Možda se ni u jednoj fazi od završetka rata u BiH 1995. godine nije toliko pričalo o ponovnom rasplamsavanju rata uzemlji. Među domaćim i inozemnim posmatračima postoji široko rasprostranjen konsenzus da je Bosna na ivici nesumnjivo najozbiljnije krize u poslijeratnom periodu.

Tu krizu potpiruju postupci jednog čovjeka: Milorada Dodika.

Početkom oktobra, lider bosanskih Srba i član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine najavio je planove za poduzimanje koraka koji su po svemu osim po imenu jednaki secesiji. Strategija je jednostavna: potkopati i demontirati bosanske institucije na državnom nivou, a istovremeno graditi Republiku Srpsku u kojoj dominiraju Srbi – jednu od dvije administrativne jedinice poslijeratne Bosne, zajedno sa Federacijom Bosne i Hercegovine – kao potencijalnu državu.

Dodikovi planovi uključuju donošenje zakona u Republici Srpskoj kojima će se državnim institucijama u zemlji oduzeti njihove prerogative. Lider separatista namjerava zabraniti policijskim i obavještajnim službama na državnom nivou, kao i pravosudnim tijelima da djeluju unutar Republike Srpske i uspostaviti vlastite paralelne institucije. Dodik je, uz povećanje predrasuda, najavio i planove za formiranje Vojske Republike Srpske.

U vođenju politike uspostavljanja paralelnih centara moći Dodik ide stopama onoga što su ratni lideri bosanskih Srba radili prije tačno 30 godina u jesen 1991. godine. Rezultat je bio pokušaj secesije 1992. godine, a mnogi u Bosni strahuju od ponavljanja istog u narednim mjesecima.

Dodikova nedavna eskalacija samo je posljednja faza u njegovoj separatističkoj agendi. Više od tri mjeseca zvaničnici bosanskih Srba blokiraju funkcioniranje državnih institucija u zemlji odbijajući da učestvuju u njihovom radu. U poslijeratnoj Bosni institucije su zasnovane na etničkoj pripadnosti, a veto je ugrađen u politički sistem, čineći zemlju lako paraliziranom.

Zvaničnici to rade kao direktnu osvetu za odluku Ureda visokog predstavnika, najvišeg međunarodnog zvaničnika koji nadgleda civilnu provedbu Dejtonskog sporazuma, da nametne zakon koji kriminalizira poricanje Genocida u Srebrenici 1995. godine koji su počinile snage bosanskih Srba ili drugi ratni zločini. 

Dodik i drugi nacionalistički lideri bosanskih Srba dugo su odbacivali oznaku genocida i veličali počinioce, koji su osuđeni ratni zločinci, da bi podstakli nacionalistički žar.

U međuvremenu, bošnjački političari su u zamci. Neodgovaranje Dodiku doživljava se kao slabost, ali opredijeljenost da se upotrijebe sva raspoloživa sredstva za odbranu teritorijalnog integriteta Bosne naslikana je kao ratnohuškačka – posebno zato što Dodik poduzima značajne korake ka secesiji, njegova retorika je isključivo o miru. Sve ovo je, u kombinaciji, stvorilo toksično političko okruženje u zemlji.

Međunarodni odgovor na krizu bio je nesretan. Krajem oktobra Evropska unija poslala je službenika na visokom nivou, Angelinu Eichhorst, da pregovara o reformi izbornog zakona.

Izborni zakon Bosne i Hercegovine, koji proizilazi iz Dejtonskog sporazuma, diskriminatorski je prema manjinama koje ne pripadaju jednoj od tri glavne etničke grupe. Reforma izbornog zakona je neophodna kako zbog njegovih zasluga tako i da bi Bosna krenula naprijed ka bližoj integraciji sa EU. Međutim, činilo se da je sprovođenje ovih reformi sada usred onoga što predstavlja egzistencijalnu prijetnju zemlji predstavljalo veliki nesklad između prioriteta EU i krize koja se odvija.

Dodik je veoma svjestan unutrašnjih podjela u EU i samouvjereno je odbacio svaku mogućnost predstojećih sankcija EU. I nedavno se sastao s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i slovenačkim premijerom Janezom Janšom u pokušaju da njeguje veze sa evropskim neliberalnim političarima i dalje iskoristi te podjele.

Snage Evropske unije u Bosni i Hercegovini (EUFOR), koje imaju zadatak da nadgledaju vojnu stranu implementacije Dejtonskog sporazuma, krajnje su neadekvatno sredstvo odvraćanja od ozbiljnog sigurnosnog izazova. U poređenju sa 60.000 pripadnika međunarodnih mirovnih snaga pod vodstvom NATO-a raspoređenih da provedu sporazume 1995. godine, misija EUFOR-a, sa samo 600 vojnika na terenu u Bosni, nema dovoljno osoblja.

Prisustvo ovog malog kontingenta takođe je imalo kontraproduktivan uticaj jer je bosansko stanovništvo uljuljkalo u lažni osjećaj sigurnosti na isti način kao što je to učinio holandski bataljon u Srebrenici 1995. godine.

Uz neefikasan odgovor EU na krizu, nade mnogih Bosanaca sada su položene u Sjedinjene Države. Bidenova administracija je nedavno poslala zamjenika pomoćnika državnog sekretara Gabriela Escobara da prenese američku posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne. Ali nakon susreta sa Escobarom, Dodik je ostao borben. Sankcije koje je Ministarstvo finansija SAD uvelo Dodiku 2017. godine zbog “aktivne opstrukcije Dejtonskog sporazuma” također nisu dovele do promjene u ponašanju. 

On se hvalio prošlog mjeseca kako je opsovao Escobaru u pregovorima i samouvjereno je izjavio da se ne brine o potencijalnim dodatnim sankcijama. Naime, Dodik je izjavio da se osjeća “veoma ugodno“ .

Neophodan je značajniji napor Bidenove administracije da se očuva mir u Bosni. Jedini smisleni put naprijed je da Bidenova administracija vodi NATO u preraspoređivanju snaga u misiji u Bosni i Hercegovini.

NATO ne mora da razvija nove planove raspoređivanja. Misija iz 1995. bila je izuzetno uspješna. Ogromno prisustvo NATO snaga, posebno američkih trupa, bilo je zastrašujuće sredstvo odvraćanja koje je efektivno spriječilo Bosnu da ponovo sklizne u rat. U stvari, vojni aspekt Dejtonskog sporazuma je daleko uspješnije implementiran od civilnog aspekta sporazuma. NATO bi sada mogao da ponovi elemente te misije od prije četvrt stoljeća, ali sa manje trupa, 3.000 do 5.000 vojnika bi vjerovatno bilo dovoljno, pod pretpostavkom da se situacija ne dramatično pogorša u narednim nedjeljama.

Američke i NATO trupe trebale bi biti stacionirane u glavnom gradu Sarajevu, mogle bi koristiti aerodrom Tuzla kao bazu i za snabdijevanje i trebale bi biti raspoređene u strateški važnom gradu Brčko na sjeveroistoku. Status Brčkog je bio kamen spoticanja u Dejtonskim mirovnim pregovorima i riješen je tek nakon rata.

Grad je samoupravni okrug odvojen od obje administrativne jedinice zemlje. Strateški značaj Brčkog proizilazi iz njegove geografije, što ga čini ključnim za komunikaciju između sjevernog dijela Republike Srpske i Srbije, ali i između sjevernih i istočnih dijelova Republike Srpske.

Raspoređivanje NATO trupa u Brčko poslalo bi jasan signal da secesija nije opcija. Svaki pokušaj secesije suočio bi se sa logističkom i komunikacijskom blokadom sa NATO trupama koje bi bile umetnute u ovom kritičnom trenutku. Stacioniranjem trupa tamo bi se sačuvao poseban status grada unutar Bosne i osiguralo bi da se Dejtonski sporazum i dalje poštuje.

Obnovljeno prisustvo američkih i NATO snaga u Bosni prvenstveno bi proizvelo efekat odvraćanja od bilo kakvih pokušaja secesije Republike Srpske. Na isti način na koji je prisustvo NATO-a u neposrednom poslijeratnom periodu održavalo mir, nova misija bi sada proizvela isti rezultat. Dok nova misija NATO-a u Bosni ne bi razriješila zastoj koji je ugrađen u postdejtonske bosanske institucije, trupe bi ublažile zabrinutost bosanskih građana i posmatrača da događaji sada izmiču kontroli.

Predvodeći NATO u preraspodjelu trupa u Bosnu, Bidenova administracija bi također potvrdila američku posvećenost očuvanju rijetkog uspješnog slučaja izgradnje države u proteklim decenijama. Sjedinjene Države i EU su mnogo uložile u poslijeratnu obnovu Bosne i Hercegovine i pomogle da se ratom razorena zemlja usmjeri ka sporom, ali vidljivom napretku. 

Očuvanje mira u Bosni sada će ponovo zahtijevati čvrsto uporište u ovoj balkanskoj zemlji.

Hamza Karčić je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.