Vidovićeva smrt potresla je Sarajevo, grad koji je tih dana živio najteže trenutke svoje historije, dane u kojima su vijesti o ubijanju i razaranjima prestizale jedna drugu. Sedamnaestog maja prve godine rata, Keli se, nakon što su konačno uspjeli trodnevni pregovori oko premještanja ranjenika iz opkoljenog naselja Dobrinja u Klinički centar Koševo, javio da preko barikade u svom automobilu ode do centra grada. Odlazak preko barikade prošao je bez problema. Nažalost, na povratku je bilo drugačije.
Četnici su zaustavili automobil, izvukli Kelija i odveli ga “u nepoznato”, najvjerovatnije u Kasindolsku ulicu, iz koje se nikada više nije vratio. I u tim je danima postojala snažna želja da se Keli otme iz sigurne smrti, da se razmijeni. Za njega je nuđen i jedan od zarobljenih srpskih komandanata iz naselja Nedžarići, no na sve su takve pokušaje “oni sa druge strane” ostajali nijemi.
Sati su prolazili, a nade je ostajalo sve manje: uskoro je postalo izvjesno da je Želimir Vidović Keli ubijen.
Mada je porodica pokojnog Kelija, supruga Borjana i kcerke Dajana i Miana, uporno pokušavala saznati informaciju koja bi im pomogla u pronalasku tijela njihovog Kelija, sve je bilo zaludno. Nakon rata intenzivirana je potraga za tijelom Želimira Vidovića, potraga koja je je trajala punih dvanaest godina a tijelo pokojnog Kelija, zajedno sa dvadeset drugih, identificirano je u Visokom.
Sahranom koja je obavljena na sarajevskom groblju Bare konačno je okončana potraga za jednim od najvećih fudbalera koje je ova zemlja ikada imala. Bio je to dan kada se Sarajevo oprostilo od svog heroja, oproštaj kakav je ovaj veliki čovjek i zaslužio.
Petog juna 2004. godine, na gradskom groblju Bare pokopani su posmrtni ostaci jedne od najvecćh legendi, kako u sportskom, tako i u ljudskom smislu, kojeg su grad i klub Sarajevo ikad imale. Prema izričitoj želji njegove porodice, Keli je pokopan skupa sa dresom Sarajeva, kluba i grada za koji je živio.
Keli je rođen 17. novembra 1953. godine u Sarajevu. Na Koševo je stigao u ljeto 1974. godine iz sarajevske Bosne. Debitovao je za prvi tim 14. augusta 1974. godine u utakmici Kupa, protiv Igmana sa Ilidže.
Tokom prve sezone u Fudbalskom klubu Sarajevo, upisao je 29 nastupa i tako izborio mjesto u udarnoj postavi. Narednih devet godina je sa dosta uspjeha igrao za tim sa Koševa. Dobre igre u dresu Sarajeva su ga dovele i do reprezentacije Jugoslavije, za koju je debitovao 1. februara 1977. godine u prijateljskom dvoboju sa Meksikom. Tri godine kasnije, u martu 1980. godine, Keli je upisao i svoj drugi nastup za državni tim.
No, posebno će ostati upamćena utakmica odigrana 10. marta 1982. godine, na najvećem bh. stadionu, protiv Željezničara. Meč je odigran pred rekordnih 55.000 gledalaca. Keli je tog dana briljirao. Najprije je u 52. minuti asistirao Sušiću za izjednačenje, a potom i sam, pet minuta kasnije, pogodio mrežu Šujice za konačnih 2:1.
Iduća sezona je bila Kelijeva oproštajna, a ostat će u sjećanju po najboljem rezultatu, koji je Sarajevo postiglo u Evropi, plasmanu u osminu finala Kupa UEFA, kao i po nesretno izgubljenom finalu Kupa Maršala Tita od Dinama. Tako je, nakon devet sezona, u kojima je dres Sarajeva oblačio 241 put i pritom postigao 14 golova, u ljeto 1983. godine, Keli napustio rodni grad, te se zaputio u Austriju. Potpisao je ugovor sa GAK-om, za koji je igrao šest sezona, nakon čega se oprostio od nogometa.
Danas, jedna ulica na Dobrinji nosi njegovo ime, a svake godine organizuje se nogometni turnir u čast Želimiru Vidoviću Keliju. Također, glavni teren u Trening centru Bordo kluba u Butmiru ponosno nosi ime ŽELIMIR VIDOVIĆ – KELI.
Arhiv Stava
