Postoji jedan izraz u turskom žargonu za koji ne znam tačan pandan ni na jednom drugom jeziku, a koji jako volim i mislim da zaslužuje mjesto u svakom savremenom jeziku, jer precizno opisuje jedan medijski fenomen, koji je, nažalost globalan. Riječ je lako objašnjiva, za razliku od, recimo, inata – riječi koja je hem neprevodiva, hem teško (precizno) objašnjiva, a koju, sva sreća, dijelimo.
Ta riječ je herbokolog. Radi se o složenici od riječi her, koja znači svako, bok, da prostite, znači sranje te sufiksa log, koji služi da nosiocu, te u osnovi titule, doda dužno poštovanje i “auru” naučenjaka. “Univerzalni serator” bio bi opisni prevod, koji nepotpuno oslikava fenomen (naime, univerzalni serator može se biti i van medija), zvuči profano i nema taj suptilno humorni iliti sarkastični prizvuk kao herbokolog.
Već pogađate, radi se o licima koja iskaču na raznoraznim TV kanalima i ubjedljivo, “stručno” i bespogovorno “analiziraju”, komentarišu, diskutuju o svemu i svačemu – kako o stvarima o kojima bi mogli imati nekog znanja, tako i o stvarima o kojima apsolutno pojma nemaju (što je vjerovatno očigledno svima osim njima samima).
Da se razumijemo, herbokolozi na turskim TV stanicama nisu većinom novinari niti političari. Zapravo, u obje navedene profesije herbokologija se donekle podrazumijeva i toleriše – mada ne spada baš obavezno u opis posla. Prastari klišej je za novinare govorio da su “univerzalne neznalice”, ali to se fragmentacijom ili sužavanjem ekspertize ili “ekspertize” promijenilo. Živimo u doba eksperata (sa ili bez navodnika) pa univerzalnost znanja ili neznanja, kaj god, izaziva podozrenje. Herbokolozi su izuzeti od tog podozrenja, ako ne u očima publike, a ono u očima urednika koji ih pretvaraju u dio studijske rekvizite ili namještaja.
Kad kažem “nisu većinom” to ne znači da ih nema. Jedan od meni “omiljenih” herbokologa upravo je žurnalista, koji je, valjda u skladu sa svojom herbokologijom u ovih dvadesetak godina koliko sam ovdje, promijenio xy novinskih kuća svih političkih opcija, dijametralno mijenjajući usput i svoje (čvrste) političke stavove – po onoj Groucha Marxa: “Šta? Ne sviđa vam se moje mišljenje? Imam ja drugo.” On je zapravo hodajući primjer tolerancije turskog društva i novinarskog esnafa u Turskoj. Naime, kada se onomad otkrilo da fetulahdžije komuniciraju sopstveno krojenim komunikacijskim programom ByLock, ovaj veseljak potegao je do Amerike da izmisli intervju s navodnim programerom te aplikacije. Iako je prevara otkrivena, osim nadimka ByLock Ismail ništa drugo nije uslijedilo, pa ga čak ni esnaf nije gledao kao smrdljiv sir, a cijela ta epizoda, pa i taj nadimak brzo su nestali u memorijskoj rupi. Narečeni je majstor herbokologije spreman diskutovati s podjednakim žarom i “stručnošću” o ekologiji, svemirskim putovanjima, automobilskoj industriji, uticaju gama zračenja na sablasne nevene, umjetnosti, o čemu god, o fudbalu i politici da ne govorimo. Ako se njegovi nastupi prate dovoljno dugo, uoči se sposobnost da s istovjetnim nivoom strasti brani stavove koje je prethodno beskompromisno napadao. No, ponavljam li se? Već rekoh nešto o konzistentnosti njegove karijere. Ako mu se na to skrene pažnja, podešavanjem glasa na maksimum decibela davi u galami onog ko se to usudio učiniti.
Kad smo već kod decibela i glasa, drugi moj omiljeni herbokolog dolazi iz profesije koja daje natprosječno mnogo herbokologa – gospodin je pravnik. Dapače, doktor je pravnih nauka, te bi njegovo prisustvo u emisijama o temama za koje je potrebna pravna ekspertiza bilo od neprocjenjive vrijednosti. Ali, avaj, ovaj, baš kao i prethodni primjerak, pozivan je da raspravlja o svemu – od ekologije preko sociologije do svemirskog programa. Naravno, nedostatak ekspertize van domena njegove specijalizacije uredno nadoknađuje (pre)jakim tenorom, što je bitan marker za prepoznavanje herbokologa.
Treći, takođe omiljeni mi egzemplar herbokologa, jeste vlasnik agencije za ispitivanje javnog mnijenja. Doduše i ta profesija pomalo podrazumijeva herbokologiju, ali ne baš do mjere da se, poput narečenog, neovisno o anketama razumije u apsolutno sve. I taj je primjerak živući dokaz tolerancije kako društva tako novinarskog esnafa. Naime, kada je o njegovoj profesiji riječ, on je svojevremeno priznao da je lažirao rezultate predizbornih anketa (navijajući za jednu stranu). U mom (očigledno nerealnom) svijetu nakon toga ga niko (pošten) ni štapom ne bi dirao. Poslije “leda” na kojem je držan oko godinu, pojavio se ponovo, samouvjereniji nego ikada.
Da, Amerikanci imaju onu da su mišljenja (da prostite) kao dupeta – svi ih imaju. Ta izreka je u podjednakoj mjeri tačna i netačna. Naime, nema svako patološku potrebu da izlaže javnosti niti donji dio leđa niti mišljenje o svemu. Ja, ustvari, “zavidim” herbokolozima. Taj stepen samopouzdanja skoro da potire gluposti koje izgovaraju i to je vjerovatno rezon zašto ih zovu. Ponavljam, fenomen je globalan, ali nijedna riječ kao ova turska – herbokolog – ga ne definiše tako precizno.