jedva do postoje dva ili tri sačuvana teksta. Srećom, kasarna u Livču nazvana je njegovim imenom, pa još ne može, poput brojnih drugih junaka, pasti u potpuni zaborav.

Početkom januara 1992. godine, suočeni s brojnim izazovima, Bošnjaci su aktivno radili na pripremi odbrane golih života, imanja, kuća, dostojanstva, a potom i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. U tom dijelu nevesinjske općine Bošnjaci Postoljana, Gornje i Donje Bijenje bili su upućeni jedni na druge. Brzo je stupio u kontakt s predstavnicima Patriotske lige, Teritorijalne odbrane, gdje je jednu od ključnih uloga imao njegov rođak Muharem Jugo zvani Mušan. Svjestan opasnosti koje su se bile nadvile ne samo nad Bošnjacima Nevesinja već i zbog opstanka države, Mušan je godinu prije rata napustio posao u fabrici alata i počeo s agitiranjem ideje o odbrani od namjera JNA i njenog rezervnog sastava.

U Postoljanima i Donjoj Bijenji živio je i značajan broj srpskog stanovništva, tako da su te aktivnosti bile pod dodatnim opterećenjima. Na Mušanov nagovor  Miralem Jugo odlučio je ne vraćati se u JNA i pritajiti se u selu. Patrole vojne policije nerijetko su obilazile njegovu porodičnu kuću i tražile ga bezuspješno. U nekoliko navrata s grupom Nevesinjaca pješke je išao u Konjic tražeći potrebno oružje i municiju nekad s manje, nekad s više uspjeha. Miralem je iz dana u dan sve više zadobivao povjerenje Bošnjaka i brzo se aktivno uključio u sve tokove društva. Stanovnici tog dijela Nevesinja 28. maja 1992. od jedinica JNA i lokalne srpske vlasti dobili su ultimatum za predaju naoružanja. Iz brigade Vojske RS-a, kojom je komandirao Novica Gušić, poručeno im je da znaju za svaku pušku, koliko imaju municije, vojno sposobnih muškaraca, te da nemaju nikakve šanse u otvorenom vojnom sukobu.

Kazali su im da znaju da je s njima i Miralem Jugo. Bošnjaci nisu pristali na to. Organizirali su zbjeg na južnim padinama planine Crvanj. U zbjegu su bile i žene, i djeca, i starci. Tom prilikom formirana je prva borbena četa. Brojala je oko 90 ljudi. Za komandira je imenovan Miralem Jugo. Od naoružanja imali su 10 automatskih pušaka, 10 poluautomatskih pušaka, oko 40 komada lovačkog naoružanja, pištolja, ili ručnih bombi. Trideset njih nije imalo ništa. Jedinca je bila ustrojena po vojničkim standardima. Svako od njih mogao je predlagati, ali je konačnu odluku uz konsultaciju s Mušanom donosio Miralem. Predlagao je da se jedinca utvrdi, napravi rovove i da se suprotstave neprijateljskim jedinicama. No zbog prisustva civila, bilo je to nemoguće. Tad su uspostavili kontakte s Bošnjacima u Jezeru (općina Kalinovik) i Bjelimićima (općina Konjic). 

Nakon četiri dana zbjega, neke starije stanovnike lokalni srpski domaćini su uvjerili da nema potrebe za zbjegom i da se vrate kući. Značajan broj njih se zaista i vratio. Jugo je sa svojom jedinicom i dalje održavao straže i patrole. Takav metež trajao je sve do 16. juna, kada je izvršen pokolj bošnjačkog stanovništva u Odžaku. Bilo je više nego jasno da trebaju preći na slobodnu teritoriju. Donesena je odluka da se krene. Stariji i nemoćni, nepokretni, bolesni nisu bili dio plana. Oni su ostali u improviziranim šatorima ili kod svojih kuća. Među njima je ostao i teško bolestan Miralemov babo Asim, a s njim i Miralemova majka Ramiza. Kolona u kojoj je bilo oko 460 čeljadi krenula je preko planine Crvanj prema Bjelimićima. Miralem je organizirao pratnju, izvidnice i detaljan plan kretanja.

Krenuli su 21. juna u večernjim satima. Bilo je panike i nerazumijevanja sve dok nisu izašli na vrh planine. Poslije je sve civilno stanovništvo slijedilo uputstva i komandu.  Mitraljeskom paljbom kolona je zasuta u mjestu Sučešno i nakon dva dana stigla je na slobodnu teritoriju Bjelimića, gdje su ih prihvatili kao najrođenije. Neki od njih su već sutra otišli prema Konjicu, Mostaru i drugim dijelovima slobodne teritorije. Vrijeme će pokazati da je u ovom periodu Jugo uspio od braće, najbližih rođaka ustrojiti vojsku, što je bila jedna od najtežih faza formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U Bjelimićima je već funkcionirala civilna i vojna vlast. Iz Konjica su im naredili da se sve vojno sposobne osobe odmah mobiliziraju. Tako su htjeli i Jugini saborci. Komanda Armije RBiH iz Konjica 28. juna 1992. planirala je akciju na sjevernim linijama nevesinjske općine. U toj akciji, u zoni sela Čičevo – Glavatičevo i dalje prema Nevesinju, učestvovao je i Miralem Jugo i već tada pokazao manire hrabrog, odvažnog vojnika i stratega. Jedinica kojom je komandirao ostvarila je značajne uspjehe bez gubitaka. U njoj je bila i grupa vojnika koja nije imala lično naoružanje, koja je povedena da im se naoružanje dodijeli kad bude zarobljeno od neprijatelja.

Pokazao je sve sposobnosti neustrašivog borca i stratega, a njegova jedinica da je sposoban za sve vojne zadatke koji se od njih budu tražili. Odmah nakon ove uspješne akcije, na inicijativu lokalnog stanovništva, struktura civilne i vojne vlasti, došlo je do formiranja Bjelimićkog odreda, u čiji su sastav ušle sve grupe i jedinice s bjelimićkog platoa. Za komandanta je imenovan Miralem Jugo. Ovaj odred, osim što je utvrdio linije odbrane prema Kalinoviku, Nevesinju i Sarajevu, imao je niz značajnih diverzantskih akcija i borbenih dejstava. U jednoj od njih, u mjestu Surdup na visoravni Morine, miniran je most kako bi spriječili putnu komunikaciju neprijateljskih jedinica. Iz svih tih akcija njegovi vojnici su se vraćali hrabriji i odlučniji. Sve akcije završavali su bez gubitaka. Vojno-strateška planiranja Generalštaba Armije RBiH, uspjesi koje je ostvario Jugo, njegovo porijeklo i opća situacija na terenu utjecali su na ideju formiranja 49. istočnohercegovačke brigade, čiji bi zadatak bio oslobađanje Nevesinja, Gacka i ostalih dijelova okupirane teritorije u istočnoj Hercegovini.

Generalštab je bio izdao naredbe o formiranju Istočnohercegovačke brigade, odredio komandni kadar, postavio strukture i zadatke, što se nikada nije desilo. Budući da je većina Bošnjaka iz Nevesinja već bila stacionirana u Mostaru uz još nekoliko bivših oficira JNA, Jugo je došao u Mostar. Odmah po njegovom dolasku u Mostaru je 3. novembra formiran Samostalni bataljon “Nevesinje”. No prilike u Mostaru i zategnuti odnosi s HVO-om tome nisu išle u prilog. Situacija u Mostaru iz dana u dan bila je sve kompliciranija. S jedne strane, prijetila je agresija HVO-a i Hrvatske vojske (HV), a s druge, stalno su djelovale srpsko-crnogorske snage s platoa Podveležje. Jugo u novembru uspješno predvodi svoju grupu u akciji u rejonu Poljica. Već u decembru 1992. godine Jugo će kao komandant predvoditi jedinice ARBiH iz zone 4. korpusa u operaciji “Koverat” na Igmanu i Bjelašnici, čiji je konačan cilj bio deblokada Sarajeva.  Operacijom je komandirao major Fehim Bibić. Loša priprema, slaba koordinacija okupljenih jedinica, nepoznavanje terena i teški vremenski uvjeti utjecali su da akcija ne uspije. U ovoj akciji poginuo je i njegov najbliži rođak i saradnik Muharem Jugo. Punih 50 dana Miralem je nakon toga liječio promrzle noge.

U međuvremenu linije odbrane koje je držao Nevesinjski bataljon bile su na Drveniku iznad sela Dračevica. Bataljon je radio na osposobljavanju u rukovanju oružjem i vojničkom ustrojavanju mladića tek pristiglih za mobilizaciju, ali i onih koji su imali takvu vrstu potrebe ili nedostatke. Otvoreni sukob između ARBiH i HVO-a nakon Gornjeg Vakufa i Viteza bio je neizbježan i u Mostaru. Miralem Jugo i njegovi vojnici su to znali. Prve oružane čarke u Mostaru desile su se već sredinom aprila 1993. Prema naredbi komandanta 4. korpusa Armije RBiH Arifa Pašalića, vojnici Nevesinjskog bataljona bili su raspoređeni u Đački dom s ciljem zaštite izbjeglica. Na tim položajima ostali su dugih desetak dana, bez smjene i bez posebno preciznih uputstava o alternativnom djelovanju. Politički pregovori dvije vojske posredstvom međunarodne zajednice privremeno su stabilizirali situaciju.

Vojnici su se vratili u komandu smještenu u prostorijama IV osnovne škole. Napad HVO-a i HV-a na Mostar 9. maja 1993. godine, za razliku od brojnih drugih jedinca Armije RBiH, vojnici Nevesinjskog bataljona dočekali su potpuno spremni. Interventni vod danima je bio u pripravnosti i odmah nakon što se dolinom Neretve prolomila grmljavina granata i puščanih metaka istrčali su u Šantićevu ulicu, ondje gdje je linija razdvajanja prema HVO-u na pojedinim mjestima bila samo jedan metar. Vod je brojao oko 50-60 vojnika. Jugo ih je, na potpuno brisanom prostoru, kombijem prebacivao preko mosta na Musali. Tog jutra ranjeno je njih desetak. Ofanziva je zaustavljena, a tih nekoliko dana, koliko vojnici nisu imali smjene, bilo je ključno za opstanak Mostara. S linije su se vraćali samo ranjenici. Komandi 4. korpusa Armije RBiH bilo je jasno da njene jedinice neće dugo moći ostati u okruženju.

Prilikom napada HVO-a na Armiju RBiH istog jutra, prema preporukama Arifa Pašalića, Bošnjaci u Dračevicama i Blagaju otvoreno su pokazali opredjeljenje za slobodnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i zvanično su skinuli ambleme HVO-a i uzeli ambleme Armije. Iako se očekivalo, to se, nažalost, nije desilo u Bijelom Polju, gdje su Bošnjaci bili većina. Jedina moguća varijanta da se Mostar odbrani bilo je spajanje sa slobodnim teritorijima Armije RBiH, odnosno spajanje s jedinicama u Drežnici i Jablanici. Iz dana u dan sve je više nedostajalo i materijalnih i ljudskih kapaciteta, hrane i drugih životnih potrepština.

Početkom juna 1993. komandant 4. korpusa Arif Pašalić pozvao je oficire od povjerenja, među kojima je bio i Miralem Jugo, i izdao im naredbu da naprave operativni plan deblokade Mostara, proboja prema sjeveru i oslobađanje bjelopoljske kotline. Ti oficiri od najvećeg Pašalićevog povjerenja sastajali su se s ljudima, konsultirali, obilazili linije, preko izviđača dobijali informacije iz Bijelog Polja. Brzo je napravljen plan, a za njegovu realizaciju bilo je potrebno nabaviti municiju i naoružanje koje je nedostajalo u Mostaru. Na Jugin prijedlog, grupa diverzanata, većinom vojnika iz Nevesinjskog bataljona, upućena je prema Bjelimićima. S njima je bio i rahmetli Ramo Džiho, jedan od najboljih poznavalaca svih staza i bogaza preko planine Velež.

Lahko su prešli linije sa srpsko-crnogorskim agresorom, a potom u neprijateljskoj dubini, preko Male Veleži, Sopilja, preko Ovčarnika, Donje i Gornje Bijenje, Crvnja, stigli su u Bjelimiće. Njihovo putovanje trajalo je skoro dvije sedmice. Uspješno je dvanaest junaka na trinaest konja 15. juna u Mostar dopremilo potrebno naoružanje i municiju. Za kupovinu naoružanja novac su dobili od civilnih struktura vlasti u Mostaru. Glavni cilj u vojnoj akciji deblokade Mostara i oslobađanja bjelopoljske kotline bio je, uz podršku jedinca koje su držale liniju odbrane prema HVO-u, na rejonima Zalika, Sjevernog logora, Vrapčića, Kandiljana, ubacivanje snaga ARBiH u dubinu teritorije pod kontrolom HVO-a. Trebalo je odrediti jedinice za operaciju. Iako nisu imali velika vojnička znanja, dvojica mladih oficira (a jedan od njih bio je rahmetli Jugo) detaljno su analizirali sve detalje. Nisu htjeli ostaviti oslabljene linije. Planirano je da se neutraliziraju sva mjesta gdje je HVO imao sjedišta, komande, jedinice.

Plan je, osim Arifu Pašaliću, prezentiran i komandantu Prve mostarske brigade Midhatu Hujduru Hujki. Po tom planu, Prva mostarska brigada trebala je dejstvovati u rejonu Sjevernog logora sa zadatkom da miniraju most iznad kasarne s ciljem sprečavanja pojačanja i prebacivanja ljudi motornim vozilima. Plan je odobren, definirano je ko će učestvovati u akciji. Jedan vod Samostalnog bataljona “Nevesinje”, vod Samostalnog bataljona “Šargan”, vod specijalne jedinice Centra Službi bezbjednosti MUP-a, vod iz trećeg i vod iz 1. bataljona 41. mostarske brigade, uz obavezno učešće nekoliko desetaka pripadnika ARBiH koji su rođeni u Bijelom Polju, a koji su se u tom trenutku nalazili u jedincima Armije. Nakon odobrenja plana, dva mlada oficira obišla su svaku jedinicu, razgovarali s komandirima i detaljno s njima prošli kroz svaki detalj. Posebno su se fokusirali na punkt HVO-a kod Hidroelektrane Mostar, komandu satnije u Vrapčićma, komandu Vojne policije u Potocima, komandu Prve bojne u Livču. Zamisao je bila da se akcija provede u strogoj tajnosti. Početak napada desio se u 3 sata ujutro, prije svitanja. Prva mostarska brigada dobila je zadatak da forsira Neretvu i oslobodi Raštane, Miralem Jugo je prihvatio zadatak da on na terenu predvodi jedinice duboko u Bijelom Polju.

Ove jedinice su se ubacile u Bijelo Polje između linija sa srpsko-crnogorskim agresorom preko Podveležja, Vučije Glave, Svetigore, Dobrča iznad Vrapčića. U noći između 28. i 29. juna 1993. prenoćili su blizu Poljica, odakle su uspostavili kontakt s vezama u Vrapčićima, a noć kasnije prebacili su se do Bijelog Polja. Tako je ubačeno  ukupno 135 ljudi. O kolikoj se tajnoj operaciji radilo, dovoljno govori i podatak da su trake za označavanje, koje su se inače nosile u borbenim akcijama, bile zapakovane u kovertama, a komandiri vodova su ih vojnicima podijelili tek koji sat pred početak borbenog djelovanja. Samo nekoliko osoba iz komande znalo je da je riječ  o crvenim trakama. Istu noć na Strelištu kod Zalika formirano je istureno komandno mjesto, odakle su dvojica Juginih prijatelja, koji su s njim radili na izradi plana, komandirali i koordinirali svim pokretima borbenih jedinica. 

Nije bilo precizno razrađenog plana oslobođenja kasarne “Sjeverni logor”, jer je to, prema svim parametrima i pretpostavkama, bila neosvojiva utvrda. Vojnici Prve mostarske brigade trebali su minirati samo most, otvoriti vatru na vojnike u Logoru. Međutim, kad je operacija počela, Hujka i njegovi saborci prešli su visoke zidove i oslobodili i taj prostor. Nažalost, tada je poginuo legendarni Midhat Hujdur Hujka. Već u početnoj fazi bilo je jasno da svaka od ubačenih grupa besprijekorno odrađuje svoj dio posla. Već oko 9-10 sati na isturenom komandom mjestu imali su informacije da je oslobođena cijela teritorija Bijelog Polja, Raštani, preuzeta Hidroelektrana Salakovac, punkt u Vrapčićima  i Sjeverni logor. Mostar je praktično bio deblokiran. Vijest da je poginuo Hujka sledila je sve Mostarce, pogotovo komandni kadar 4. korpusa.

Odlučili su da ovu informaciju zadrže u tajnosti bar jedan dan. Nakon oslobođenja teritorije, organizirano je prebacivanje ranjenika u bolnicu, zbrinjavanje tijela poginulih i uspostavljanje linija odbrane u oslobođenoj teritoriji. Riječ je o prostoru površine oko 90 km2.  Te će linije ostati do kraja rata. U Bijelom Polju tih je dana formirana 47. brigada Armije RBiH, u čiji su sastav ušla dva novoformirana bataljona i bataljon Drežnica. Za komandanta je postavljen Miralem Jugo. Jugo je posthumno 30. aprila 1994. godine odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”.