Senad Hasanagić, Suština jermenskog pitanja, “Knjigoljubac”, Brčko, 2020.

Masovna stradanja Jermena u periodu od 1915. do 1918. godine, u vrijeme raspada Osmanskog Carstva, dvadeset devet država svijeta označilo je kao genocid, od toga je 15 članica Evropske unije, uključujući i Savjet Evrope. Turska, kao pravni nasljednik Osmanskog Carstva, označava zločine protiv Jermena u tom periodu kao žrtve građanskog rata i nemira tokom raspada Osmanskog Carstva, tvrdeći da je njihov broj preuveličan i da je stradanja bilo na obje strane.

Glasni zahtjevi iz Evrope da Turska mora priznati “jermenski genocid” prije nego što bude mogla pristupiti Evropskoj uniji pokazuju da je ova tema izašla iz okvira historijskih događaja i postala međunarodna politička i medijska trakavica. O ovoj se temi piše površno, pristrano, navijački i propagandno

Knjiga dr. Senada Hasanagića u tom je smislu jedinstvena kako na širem području Balkana, tako i Evrope, jer se suštinom jermenskog pitanja bavi multidisciplinarno: s pravnog, historijskog, teološkog, sociološkog aspekta, te kompariranjem pomenutih aspekata.

Senad Hasanagić nastoji ovu problematiku iznijeti objektivno i da se obje strane, kao i njihovi argumenti, uzmu u obzir, imajući u vidu bol koju su pretrpjeli Jermeni, kao i konstantan pritisak koji se decenijama vrši na zvaničnike moderne turske države. Istraživanje i prezentiranje historijskih podataka i događaja dato je hronološki, a Hasanagić važnost teme tretira u komparaciji s aktualnom ekspanzijom tzv. “politike ljudskih prava” i utjecaja međunarodne zajednice i njenih institucija na pojedine države danas, kao i na njihov pokušaj da se naknadnim aktualiziranjem određenih historijskih događaja i procesa vrši pritisak na određene suvremene države, kao i duple aršine po pitanju tretiranja sličnih historijskih događaja u svijetu.

Hasanagić obrađuje i ono što se često izuzima iz ove teme, odnosno historijsko-pravni kontekst, tačnije pripisivanje “genocida” savremenoj Turskoj, i nazivanje tih stradanja “genocidom” iako u vrijeme njihovih dešavanja ni definicija ni institucija koja ga je definirala ni sam pojam “genocid” nisu postojali.

Termin “genocid” skovao je poljski advokat jevrejskog porijekla Rafael Lemkin i sastoji se iz dva korijena: genos, što na starogrčkom znači pleme, narod, rasa; i latinskog -cide, što u prijevodu znači ubiti. Definicija genocida nastala je nakon Drugog svjetskog rata i definirana je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Opća skupština UN prihvatila 9. decembra 1948. godine. Suština definicije genocida mogla bi se sažeti u rečenici: Da bi se jedno djelo smatralo genocidom, mora postojati jasna i specifična namjera (mens rea) da se uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna skupina.

U slučaju stradanja Jermena na izdisaju Osmanskog Carstva, od dva uvjeta za genocid, tj. da li postoji jasna namjera za činom i da žrtve moraju biti određena etnička skupina, nije ispunjen ni jedan u punom značenju pojmova. Radi se, naime, o nacionalnoj ili etničkoj skupini, u ovom slučaju Jermenima, narodu indoevropskog porijekla koji je obitavao na teritoriji Osmanskog Carstva, a koji religiozno nije bio monolitan, i da dio tog naroda nije sudjelovao u inkriminiranim događajima (Jermeni katolici). O tome da li je postojala jasna namjera da se jermensko stanovništvo potpuno ili djelomično uništi i protjera s teritorije Osmanskog Carstva, nije pronađen ni jedan podatak ili nečija izjava da je postojala jasna i nedvosmislena namjera se učini zločin tog tipa. Dok postoji mnoštvo argumenata koji potvrđuju odsustvo tih namjera, a najupečatljiviji su da tokom sukoba nije porušen ni jedan jermenski vjerski objekt (crkva), te da se ogroman broj Jermena vratio i nastavio živjeti u Turskoj, a još veći broj nije Tursku ni napuštao već je živio kao i svi ostali narodi. Svi su povratnici pet godina bili oslobođeni obaveze plaćanja poreza.

U poglavlju Neki pravni stavovi o Jermenskom pitanju Hasanagić objašnjava svu kompliciranost i težinu pravnih postupaka za dokazivanje genocida. U konkretnom slučaju navodi suđenje na Malti, nakon događaja, koje je organiziralo Englesko kraljevsko tužilaštvo. U tom postupku nisu pronađeni dokazi da je nad Jermenima izvršen genocid, a oni koji su optuženi faktički su proglašeni nevinima. Suđenje je bilo međunarodnog karaktera i značaja.

Političku pa i teološku pristranost onih koji zagovaraju tezu da se dogodio genocid uočavaju mnogi nespristrani svjetski historičari i pravnici. Oni insistiraju da se obznane svi dostupni historijski dokumenti i jedne i druge strane. Autoriteti iz ove oblasti poput bugarskog historičara prof. dr. Stojana Dinkova ističu: “Pored historičara, događaje trebaju ocijeniti sociolozi i psiholozi. Treba vidjeti kako se razvijala etnička svijest 20-30 godina prije događaja. U osmanskoj upravi društvo nije izražavano kao etnicitet. Nije bilo privilegiranih etniciteta. Dok su se prije svi etnički identiteti prihvatali kao osmanski identitet, u to vrijeme su se počeli ujedinjavati etnički identiteti pojedinaca.”

Dinkov, također, skreće pažnju kako je ove događaje vidio jedan ruski general u dnevnim izvještajima upućenim glavnokomandujućem: “Ovaj general u dnevnim izvještajima upućenim glavnokomandujućem predstavlja događaje u Istočnoj Anadoliji iz jednog različitog ugla. Kada pogledamo u arhivu, u ovim događajima Turci uopće nisu učestvovali, niti se osmanska vlast u njih miješala. Vidimo da su u ovim događajima učestvovali Kurdi, Jermeni i Rusi. Vidimo da tu nema uloge osmanske vlasti. U mjestima gdje su se desili događaji postojale su tri jezičke grupe, jermenska, kurdska i turska. Iste jezičke grupe su postojale i unutar ruskih granica, ali se o događajima koji su se tamo desili ne govori. Ako pogledamo kome je to išlo u korist, vidimo da je to bilo u korist Kurda i Jermena. Događaji se ne mogu nikako reducirati na Republiku Tursku i Turke.”

Na pitanje može li se očekivati nepristranost u tretiranju jermenskog pitanja, dr. Hasanagić zaključuje: “Najprije treba istaći da se u pristupu Jermenskom pitanju uočava jedno pravilo. Oni koji van Republike Turske prilaze, koliko to mogu, nepristrano Osmanskoj državi, njenoj ulozi u historiji civilizacije, prilaze nepristrano i Jermenskom pitanju. Oni koji sakrivaju istinu o Osmanskoj državi, sakrivaju i iskrivljuju istinu i o Jermenskom pitanju. Naravno, svako pravilo ima izuzetaka, pa ih ima i ovo pravilo. Ali, ovo važi za većinu autora. Pristup jermenskom pitanju kod njih je ograničen najprije generalnim pogledom na islam i muslimane, zbog toga i pogledom na Osmansku državu.        Kada van Republike Turske vjerski, politički, intelektualni i drugi krugovi budu spremni prihvatiti istinu o Osmanlijama, bit će spremni i da prihvate istinu o Jermenskom slučaju.”

Knjiga Senada Hasanagića Suština jermenskog pitanja otkriva nam mnoštvo nepoznatih i manje poznatih detalja vezanih za temu koju obrađuje. Osim toga, nudi naučno utemeljeni pogled na širi historijski i pravni okvir Osmanskog Carstva, njegovog uređenja i određenja. Također, ukazuje na brojne zablude zapadnih historijskih teorija koje sadrže bitne ideološke dimenzije koje se poistovjećuju s njihovim društvima, te modele objašnjavanja koje su razvili za svoju historiju i svoje društvo, a koji su nedostatni za objašnjenje različitih razvojnih kretanja i pravaca islamskih društava. Ova knjiga donosi i mnogobrojne manje poznate izvore za proučavanje ove teme.