Sporadične kapi kiše u taktu dobuju po najlonu iznad moje glave. Naslonjen na neku šperploču, čitam naopačke okrenuta slova – UNHCR. Pomislim, mnogo nam svijet ovih dana pomaže. Našem je narodu baš to prijeko potrebno. Komad najlona s logom onih koji su nam zveknuli embargo na oružje. Nemamo potrebu za oružjem, municijom i hranom..., najlon je baš ono što nam treba u danima kad ovdje na Gradačcu odbijamo ko zna koji tenkovsko-pješadijski napad. Taj natpis i logo izazivaju u meni neki jed pa se okrenuh i pogled usmjerih ka šumi lijevo ispred nas. Kiša je od jutros padala, a sada na nas spušta svoje posljednje kapi. Tamo u daljini, prema Modriči, sunce je u zenitu. Ptice cvrkuću na sve strane obradovane prestankom kiše. Prelijep pogled na šumu ispred nas iz koje se polahko uz povjetarac izdizala sumaglica. Iz takvog sanjarenja iznenada me, kao šamarom, razbudi stvarnost.

Pogled bacim na svoje potpuno blatnjave čizme. Osjećam od jutros da su mi noge mokre, ali koja fajda od toga što sam primijetio kad nemam suhe čarape. Dođe taj neki trenutak kad čovjek sam sa sobom pokuša uspostaviti kontakt u svoj toj surovoj realnosti i stvarnosti. Onda mi pogled odluta na moje ruke, koje drže u krilu rukohvat puške.

Do jučer su ove ruke držale olovku u školskoj klupi, a danas je u njima ubojito oružje. Sve se odjednom preokrenulo, nekako izvitoperilo. Postali smo na silu stariji, odrasli smo preko noći. Prevrnem šake i gledam garež od baruta na rukama. Na rukavima jakne fleke od krvi momka iz Gračanice kojeg je jutros u prvom napadu teško ranilo u glavu i grudi. Ljudi koji su ga odnijeli, nakon što smo ga previli, vratili su se pognute glave donoseći tužnu vijest. Nije izdržao ni do ceste, preselio je na nosilima.

Uvuče se u insana u takvim trenucima neki težak, olovan nagon za razmišljanjem. Pa se onda počneš sjećati i razmišljati o svemu – i o onome što treba, i o onome što ne treba.

A on da se sjetih. Ovih sam dana treba maturirati. Završio bih taj četvrti razred srednje škole. Godina kao da je mnogo duža u ratu. Duga je ova bila i preduga.

Desno od mene, naslonjen na zid tranšeje, Mirza gleda negdje u daljinu. Izvlači posljednji dim cigarete i baca ga preko grudobrana.

Nekako sam htio da prekinem razmišljanje koje me nije popuštalo, koje me sve više i više pritiskalo. Pogledah ka Mirzi. I dalje je stajao kao kip. “Nešto kontam”, rekoh, “ovih bi mi dana bila matura. Završio bih četvrti srednje.” Tišina, ništa nije odgovarao. A onda, u jednom momentu, okrenu se, uze svoju pušku i pođe ka meni. “Jah, u pravu si, maturirali bi i rahmetli Alen, i rahmetli Sead, rahmetli Dževad. Svi biste vi maturirali.” U grudima mi se nešto još gore stisnu. U trenu se pokajah što sam ikako progovorio. “Nego, idemo mi dolje po ćebad, bit će svježe noćas. Ustvari, ja ću ih donijeti, nema veze, sjedi ti.”

Ostao sam sam sa sobom. Izvadih cigaretu da je pripalim i tek što sam pošao kad me prenu povik: “Iduuuuu!” Pokušaj da ustanem preduhitrila je jaka detonacija. Zapljusnuše me komadi zemlje i blata. Pao sam u tranšeju. Čujem topot čizama. Ugledam Mirzu kako s još dva momka uskoče u tranšeju. Zgrabio me za rukav vičući: “Jesi li dobro, jesi li dobro?” – “Ma dobro je, nije mi ništa, samo je pala blizu.” – “E, moj maturant, ni minute te ne mogu ostaviti”, doviknu mu uz smijeh. “Ustaj, evo ih idu s lijeve strane, hoće da okušaju sreću još jednom prije mraka – zadnje im, ako Bog da, bilo.”

Brzo sam uzeo pušku, RAP navukao na sebe i stao među ostale. Minobacačke granate padale su po našem položaju jedna za drugom. Iz šumice su prema nama krenuli tenk i praga. Tenk je ispalio jednu granatu i zastao. A onda se iz šume pojavila pješadija. U našu tranšeju došlo je još nekoliko momaka iz Gradačca kao pojačanje. Četnika je stvarno bilo mnogo. Išli su školski, u ešalonima. A onda su, u jednom momentu, i tenk i praga krenuli naprijed. Pješadija je zaklonjena iza njih pokušavala prići što bliže našim položajima.

Cijele su Požarike gorjele. Dio agresorskih vojnika probio se lijevo i ugrozio taj dio naše linije odbrane, a onda su prema nama krenuli u totalni napad. Cijevi na našim puškama bile su gotovo usijane. Bili su to odsutni trenuci. U jednom momentu nekoliko četnika prišlo je veoma blizu. Uspjeli su ispaliti dva projektila iz raketnog bacača. Prva granata pogodila je iznad nas u brijeg, a druga direktno u zemunicu. Prasak i plamen prostrli su se tranšejom. Zaklonjen za grudobran, krajem oka vidio sam kada je Mirzu odbacilo nazad kao krpenu lutku. On je odletio na jednu, a momak iz Gradačca na drugu stanu. Naši su uzvratili iz svih cijevi.

Ja sam bacio dvije bombe i nastavio pucati. Svakih malo bacao sam pogled na dio tranšeje ispred zemunice. Desetak metara od mene sanitetlija je razmotavao zavoje i gaze. Drugi vojnik držao je Mirzu na krilu u onom mulju i blatu.

Četnici su krenuli još jednom naprijed, a onda se počeli povlačiti. Na čistini su ih zasule granate naših minobacača pa su ubrzali. Tenk se okrenuo u mjestu, zastao i ispalio još jednu granatu na naše položaje i rikvercom pošao nazad.

Uzeo sam pušku i u nekoliko se koraka našao kod Mirze, kojeg su previjali. Sav sam se zaledio u mjestu. Sanitetlija ga je previjao zavojem oko prsa, a krv je natapala zavoj. Na lijevoj strani grudi polahko je curila ispod zavoja. Zakašljao se i okrenut na stranu izbacio klobute krvi. Stajao sam nepomičan iznad njih. Kao da sam u nekoj drugoj dimenziji i iz nje posmatram šta se događa. Sanitetlija viknu: “Daj ta nosila ovamo, nema ništa od previjanja. Daj da ga što prije snesemo do ceste.”

Stavili smo ga na nosila. Prekrio sam ga jaknom i uzeo nosila s desne strane iznad njegove glave. Noseći ga niz njivu, vidio sam kad je pogledao u mene nakošene glave. Pokušao je podići ruku, kao da želi nešto reći. A onda mu je ruka pala, a glava klonula na stranu.

Vukao sam nosila prema sebi. Nisam mogao vjerovati šta se događa. “Stani”, viknuo sam, “stanite!” Sanitetlija se okrenu i pogleda me. “Spustite nosila”, reče im, a ljudi ih skupa sa mnom polahko spustiše. Momak mu opipa puls na ruci, a onda i na vratu. Polahko je podigao pogled ka meni i samo slegnuo ramenima. U meni se u tom momentu sve srušilo, sve se razbilo u komadiće. “Nosite ga do auta dolje, stići ću ja vas”, pokaza rukom vojnicima.

Podigli su ga i ponijeli. Desna mu je ruka i dalje visila, kao da je posljednji put vrhovima prstiju htio dodirnuti vlati trave koje su se ljuljale na povjetarcu. Sanitetlija se okrenu prema meni. “Vidi, momak...”, nešto kao da htjede reći. Samo sam odmahnuo rukom, okrenuo se i pošao natrag. Olovno teške noge jedva sam vukao kroz mokru travu. Desno od ulaza u liniju, nekih trideset metara iza naših leđa, bio je veliki hrast. Nekako sam stigao do njega, skinuo šljem s glave i sjeo. U grudima me je sve nadimalo kao da ću eksplodirati. Trljao sam lice jer mi je cijelo bilo utrnulo. Želio sam da zaplačem, jer oči su mi bile pune suza, ali nisam mogao.

Naslonio sam se na hrast i gledao u sunce koje je gotovo bilo zašlo. Duboko sam udahnuo pa izdahnuo. U ušima mi je i dalje bubnjalo. Gore na liniji sporadična pucnjava...

A ja, ja bih ovih dana, sa svojim prijateljima kojih više nema, maturirao...