Danas se navršilo 11 godina od preseljenja h. Hafiza Halid ef. Hadžimulića, sarajevskog imama i hatiba, hafiza i muhaffiza, muallima i mesnevihana, bibliotekara Gazijine biblioteke i prevodioca klasičnih djela orijentalno-islamske književnosti. Preselio je u čardačiću gdje je godinama pisao hutbe i prevodio Mesneviju, i gdje je kazao najviše dersova; može se reći – za peštahtom, samo što je ovaj put, umjesto olovke, na tu peštahtu odložio svoje tijelo i tako, oslobodivši dušu, zatvorio knjigu svoga života. U tom istom čardačiću mi smo ga ogasulili i u ćefine umotali, u one njegove hadžijske ihrame. I ta je soba odjednom postala jedna džennetska bašča, mirisna, tiha i sigurna. Veliki broj ljudi pohrlio je u tu bašču da mu prouči Fatihu i da se oprosti od njega... Poslije znate kako je bilo: Dženaza pred Begovom džamijom, tabut kroz Sarače i ispred Careve džamije i, kabur na Atmejdanu...
Kada ostavim ovaj svijet
Svi će govoriti: Poznavao sam ga!
Ali istina je, ah! Da niko ne zna
Ko bijaše taj stranac i odakle je došao!
Ovako je, samo nekoliko dana prije smrti, govorio veliki pakistanski pjesnik, mevlevija Muhamed Ikbal. Ovaj uzdah, koji mu se otrgnuo iz grudi u ovom trećem stihu, uvijek me podsjeti na h. Hafiza i njegove uzdahe: Dotle sam stigao, da sam sâm sebi postao bliski drug. Svake noći, moj ah,/moj uzdah/, sijeva kao munja, a svako jutro, puše kao vjetar! (Hafiz, Divan 154/2); kao da je i tajna našeg h. Hafiza ostala skrivena u tajni tog uzdaha.
“Mnogo je o njemu objašnjenja dato, ali ga niko nije stvarno shvatio. Njegov pravi smisao nam je izmakao kao gazela. Božiji čovjek se skriva u samoga sebe. Traženje ti ne pomaže da ga nađeš, čak ni kada si s njime lice u lice.” (M. Ikbal o hz. Mevlani) Ali, zar ćemo odustati od traženja?! I, zar ćemo ga zbog toga manje voljeti i manje za njim čeznuti i tugovati?! Za sve one koji su ga voljeli, za sve moje prijatelje koji su mu hizmetili i bili pri ruci sve one godine, evo nekoliko bejtova iz Hafizova Dîvâna. Iako su u prvom licu, govore za sve nas:
Nikada meni, otisak slike lica tvoga,
neće otići iz srca i duše!
Nikada, iz moga sjećanja,
onaj graciozni čempres, neće izaći!
Iz moga smušenog mozga,
zamišljanje lica tvoga, neće otići, ni onda
kada njega nestane, i kada vrijeme prestane!
Tako se ljubav, prema tebi,
u mome srcu i duši ukor'jenila,
pa, ako i glava ode,
ljubav prema tebi, iz duše, neće otići!
Rahmetullahi alejhi, rahmeten vasiah! U nastavku donosimo jedan ders Halid efendije Hadžimulića sa Šebi-arusa 1994. godine.
JEDAN DERS IZ MESNEVIJE
(Tumačenje Kur'ana kroz Mesneviju, Šebi-arus 1994.)
H. hfz. Halid Hadžimulić
(Devet bejtova iz 179. poglavlja iz III. sv. Mesnevije, koje ima naslov Ruhul-kudus se pokazao hz. Merjemi u liku čovjeka...)
San je odmor
Euzubillahimineš-šeytanir-radžim
Bismillahir-rahmanir-rahim
Uobičajili smo da na na početku ove akademije damo prednost Mesneviji, da se osvježimo sa desetak bejtova – Mevlaninih nasihata, koji nam služe kao komentar proučenih kur'anskih ajeta. To je, u minijaturi, jedan kraći ders iz Mesnevije, kojem je, rahmetli Fejzullah-efendija, dao naslov Tumačenje Kur'ana kroz Mesneviju. Danas imamo kao moto, tri kratka ajeta iz sure Amme, u kojem nas, Allah, dž.š., podsjeća na jedan veliki nimet koji nam je dao, a to je:
SAN
Ili spavanje, kao odmor za dušu i tijelo
U ova tri ajeta, u suri Amme, kaže Allah, dželle šanuhu:
Esteîzu billah
Vaš san, učinili smo odmorom (počinkom),
Noć smo dali kao jedan pokrivač,
A dan smo odredili za privređivanje, (za sticanje halal-lokme).
Ljude je toliko zabavio dunjaluk, da ne nalaze vremena za odmor. Čak i noć, pretvorili su u dan, pa i po noći rade, ili se zabavljaju, dok ih ne savlada san! Zato je san, ili spavanje obnoć, jedan od velikih Allahovih nimeta.
Hazreti Mevlana, predstavlja nam ljude kao lovce, koji stoje u zasjedi i čekaju, kad će naletjeti plijen – zvijer, koju oni vrebaju. To je njihov cilj, u tome je dobitak.
Lovci su uporni i nezasiti. I kad dođu do plijena, i ostvare svoju želju, opet postavljaju zamke, i traže nove žrtve! I tako bi to išlo u nedogled, da ih ne savlada umor i san.
To opisuje hazreti Mevlana, pa kaže:
- bejt:
Da nije noći, (i noćnog odmora) sav bi svijet,
iz pohlepe i gramzivosti - sam sebe spržio i zapalio,
(trčeći za sticanjem i gomilanjem imetka).
- bejt:
Iz želje i žudnje, da što više zaradi, (iz pohlepe za imetkom i dunjalukom),
čovjek je svoje tijelo i svo svoje biće, predao vatri da ga ona prži, pa da izgori!
Pa onda kaže hz. Mevlana, u jednom stihu, koji je sentencija, vrhunska misao:
- bejt:
I, dolazi noć:
Noć dolazi, i spušta se, kao riznica Allahovog rahmeta,
da bi se ljudi, bar za jedan čas, oslobodili i riješili svoje pohlepe!
I opet jedna visoka misao:
- bejt:
O ti putniče! Ako ti dođe tjeskoba u duši, to je dobro za tebe, i biće ti od koristi!
Strpi se i pričekaj, ne dogoni do srca!
(Ne gubi nadu u Allahovu milost! – Iza muke last ima!)
- bejt:
Jer, ovaj ferahluk, (ova razgala koja dolazi poslije tjeskobe),
Zahtijeva jedan izdatak.
Da bi smo nešto dobili, moramo, prethodno, to zaslužiti!
Komentar: A da bismo nešto i sami mogli od sebe dati, moramo svojim trudom zaraditi, pa onda potrošiti ili potrebnima podijeliti. Sve je tako: jedno, vezano za drugo! I sve se tako smjenjuje, jedno iza drugog, situacija iza situacije! Nikad nije isto stanje!
Dolazi nam opet jedna visoka misao, koja je za levhe, kako bi rekao Hadži Mujaga:
- bejt:
Kad bi stalno bilo ljeto, toplota i žar sunca
spržila bi i uništila bašče i vrtove!
- bejt:
Svo bilje, izogrjelo bi, iz temelja, iz korijena,
a novo bilje ne bi moglo niknuti, i staro zamijeniti i obnoviti!
Pa onda nam kaže, kao nasihat:
- bejt:
Zima je - kisela lica, smrknuta, ali osvježavajuća!
Ljeto je – veselo, nasmijano, ali prži kao vatra!
Slijedi pouka (vazu-nasihat). Hazreti Mevlana kaže:
- bejt:
Kad ti dođe kakva tjeskoba u duši, gledaj u tome razgalu!
Budi vesela lica, ne budi smrknuta čela!
Lijep komentar ovom bejtu dao je Ankarevija, šarih Mesnevije. On kaže: Kad te zadesi kakav bol ili tjeskoba nemoj biti smrknuta čela! Jer belaji i žestina udaraca su seveb i uzrok razgali i radosti koja slijedi! A mrak i tama, briga i tuga – predznak su odlaska i nestanka smetnji i prepreka koje nam stoje na putu.
Mrak i tama, a u srcu briga i tuga, nagovještaj su vedrine i rađanja nove zore!
Hazreti Pejgamber, kad bi ga pritisla kakva nevolja, rekao bi: Stislo mi se je u prsima, razgali mi, ya Rabbi!
Išted-dî ezmetu ten feridži/Prižesti krizo, obraduj nas!
Jer poslije krize dolazi olakšanje!
Napomena: Ovaj hadisi-šerif, uzeo je kao početak svoje kaside, poznate pod imenom Munferidža, Abu al-Fadl (433-513/1041-1119) poznat kao Ibn al-Nahawi al-Tuzri prema njegovom rodnom gradu Tuzeru u južnom Tunisu.
Pa onda sam, u nastavku, kaže u drugom polustihu:
Qad azene lejluki bil beledži/Jer tvoja noć, (noć krize), nagovještava zoru!
Ova kasida uči se u teškim halovima, kad je neko u zatvoru ili u ratu, na frontu, – da mu Allah, dž.š., olakša stanje i da izdrži, pa da sretno prebrodi sve poteškoće. Kasida ima oko 50 stihova. I posljedni njen stih velika je pouka svima, koji trpe i pate:
Kad ti se najviše stisne,/ i navale belaji, uči suru: Elem nešrah leke sadreke.
Proučavaj i razmišljaj o njenim ajetima!
Pa i mi danas, u ovom našem teškom halu, kad su svi din-dušmani navalili na nas, i sa istoka i sa zapada, okrenimo lice svoje Dženabi-Hakku i pokucajmo na Njegovu kapiju. Uzmimo Kur'an preda se i učimo suru Elem nešrah leke, proučavajući sadržaj njenih ajeta, da bi nam se u duši razgalilo i da bi smo pribrali što više snage, pa da se uz Allahovu pomoć, odupremo ovim din-dušmanima/iskušenjima oko nas!
H. hfz. Halid Hadžimulić
