Poetičke formule sandžačkih pjesnika u jednom od segmenata počivaju na osobenom vremenskom, egzistencijalnom i filozofskom ambijentu proisteklom iz burne historijske slike ovog prostora. Stoga nas neprestano “iznenađuje” potentnost i vitalnost novih pjesničkih generacija. U tom smislu već je prepoznatljiva generacija pjesnika rođenih nakon 1990. godine prošlog stoljeća, nasljednika svega onog što nam je plijenilo pažnju u knjigama Sinana Gudževića, Šabana Šarenkapića, Refika Ličine, Saladina Burdžovića, Asmira Kujovića i drugih. Pjesnici tzv. novog sandžačkog vala svoju poetsku samosvijest baziraju na univerzalijama estetike koja ne pristaje na folklorno zavičajna zatočenja duha, već svoju potvrdu traže u širokom rasponu visoko poetiziranih iskustava univerzalnog duha.

Jedan od onih koji svoju poetiku gradi na obrisima jučerašnjeg i sadašnjeg svijeta, te koji se kreće dualizmom emotivnog i faktografskog tvoreći skladan spoj različitih poetskih pristupa i specifične leksike jeste Hamza Halilović.

U naslovu njegove prve pjesničke knjige uočavam izvjesnu značenjsku opreku između imeničnog simbola i pjesnikove transcendencije po duhovnoj vertikali. Pazarluk je neologizam, pa je, ipak, mjesto prodaje i kupovine. Pazarluk može biti i ono što je kupljeno ili prodato.

Već prva pjesma insistira na duhovnim vrijednostima koje apostrofiraju neopisivu Božiju Bīt.

Izišao sam na pazarluk –

Na pijaci pričahu o čistoti srca.

Jedan bakalin uz osmijeh reče:

 ''Samo Allah zna čije je srce čisto.''

Zastadoh –

Ja sam svoju kupovinu ovdje završio.

Pjesma je snažno ukorporirana u doživljaj kur'anske vizure svijeta i nužnosti čišćenja od mana. Pjesnikova transcendencija, dakle, vertikalna je i neočekivana, uvjerljiva. Slobodan sam reći i samosvojna, jer je kao takvu ne možemo pronaći u stihovima drugih naših savremenih pjesnika, sadržajno usmjerenih duhovno-tradicionalnim sohama.

U dvorištu Iskender Čelebi džamije,

na hasurama sjedimo, ezan čekajući.

Do mene djeca, poredana.

Upita jedno drugo dijete, imamovo.

Je l' ovo sve tvoje?

Dijete drugo, imamovo, odgovori,

sve je Allahovo, uz smijeh.

Ovakva se uvjerenost u moć iskrenosti riječi prepoznaje i u drugim Halilovićevim pjesmama u kojima su u uzajamnoj i deduktivnoj vezi zbilja i duh.

Kroz poetske slike iz horizontalnog areala i spacija, iskrenošću, posvećenošću detalju, kroz dijalog i tihovanja s onima kojima se obraća, uvodeći ih u pjesme, uglavnom kroz jasne simboličke slike i dobro osmišljene poente, Halilović ostvaruje semantičku dubinu, ali i sadržajnu disperziju.

Halilović dostiže i zavidnu metatekstualizaciju, naročito u igrivim, preciznim i gnomski sažetim pjesmama, gdje se prepoznaju brojne razjasnice, tako jednostavne i tačne, a istovremeno nestvarne i nadrealne, samo na prvi pogled.

Na Jazu gledam starca.

Sjedi i dahom se bori protiv vrućine.

Izveo je jarca na ispašu.

Jarac stoički brsti, ne obazire se.

Taj stoik što pase usred grada,

prkosniji od motora.

Od hlada.

Ovakvi minijaturni pečati u pjesmama imaju ne samo značenjsku ulogu već i poprimaju atribute transparentnog stiha. Značenjski se utisak pojačava edukacijom, na koju pjesnik poziva i kojom razrješava mitsku sliku u gradskoj vrevi svakodnevlja. Halilović se oslanja i na folklorno-antropološke potencijale koji se odlikuju fantastikom i magijskim elementima, pri čemu je skloniji čudesnom nego fantastičnom, jer mu je bliža bajkovitost koju ugrožavaju savremeni urbani rituali. Halilović je izdanak onog poetičkog modela koji iskustvo književne tradicije, ne samo narodne već i umjetničke, oblikuje specifičnom strategijom jezičkog izraza i stila te građenja poetskih slika na paraboličnoj auri metaforičnosti i simboličnosti.

Ovakvim je postupkom i doživljajem Halilovićev pjesnički diskurs značajno dobiva ne samo na semantičkoj prostornosti već i na prijemčivosti svojih stihova, što kod mladih pjesnika nije uvijek primjer. Halilovićeva knjiga pjesama Pazarluk može se proglasiti uspješnim prvijencem, prije svega zbog same potke na kojoj nastaje njegova poezija kao i britkog načina na koji poentira.

Na kraju, bit će istina

samo ono

što je srce vidjelo.

Poetika Hamze Halilovića sazdana je od specifičnog vlastitog pogleda, osobenog misaonog sustava, intime i poetske imaginacije u kojoj je misao prepletena s pojavnim, dakle materijalno vidljivim, bilo da je u pitanju pejzaž, zavičajna rustikalnost ili leksički idiom proistekao i baziran na svemu tome. Nema u ovoj poeziji lutanja i traženja, u smislu izlaska iz sopstvenog čuđenja pred svijetom u tranziciji. Ona je čvrsto zatvoren svijet, ona obitava u vlastitom krugu. Pjesnik kopa po vlastitim organima, vlastitoj nervaturi, ni za tren se ne udaljujući od svoje intimne, personalne okosnice. Tako zavičajni fenomeni u ovoj poetici imaju sasvim osobenu boju i posebni su simboli oko kojih se, ustvari, vrti život.

Hamza Halilović tečno, bez nagomilavanja vanjskih detalja, što je jedna od njegovih bitnih stilskih osobina, ritmički razvezuje i fabulira predmete svojih kompleksnih interesiranja, bez totalnih zahvata i rezova, prefinjenom mjerom darovitog pjesnika čiji potencijal vrijedi pratiti i očekivati puno sazrijevanje.

 

Hamza Halilović rođen je u Novom Pazaru 1993. godine. Osnovnu školu “Rifat Burdžović Tršo”, kao i Medresu “Gazi Isa-beg” završio je u istom gradu. Nastavio je fakultetsko školovanje u Saudijskog Arabiji, Univerzitet u Medini. Završio je Institut za arapski jezik i dvije godine bio je na smjeru dave i usuli-dina. Onda nastavlja u svom gradu Fakultet za islamske studije, preko kojeg je bio u Kuvajtu na daljem usavršavanju arapskog jezika u tamošnjem Islamskom kulturnom centru, koji također završava. Trenutno se bavi podučavanjem arapskog jezika, pisanjem i istraživanjem.