Čim Haris Pašović otvori usta, sarajevskom dolinom se proširi smrad. Nekada je to težak vonj cionizma, nekada islamofobije, ponekad autošovinizma ali najćešće posvemašnje licemjerne gluposti koju može u tolikim količnima proizvesti samo budžetski parazit Pašovićevih gabarita.

Nakon što je ovaj industrijski zagađivač javnog prostora prije koju godinu zagadio i zgadio javnost ispuštajući svoje otpadne vode u vidu tvrdnji kako su svi oni koji se ogorčeno oglašavaju zbog izraelskog Genocida u Palestini potencijalni teroristi za koje postoji opasnost da će se "raznijeti", kako oni koji "isuviše često" prenose vijesti o Genocidu u stvari "potiču potencijalni terorizam" te kako je pretjerano bavljenje temom izraelskog genocida nad Palestincima, umjesto angažovanja oko "važnijih stvari", u stvari antizapadnjaštvo i salonski humanitarizam, danas je pak Pašović odlučio da zagadi zrak ispušnim plinovima koji bi bili manje otrovni da su došli iz njegove stražnjice umjesto glave.

Dopisnom cionisti Pašoviću je sada problem što ljudi u Bosni i Hercegovini prepadaju djecu pričama o ratu, tačnije, kako će ih neko klati. Za njega je to "političko zloupotrebljavanje prošlosti." Naravno pošto su u posljednoj Agresiji na Bosnu i Hercegovinu na organizovan i planiran način gotovo isključivo klana i ubijana bošnjačka djeca, a što se inače zove Genocidom, Pašović ovdje prije svega misli na Bošnjake.

Umjesto kulture sjećanja i prenošenja iskustava Pašović bi želio da Bošnjaci svoju djecu odgajaju kao tabule rase, da ih ne poučavaju onome što im se desilo, od strane koga im se desilo i zašto im se desilo već da puste djecu da "uspostavljaju svoje veze i donose svoje zaključke."

To nije vaš rat. Nemojte se time baviti." To je poruka Harisa Pašovića bošnjačkoj omladini.

Nekoliko je problema sa ovim Pašovićevim stavom.

Prvi svakako jeste to što su Bošnjaci svoju djecu već jednom tako odgajali, za vrijeme bivše države. Ogromna većina Bošnjaka stasala u totalitarnoj SFRJ nije znala ništa o Genocidu koji je počinjen nad njihovim narodom tokom drugog svjetskog rata, nisu znali ni ko ga je počinio, kada, kako i zašto. U školama se o tome nije učilo, u medijima je to bila zabranjena tema, u javnosti se o tome nije smjelo pričati tako da ogromna većina Bošnjaka koji su preživjeli Genocid  o tome nije pričala svojim potomcima već im je ostavljeno da "sami uspostavljaju svoje veze i donose svoje zaključke", baš onako kako to danas Pašović ponovno zagovara. Rezultat? Još jedan Genocid nad Bošnjacima koji su ovaj put bili ubijani i progonjeni ne samo od svojih komšija, radnih kolega i sugrađana već i od strane svojih prijatelja, kumova u nekim slučajevima i supružnika.

Drugi i još veći problem jeste što za Bošnjake prijetnja klanjem nije stvar prošlosti već sadašnjeg trenutka. Bošnjacima se i dalje prijeti, čak i daleko više nego u posljeratnim godinama; uništenjem, progonom i u najboljem slučaju obespravljivanjem, koje se već dešava, i to  svakodnevno i sa više strana. U tome učestvuje čitav presjek srpskog a često i hrvatskog društva, od politike, preko medija pa do šire javnosti, naročito one koja je prisutna na društvenim mrežama. Znači da “prijetnja klanjem“ nije stvar neke daleke "prošlosti" koja se "politički zloupotrebljava" već sadašnjosti u kojoj ta bošnjačka omladina živi. I Pašović bi da se na to zatvore oči, da Bošnjaci poput leminga ponovo veselo ušetaju u ralje lava.

Pašović sve ovo govori dok se u istom trenutku u Srebrenici diskriminišu bošnjačka djeca tako što im se zabranjuje da u škole nose dresove vlastite države u kojoj žive! No da li je trebalo bilo šta drugo očekivati od besramnog budžetskog nametnika i trojkinog trobota i karabota koji je prije nekoliko godina, nakon jednog od redovnih šovinističkih divljanja srpske omladine u Srebrenici, u namjeri da minimizuje taj fašistički ispad izjavio kako nije u redu da se preko leđa te srpske nejači "prelamaju politički interesi" već bi bilo najbolje napraviti neko zabavno veče "mladih Srbima i Bošnjaka" na kojima bi se oni “upoznavali“!

Za Harisa Pašovića stvarne opasnosti koje danas prijete nisu dokazano genocidne, podivljale i nikada izraženije velikosrpske i cionističke ideologije već reakcije sarajevske javnosti na zločine u Gazi, demonstriranje ili samo pisanje o Genodicu u Gazi jer indiciraju terorističke sklonosti, antizapadnjaštvo i krivo usmjereni humanizam, galopirajući pritisak religije na mlade, ugroženost sekularne države, prediftarsko skraćivanje časova u školama, teokratija poput one u Iranu a eto i bošnjačka kultura sjećanja.

Da ga nema, bošnjački dušmani bi Harisa Pašovića od blata pravili. I ne bi im ispao bolji i korisniji.