Halil Bedić harizmatična je ličnost. Po vokaciji je nastavnik razredne nastave, a trenutno je u statusu penzionera čija su primanja jedva dostatna da njegovu tročlanu porodicu održe u životu. Odmah po završetku učiteljske škole zaposlio se u osnovnoj školi u Gračanici kod Živinica i u njoj ostao do odlaska u penziju. Radni odnos zasnovao je 1967, a penzionirao se 2009. godine. Za to vrijeme izveo je 16 generacija od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Bio je jedan od prvih Bošnjaka koji su došli kao prosvjetni radnici u tu školu. Kad se prisjeća svojih početaka, reći će:

“Relativno davne 1967. godine došao sam u tu školu. Djeca su prvi put čula za ime Halil, koje je imao jedan od učitelja. Mahom su bili učitelji sa strane: iz Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Hrvatske. Kad je došao Halil, djeca su govorila: 'Konačno je došao i neko naš.' Mislim da je to rađeno s određenim ciljem. Bilo je i tada naših ljudi koji su mogli završiti učiteljski tečaj i učiti djecu. Prvi učitelji koji su nama dolazili poslije Drugog svjetskog rata uglavnom su bili – tečajci, ljudi sa završenim tečajem za učitelja. Kad sam završio učiteljsku školu i došao s diplomom učitelja i planom i programom rada, ti stariji učitelji dolazili su kod mene na čas da se informiraju šta smo to novo učili u redovnom obrazovanju.”

Zadivljujuće je koliko je “učo Halil”, kako ga i danas mnoge Gračanlije oslovljavaju, zavolio ovo selo u dolini rijeke Spreče. On je njima bio više od učitelja i komšije. Njihovu je djecu podučio plivanju, folkloru, raznim sportskim disciplinama, a posebno da budu čestiti ljudi. Mnogi od njegovih učenika danas su intelektualci s raznim zanimanjima, od nastavnika, imama i muallima, inžinjera do univerzitetskih profesora. Otuda nije bilo nikakvo čudo što je, po završetku agresije na BiH, odbio ponudu svog dobrog prijatelja Seada Jahića, tada direktora jedne osnovne škole u Tuzli, da pređe u njegovu školu. Svoj je stav obrazložio riječima da nema tih para za koje bi on ostavio svoju djecu u selu Gračanica. Njega je prvenstveno zanimala sadašnjost i budućnost te djece, a ne uslovniji i bolji život u urbanoj Tuzli.

Kažu da nema kuće u ovom selu iz koje učitelj Halil nije učio makar jednog učenika. Iz njegovih je generacija najviše njih završilo studije i steklo akademska zvanja. Njegovih učenika danas ima po čitavom dunjaluku. Jedan od njih jeste i Nijaz Vrtagić, koji živi i radi u Americi. Kad je čuo da je njegov učo Halil napisao monografiju Sve moje generacije, a da od skromne penzije ne može platiti njeno štampanje, nazvao ga je i rekao da će on isfinansirati taj projekt. Halil kaže da je dvije godine radio na knjizi. Deset godina se taj rukopis “kiselio” i čekao na objavljivanje. Oporučio je kćerki Ajši da, ako on preseli na Vječni Svijet, ona objavi ovu knjigu. Tada se javio, kako on kaže, „“moj dječak Nijaz iz Amerike”. Što je obećao, to je i ispunio. Knjiga je u julu ove godine ugledala svjetlo dana.

Jedan od promotora knjige u BKC “Živinice” bio je Izet Numanović, također njegov učenik, a danas profesor. Promotor Sead Jahić je kazao: “Halil je vječiti učitelj, legenda. Kažu, kad učitelj prestane da uči i da putuje, u njemu polahko počinje umirati učitelj. Poveden iskustvom Halila Bedića, ja bih dodao – i kad prestane da piše. Halil je ovom knjigom produžio svoj rad, svoj život. Ovom knjigom vama je poklonio pedeset godina života i rada s vama.” Neko je iz publike dobacio: “Mnogo generacija izveo je naš stari učo.”

Mnoge detalje iz svog gotovo pola stoljeća dugog učiteljskog staža učitelj Halil je ovjekovječio u knjizi Sve moje generacije. Ona je i dokumentarno, i autobiografsko, i memoarsko štivo. Pisano je prijemčivim stilom s obiljem vrijednih podataka i dokumenata koji svjedoče vrijeme u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća. Na pitanje šta je nama kultura sjećanje, učitelj Halil je odgovorio: “Mi smo narod koji vrlo brzo zaboravlja neke stvari koje su mu se desile. Ta kultura sjećanja mora da se ojača. I ova moja knjiga je mali doprinos kulturi sjećanja. Mi smo narod koji zaslužuje svoje mjesto među nacijama Evrope. Ispričat ću vam jednu anegdotu iz šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Dok sam nešto radio na polovnom 'fići' u garaži, došao mi je roditelj jednog mog učenika da sazna kako mu dijete uči. Pozvao sam ga na kahvu u stan, koji je bio na tavanu škole, da mu otvorim dnevnik. Za oko mu je zapela moja biblioteka. Pitao me je što će mi tolike knjižurine u kući te jesam li ih sve pročitao. Rekao sam mu da su one moj zanat, da u njima nalazim odgovore za ono što ja ne znam, da bi on na kraju rekao: 'Ne znaš ti ništa, moj učo Halile. Da ti znaš, ne bi vozio polovnog fiću.' Eto, polovni 'fićo' njemu je bio pokazatelj mog imovnog stanja.”

Nedugo po odlasku u penziju Halil je na frekventnim mjestima u selu objavio oglas sljedećeg sadržaja: “Do odlaska u penziju radio sam svoj posao s ljubavlju i jakom voljom. Platom sam mogao da kupim potrošačku korpu za tročlanu porodicu. Penzijom ne mogu da kupim ni trećinu potrošačke korpe pa bih bio zahvalan svima koji mi ponude bilo kakav posao da zaradim koju dnevnicu u toku mjeseca. Radio bih na kopanju kanala, sječi drva, na građevini i na njivi. Penzionisani učitelj Halil Bedić.”

Zanimalo nas je kako učitelj Halil komentira činjenicu da dobar broj i njegovih nekadašnjih đaka odlazi iz Bosne i Hercegovine u potragu za boljim životom.

“Krivo je prije svega političko rukovodstvo koje ne brine dovoljno da ta mladost ostane. Velika je odgovornost i na obrazovnom sistemu. Škola je temelj toga kako ćemo odgajati našu djecu i omladinu u porodici i u njima razvijati osjećaj patriotizma, ljubavi prema jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini. Svi osim nas imaju nekakvu alternativu. Nama je Bosna i Hercegovina jedina domovina!”

Halil je bio dobitnik niza nagrada, priznanja i zahvalnica. Jedna od nagrada dodijeljena mu je 5. oktobra 2007. godine,na Međunarodni dan učitelja. Uručeno mu je priznanje za ostvarene rezultate u obrazovanju i odgoju brojnih generacija učenika, za ispoljenu ličnu kreativnost, za njegovanje umjetničkog rada i za otkrivanje inovatorskih sposobnosti kod učenika tokom dugogodišnjeg bavljenja svojim životnim pozivom.

Osim rada u nastavi, zapažene rezultate postizao je i u vannastavnim i vanškolskim aktivnostima. Zaslužan je bio za organizaciju brojnih kulturnih i sportskih manifestacija u školi i mjesnoj zajednici. Jedan njegov bivši učenik kaže: “Naš učitelj nas nije učio samo da čitamo, pišemo i rješavamo matematičke zadatke. On nas je učio da igramo u kolu, da pjevamo, glumimo, sviramo, da se sportom bavimo, da plivamo.”

Halil je pripremio i monografiju o Udruženju sazlija “Sevdah” iz Živinica. I on je član ovog Udruženja i jedan od sazlija. Sazlije naziva vitezovima sevdaha, najveselijoj družini. Halil je kao muzičar poznatiji po svirci na mandolini.

Kažimo na kraju da je Halil rođen 3. septembra 1947. u selu Kuljan ponad Živinica. U rodnom mjestu završio je četiri razreda osnovne škole, potom su mu roditelji preselili u Tuzlu i tu je nastavio školovanje. Poslije završetka učiteljske škole konkurirao je i bio primljen u Vojnu pomorsku akademiju u Splitu. Poslije prvog semestra napustio je Akademiju i vratio se u prosvjetu. Potom je završio Pedagošku akademiju i sav radni vijek proveo obrazujući i odgajajući najmlađe generacije učenika u osnovnoj školi.