Hamdija Ćemerlić, od ZAVNOBiH-a do Fakulteta islamskih nauka

I dan-danas se prepričava, postala je štaviše skoro pa urbani mit kolumna jednog ovdašnjeg scenariste povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Jasno, i dana kada je u Mrkonjić-Gradu održano zasjedanje ZAVNOBiH-a. Napisat će tada, stilom kakvim bi danas vjerovatno Mir-Jam pisala statuse na Facebooku, kako u Sarajevu danas ništa ne podsjeća na ZAVNOBiH, da nema ni ulice koja nosi ime tog slavnog skupa, niti je išta nazvano po njegovim delegatima. Smijali su se, čitajući to, na Trgu ZAVNOBiH-a, suze su ljudima frcale u Ulici Avde Hume, a u jednoj od najdužih sarajevskih ulica, onoj Hamdije Ćemerlića, vladalo je ipak susramlje zbog ogromnog neznanja, a još veće bahatosti tog salonskog ljevičara.

Nekadašnja sarajevska Bratstva i jedinstva, dugačka ulica koja vodi od Grbavice skroz do kraja Pofalića, dobila je ime po Hamdiji Ćemerliću, jednoj od osoba najzaslužnijih što je uopće i održano to zajedanje u nekadašnjem Varcar-Vakufu. Profesor doktor Hamdija Ćemerlić (1905–1990) bio je prvi dekan Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, koji je kasnije preimenovan u Fakultet islamskih nauka, vrhunski stručnjak iz oblasti ustavnog prava, čovjek koji je neposredno učestvovao u događajima koji su obilježili historiju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, odnosno, u to vrijeme muslimana s malim a, kasnije s velikim početnim slovom M.

Aktivno je učestvovao u pripremama održavanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, učestvovao u pisanju prvog Ustava Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, učestvovao u donošenju Ustava Islamske zajednice u Jugoslaviji, otvaranju Fakulteta islamskih nauka. Bio je jedna od najvažnijih osoba u institucionaliziranju muslimana. Objavio je više od 70 naučnih stručnih radova.

Kako je podsjetio Adnan Silajdžić, pišući u Ćemerlićevoj biografiji, prvi je postigao doktorat iz oblasti pravnih nauka na pariškoj Sorboni, bio ministar u prvoj Vladi Bosne i Hercegovine, uveo nove standarde u izborni sistem, radio na utemeljenju Pravnog fakulteta, odnosno Univerziteta u Sarajevu; obavljao funkciju rektora Sarajevskog univerziteta. Među prvima je pokrenuo inicijativu o otvaranju Islamskog teološkog fakulteta i bio prvi dekan te najviše odgojno-obrazovne ustanove Bošnjaka.

Povodom stote godišnjice Ćemerlićevog rođenja Fakultet islamskih nauka objavio je zbornik radova o ovom gorostasu bosanskohercegovačke i bošnjačke znanosti. Tako će rahmetli Muhamed Filipović u tom zborniku zapisati kako je Hamdija Ćemerlić, dijete begovske porodice iz Janje, pripadao upravo onom sloju muslimana, sloju zemljovlasnika koji su agrarnom reformom bili opljačkani gotovo do gole kože.

Muslimanski zemljovlasnici, među kojima su bili i Ćemerlići iz Janje, osim toga, bili su navikli na školovanje i duhovni život kao sastavni dio normalnog života i daleko je od svake istine često izricana tvrdnja o duhovnoj učmalosti i kulturnoj i obrazovnoj zaostalosti našeg svijeta, a posebno njegovog najvišeg sloja. Rođen 1905. godine, Hamdija Ćemerlić je imao priliku da zapamti vrijeme austrougarske vladavine kad su muslimani bili određeni faktor u strukturi vladavine i u odnosima u zemlji, kad su posjedovali svoju zemlju i s nje uživali prihode, kad je uglavnom poštovan njihov egzistencijalni, duhovni i moralni integritet.

Zapamtio je, i to dobro, i tragične posljedice otimačine zemlje, osobito teške u njegovom rodnom kraju, gdje su zemlje bile izdašne i bogate. Morao je, kao i cijela jedna generacija bosanskih mladih ljudi, da se bori za školu i školovanje kao jedini izlaz u nastalim prilikama. On je taj posao, napisat će Filipović, obavio briljantno.

Omer Ibrahimagić će dodati kako se Ćemerlić, nasuprot nekim drugim bošnjačkim intelektualcima koji su historijsku viziju u pogledu budućnosti BiH vidjeli u Hitlerovom novom evropskom poretku, nepokolebljivo opredijelio za Narodno-oslobodilački pokret, što je djelovalo osvješćujuće na široke bošnjačke mase da se odlučnije opredijele za NOP Bosne i Hercegovine, koji je stajao na političkoj poziciji ravnopravnosti sve tri naroda u BiH. U svom govoru na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a Ćemerlić je rekao jednu znamenitu rečenicu koja glasi: “Jedva jednom u istoriji od hiljadu godina Bosna nalazi svoje smirenje”, čvrsto vjerujući u historijsko-političku neminovnost obnavljanja bosanske državnosti kao moderne evropske države.

Hasan Muratović će u tom Zborniku donijeti zanimljive detalje Ćemerlićevog izbora za rektora Sarajevskog univerziteta, što je dužnost koju je obavljao od 1970. do 1973. godine. Bilo je to, podsjeća Muratović, vrijeme potpune političke kontrole i odlučivanja o izboru svakog funkcionera, a osobito na tako važne pozicije kakvu objektivno čini pozicija rektora najvećeg univerziteta u zemlji.

Do izbora akademika Ćemerlića svi rektori su bili birani ili je taj izbor bio određivan iz Centralnog komiteta vladajuće Komunističke partije i kasnije Saveza komunista. Ćemerlić je bio poznat kao javno deklarirani musliman u vjerskom i nacionalnom pogledu, što nije bilo podobno ni za manje značajne izbore, pogotovo za izbor u zvanje rektora Univerziteta u Sarajevu. Osim toga, on je bio opoziciono raspoložen, nije bio član Partije i izišao je iz strukture državne moći zbog toga što je odbio ulazak u redove Komunističke partije.

Jedna mala grupa tadašnjih mlađih profesora tim se povodom sastala i dogovorila da iskoristi mogućnost da i skupština profesora, koja je bila neka vrsta nadomjestka demokratiji, ima pravo kandidiranja za rektora. Ta je grupa zatražila od Ćemerlića da pristane na kandidaturu za rektora u ime nastavnika i saradnika Univerziteta, a da oni osiguraju glasove za njegov izbor. Ta grupa je tražila od Ćemerlića da bude rektor profesora i studenata, a ne Centralnog komiteta. On se odlučio da pristane, što je samo po sebi bilo izraz hrabrosti, i bio je izabran.

Nije to bila zasluga samo ljudi koji su ga predložili i podržavali, nego nesumnjivog Ćemerlićevog ugleda u univerzitetskoj i općoj javnosti u Bosni i Hercegovini, tako da ni organi Partije nisu na taj izbor negativno reagirali. Oni koji su navikli da se njihovi prijedlozi bez pogovora provode bili su veoma iznenađeni izborom, ali nisu mogli reagirati bez obzira na to što im akademik Ćemerlić, izabran bez njihovog pristanka, nije odgovarao. Akademik Ćemerlić, zaključuje Muratović, bio je prvi demokratski i voljom univerzitetskih radnika izabrani rektor Univerziteta u Sarajevu, i to treba da bude zabilježeno.

Konačno, rahmetli Hidajet Repovac podsjetit će u Zborniku na jednu drugu stranu Ćemerlićevog karaktera. “U jednom idiličnom i beskrajno dragom ambijentu našeg imanja u Lješevu, koje je spaljeno i uništeno u nedavnom ratu, provodio sam ljeta moga djetinjstva sa roditeljima i rodbinom u starim ladanjskim kućama na imanju moga pradjeda Mustafe Hilmi hadži Omerovića Muftića, prvog bosanskog reisul-uleme”, piše Repovac. “Njegova kćer, Aiša-hanuma (moja nana) i djed Ibrahim-beg Repovac, podigli su u tom prelijepom ambijentu vlastiti ljetnikovac koji je naslijedio moj otac Nasih-beg Repovac. I djed i otac su bili intelektualci, prvi profesor i jedan od osnivača Prve sarajevske gimnazije, urednik Nade i Behara, a drugi đak i profesor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu i pravnik sa diplomom Pravnog fakulteta u Zagrebu iz 1918. godine.

Osim kćeri Aiša-hanume, reisul-ulema Mustafa Hilmi imao je nekoliko sinova, među kojima je bio istaknuti političar i senator, Salem-ef. Muftić. Na istom imanju senator Salem-ef. je imao svoj idilični ljetnikovac, ravan onima koji su se u to vrijeme mogli vidjeti na bogatom građanskom Zapadu. Boraveći u Parizu, upoznao je mladog studenta prava i doktorskog kandidata na Sorboni, rodom iz Janje, Hamdiju Ćemerlića i materijalno ga podržao da stekne doktorat nauka na jednom od najuglednijih svjetskih univerziteta.

Hamdi-beg, kako smo ga mi djeca zvali, ali i svi drugi koji su ga poznavali i poštovali, postao je Salem-efendijin zet oženivši se s njegovom kćerkom Sejda-hanumom, jednom izuzetnom, finom i blagom ženom, dostojnom nasljednicom svoga djeda i oca. Kao dijete, bio sam impresioniran figurom Hamdi-bega Ćemerlića, čovjeka koji je preuzeo upravljanje velikim dijelom imanja reisul-uleme Muftića. Bio je uspravan i visok, izuzetno visokog čela i svijetlih očiju, čiji pogled nikada nije išao ispod razine njegovog visokog stasa.

Nama djeci se činilo da njegov pogled seže negdje daleko prema Montmartreu i Sorboni i da vidi ono što mi trenutno ne vidimo. Njegovi biografi i savremenici znaju šta je sve bio i koje je sve poslove i funkcije obnašao, i kada se to sve zbroji, čovjek ne može da povjeruje da jedna pleća sve to mogu iznijeti na sebi. Ali, u smiraj dana, kada bi se nad voćnjacima Lješeva u julu i augustu nadvile lagahne izmaglice, Hamdi-beg je ostavljao svoj profesorski posao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, svoj rektorski posao na Univerzitetu, svoj posao predsjednika Sabora IVZ u BiH itd., i dolazio podno prelijepih lješevskih brježuljaka da okrijepi dušu. Ali, taj neumorni čovjek nalazio je odmor u radu i nije mu bilo teško upregnuti konje i zaorati njivu, obirati voće sa brojnih stabala najboljih sorti koje su se mogle naći samo u Beču ili Budimpešti, a koje je, uzgred rečeno, i moj otac donosio sa tih prostora, uzgajati maslinjake, podizati ogradu oko imanja, sakupljati sijeno... Svoju je djecu, Esmu, Aidu i Selima, odgajao u tom duhu (kćerke su mu doktori medicine, a sin inženjer i dobar poznavalac nekoliko zanata).”