Prve zrake sunca najavljivale su dolazak lijepog jutra. Ispod nas, duž cijele doline, kao bijeli prostirač, protezala se gusta magla. Sjedili smo u krugu ispod velike jelke i gledali niz kosinu u maglu. Još jučer mogla se odavde vidjeti Gornja Tuzla. Jučer su agresori iz svoje nemoći, jer nas nisu mogli maknuti s naših položaja, počeli ondje gađati civilne ciljeve. Vidjeli smo sa svojih položaja kako se u daljini, nakon detonacija, u nebo izvija crveni oblak prašine iz kuća pogođenih tenkovskim granatama.
Sa zakašnjenjem, oglasila se uzbuna najavljujući opću opasnost. Cilj agresora s Majevice postaje centar grada. Čulo se kako granate prelijeću preko nas, a nakon nekoliko sekundi, odjek detonacija dolazio je iz smjera Tuzle.
Već je treći dan kako smo na Majevici. Nismo imali određenu poziciju jer je neprijatelj mijenjao pravce napada. Jutro nas zatiče na brdu iznad Požarnice. Vojnici su u punoj opremi ležali na improviziranim ležaljkama. Ponovo huka iznad nas i detonacija u gradu i ponovo uzbuna. Agresor ovaj put tuče haubicom iz Tobuta. Za sat i po ispalili su desetak projektila na grad.
Uskoro je došao komandir s linije i rekao da će dio jedinice krenuti s njim. “Momci, imamo informaciju da bi nas u rejonu Ban Brda mogli napasti u poslijepodnevnim satima, volio bih da ste gore s mojim borcima”, reče povlačeći dim cigarete. Čovjek je pričao nekako polahko i smireno, a mi smo svi već bili na nogama i spremni za pokret. Krenuvši, komandir iz Tuzlanskog bataljona zastade i ponovo se vrati. Skinuo je kapu i počeo se češati po glavi: “Vidite, momci, jučer gore nije bilo nimalo sjajno. Izgubio sam četiri jako hrabra momka, molim vas, pazite, ništa ne prepuštajte slučaju.”
Dok je on izgovarao posljednje riječi, huka granate nas refleksno prenu iz razgovora. Jak tresak bio je ovaj put mnogo bliži. Uslijedila je još jedna s istom putanjom.
Brzo smo spremili sve svoje stvari i krenuli uzbrdo. Sunce nije bilo još izašlo kako treba i bilo je ugodno napolju. Očekivali smo da će danas biti toplo kao i jučer. Kolona je polahko uzmicala uz brdo. Gore su se sve razgovjetnije čuli pucnjevi i detonacije. Safet se okrenu i rukom dade znak da stanemo na mjestima na kojima smo se nalazili. Odozgo je nizbrdo trčao mladić s puškom u ruci. Mahao je i nešto nerazgovijetno vikao. Dok smo stajali gledajući prema njemu, primijetili smo grupu boraca ispred nas u borovom šumarku. Mladić se najprije zaustavio kod njih, brzo im nešto govorio gestikulirajući rukama. Borci se otrgoše od njega i otrčaše uzbrdo uzanom stazom.
Mladić sada krenu trčeći prema nama. Brzo je stigao. Sav zadihan, pokaza rukom prema brdu: “Morate požuriti, napad već uveliko traje. Zvali smo komandu, javili su nam da ste vi već na putu ka liniji. Evo, već nekih petnaest minuta napadaju i ne odustaju”. Asif se okrenu prema čelu kolone i, mašući rukom, doviknu da idemo brže, da je napad otpočeo.
Svi smo krenuli ubrzanim korakom. Kako smo se približavali, pucnjava je bila sve glasnija. U momentu kad smo dolazili do šume, u kojoj se nalazio položaj naših snaga, dvije minobacačke granate preletješe preko nas i padoše u šumicu na mjesto gdje su bili oni vojnici koji su otrčali prije nas na položaj. Momak nam viknu da ga pratimo i naglo skrenu udesno. Išli smo ivicom šume sve niže i niže spuštajući se ka liniji.
Najednom se pred nama ukaza plava lada. Bio je to sanitet druge Tuzlanske brigade. Upravo kad smo nailazili, previjali su jednog borca ranjenog u rame i u oko.
Momak koji nas je vodio pokaza rukom gdje ćemo ući u liniju, dolje na sastavu s prvim bataljonom. Provukavši se ispod balvana, ušli smo tranšejom u prvu zemunicu. Gore desno odjekivali su pucnjave i detonacija. Momci u tranšejama išli su gore-dolje pucajući. Jedan od njih pokaza nam rukom i viknu glasno da idemo gore udesno, objašnjavajući da je baš tu potreban svaki čovjek.
Brzo smo se kretali uzanim tranšejama i provlačili na svakoj zemunici vojnicima iza leđa. Gore, na sastavu s Trećim bataljonom Prve tuzlanske brigade, bio je pravi pakao. Hamza, Ale i ja produžili smo do druge zemunice i tu zastali. Viknuli smo da smo ispomoć, na šta nas ljudi s osmijehom lupiše po ramenima. Jedan od njih nam mahnu da krenemo za njim naprijed. Išli smo pognuti dok su nam puščana zrna zviždala iznad glava. “Evo, ovdje se rasporedite na svaka dva metra jedan od drugog i non-stop da ste u kontaktu s nama. Odbili smo jedan napad, ovo su njihovi ostaci koji još puškaraju.” Hamza je razastro ćebe i postavio mitraljez te počeo pripremati redenike. Svi smo užurbano pripremali municiju i bombe da nam budu pri ruci.
Momak desno do nas doviknu i pokaza naprijed: “Pazite taj uzani dio potoka. Prošli put krenuli su tuda. Puni sat trajao je njihov napad, dok ih nismo odbacili natrag.”
Nebom zazvižda granata i pade iza naših leđa, a onda naredne dvije, pa potom još dvije. Detonacije su odjekivale šumom. Uskoro se na nas sručila kanonada iz minobacača. Mi smo bili zaklonjeni u tranšeji i pomno promatrali teren ispred sebe. “Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo. “Eno ih”, viknu Hamza, “eno, tamo pravo, kreću se onom kosinom.” Pokušao sam ih vidjeti sa svoje pozicije, ali nisam uspijevao. Hamza mahnu rukom da dođem do njega. Prešao sam nekoliko koraka i pogledao u smjeru u kojem je upirao prstom. Veća grupa agresorskih vojnika kretala se desno od nas. Bilo ih je tridesetak. Pognuto i polahko, išli su suprotnom stranom. Uskoro smo ih izgubili iz vidokruga jer su se spustili u potok koji se protezao ispred nas na nekih 300 metara dolje udesno.
Dobro smo razgledali samu padinu ispred sebe i očekivali odakle će se pojaviti. “Evo ih desno”, viknu Hamza, okrećući svoj mitraljez na nogarima. Nanišanio je kratko, a onda je mitraljez zaštektao. U tom momentu salva metaka zasula nas je sa strane s koje su dolazili agresori. Hamza je pao odbačen unazad i uhvatio se za ruku. Brzo sam priskočio i skinuo mu jaknu. Metak ga je pogodio u rame i izašao. Obilno je krvario dok sam mu stavljao zavoj. Ale je pritrčao i počeo pucati iz Hamzinog mitraljeza. Previli smo mu rame. Momci koji su stigli s nosilima su ga odnijeli. Hamza je bio sav blijed, a mi smo mu govorili da će sve biti uredu.
Vratili smo se na položaj da pomognemo momcima, a onda smo ugledali kako agresori uzanim potokom izlaze na ravni dio šume ispred nas. Bilo ih je desetak. Imali su dva ili tri mitraljeza koji su štitili one koji su išli naprijed. Šuma je praktično bila uvijena u dimnu zavjesu od pucnjave i ručnih granata. U tom momentu dotrčao je momak koji je bio do nas na tranšeji. Vikao je: “Bure, bure, daj mašinu!” Ja sam se okrenuo jer mi ništa nije bilo jasno. Ispod jednog šatorskog krila čovjek je izvadio indukcionu mašinu i spojio na nju dvije žice koje su išle kroz balvane naprijed. “Lezi”, viknuo je, “lezi dolje!” Čučnuo sam i stisnuo šljem čvrsto rukama, ali i dalje nisam znao o čemu se radi. Podigao je ručicu, zažmirio i stisnuo je. Jaka detonacija odjeknula je šumom, a onda je zračni val preletio preko nas. Ustali smo i počeli pucati prema agresorskim vojnicima. Ispred nas je bio oblak dima, a komadi drveća još su padali po zemlji. Dolje ispred čuli su se jauci i pokoji metak upućen prema nama. Ponovo smo svi mi otvorili vatru. Uskoro se mogla čuti samo sporadična pucnjava.
Počela je padati sitna kiša. Mi smo se ponovo sabrali na zemunici do nas. Stigli su momci koji su odnijeli Hamzu i rekli nam da ga je sanitet odvukao, da će biti dobro. Bili smo veseli. Niko nije stradao u ovako žestokoj pucnjavi, a naš Hamza će biti dobro. Sjeli smo na balvane i zapalili po cigaretu. Gledao sam u daljinu, gledao i razmišljao koliko još zalazaka sunca u ovom ratu, koliko još kiša, koliko snjegova, koliko još…?
Pala je noć nad Majevicom, tamna kišna noć. Mi smo još tu. Treći dan i treću noć bez sna.
