Novo izdanje Fondacije "Baština duhovnosti" donosi vrijedno istraživanje koje osvjetljava jedan nedovoljno istražen segment kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine – prisustvo i značaj perzijske islamske umjetnosti u domaćim zbirkama.

Knjiga "Djela perzijske islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini", autora Harisa Derviševića, pokazuje da ova građa nije tek usputni trag prošlosti, već svjedočanstvo snažnih kulturnih veza, intelektualnih razmjena i umjetničkih tokova koji su Bosnu i Hercegovinu povezivali s važnim središtima islamskog svijeta.

Autor se oslanja na temeljit rad s izvornim predmetima, arhivskom i rukopisnom građom, nastojeći pojedinačne artefakte sagledati u njihovoj međusobnoj povezanosti i u širem historijskom kontekstu. O značaju ovog istraživanja, procesu rada na knjizi i vrijednosti perzijskog umjetničkog naslijeđa u Bosni i Hercegovini razgovarali smo s Derviševićem.

Šta ova knjiga novo otkriva o prisustvu i značaju perzijske islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini?

Ova knjiga prvi put donosi cjelovit i sistematski pregled perzijske islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, koja je ranije bila obrađivana fragmentarno i bez šireg konteksta. Pokazuje da su rukopisi, tepisi i metalni predmeti dio dugotrajnih transregionalnih kulturnih tokova između Irana, Osmanskog i Austro-Ugarskog Carstva, te Bosne. Poseban doprinos leži u metodološkom pristupu koji kombinuje formalno-stilsku analizu, kodikologiju i arhivsko istraživanje. Kroz koncept "biografije predmeta", umjetnička djela se prate kroz njihove historijske putanje, od nastanka do njihove današnje institucionalne funkcije.

Knjiga također pokazuje da bosanskohercegovačke zbirke sadrže djela vrhunske umjetničke vrijednosti, ravnopravna onima u velikim svjetskim institucijama, muzejima i bibliotekama. Umjesto niza izoliranih studija slučaja, knjiga nudi objedinjenu i koherentnu sliku ove građe. Time se Bosna i Hercegovina jasno pozicionira kao aktivan učesnik u proučavanju historije islamske umjetnosti.

Na koji način artefakti perzijske islamske umjetnosti svjedoče o kulturnim i intelektualnim vezama Bosne i Hercegovine s drugim dijelovima islamskog svijeta?

Najjasniji primjer su rukopisi, poput Kur’ana iz 14. i 16. stoljeća, te ilustriranog Divana Hafiza iz Širaza, koji pokazuju direktne veze s perzijskim radionicama. Njihova kaligrafija, iluminacija i stil uveza mogu se precizno povezati s centrima poput Širaza, Tabriza ili Herata. Njihovo prisustvo u Sarajevu svjedoči da su se ovi tekstovi čitali, tumačili i koristili u lokalnom kontekstu. Artefakti su zapravo fizički dokaz da je Bosna bila uključena u iste kulturne tokove kao i veliki centri islamskog svijeta.

Koliko su te kulturne veze bile intenzivne i kroz koje historijske periode su se najviše razvijale?

Najintenzivnije veze razvijaju se u osmanskom periodu, posebno od 16. do 18. stoljeća, kada Bosna postaje dio šire imperijalne mreže. Međutim, knjiga pokazuje da se proces ne završava tada. Tokom 19. stoljeća, kroz austrougarske akvizicije i muzejske politike, u Bosnu dospijevaju novi predmeti, uključujući fragmente safavidskih tepiha iz Mahana. U 20. stoljeću veze se nastavljaju kroz diplomatske poklone, poput tepiha šaha Pahlavija. To znači da su ove veze kontinuirane, ali se mijenjaju kroz različite političke i kulturne kontekste.

Koliko je u istraživanju bilo važno direktno raditi s izvornim predmetima, arhivskom i rukopisnom građom?

Direktan rad s predmetima bio je ključan jer omogućava uvid u materijal, tehnike i tragove upotrebe koje nijedna reprodukcija ne može prenijeti. Primjera radi, analiza iluminacije na rukopisima otkriva slojeve zlata, pigmenata i intervencija koji nisu vidljivi na fotografijama, dok se kod tepiha tek uživo može sagledati gustoća čvora, kvalitet vune i tragovi habanja. Kod metalnih predmeta neposredan uvid otkriva način obrade metala, tragove kovanja, graviranja ili lijevanja, kao i patinu koja svjedoči o starosti i upotrebi. Bez ovakvog neposrednog rada, istraživanje bi ostalo na nivou općih stilskih paralela, a ne precizne i argumentirane historijsko-umjetničke analize.

Koji su artefakti ili nalazi iz knjige posebno značajni za razumijevanje ovih kulturnih veza?

Jedan od najznačajnijih nalaza su fragmenti Uldžajtuovog bagdadskog Kur’ana koji se danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Riječ je o dijelovima monumentalnog rukopisa s početka 14. stoljeća, nastalog u okviru ilhanidskog dvora, koji se ubraja među najreprezentativnija djela islamske kaligrafije. Njihova identifikacija kao dijela jednog globalno rasutog rukopisnog korpusa povezuje Sarajevo s institucijama poput Topkapija, Kopenhagena ili Dresdena, čime se bosanske zbirke direktno uključuju u svjetsku historiju islamske umjetnosti. Posebno je važno što su ovi fragmenti dugo bili pogrešno interpretirani kao osmanski primjerci, dok su tek novija kodikološka i paleografska istraživanja pokazala njihovo pravo porijeklo. Njihov put iz ilhanidskog Irana, preko osmanskih carskih zbirki, do vakufskih institucija u Bosni pokazuje kako su umjetnička djela cirkulisala unutar islamskog svijeta. Oni predstavljaju jedan od najsnažnijih materijalnih dokaza transregionalnih veza između Irana, Osmanskog carstva i Bosne i Hercegovine.