Nedavno je objavljena knjiga Sloboda robije hafiza Halila Mehtića, u kojoj autor piše o svojim zatvorskim danima. Zbog zapaženih aktivnosti na vjerskom planu, u januaru 1986. godine Mehtić biva uhapšen i osuđen na tri godine zatvora. Vrijeme provedeno u zatvoru (15 mjeseci) iskoristio je za učenje Kur’ana napamet pa je tako jedini bosanskohercegovački hafiz koji je hifz naučio u zatvoru. Godine 1990. izabran je za predsjednika Ilmijje (udruženja vjerskih službenika) Bosne i Hercegovine.

Tu dužnost, u dva mandata, obavljao je do 1997. godine. Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se u sastav 1. zeničke brigade, a kasnije postaje jednim od osnivača 7. muslimanske brigade, u kojoj je bio zamjenika emira. Godine 1992. imenovan je za rukovodioca Ureda mešihata BiH za slobodnu teritoriju, sa sjedištem u Zenici. U vremenu od 1993. do 1997. biran je za prvog zeničkog muftiju.

S dr. Nusretom Isanovićem 1993. godine osniva Islamsku pedagošku akademiju (sadašnji Islamski pedagoški fakultet) u Zenici, gdje je od početka uključen u nastavni proces. Bio je dekan u osnivanju. Njegov doprinos posebno se ogleda, prvih nekoliko godina, u iznalaženju materijalnih sredstava za nesmetano funkcioniranje te visokoškolske odgojno-obrazovne ustanove.

Od 1998. godine pa sve do danas u stalnom je radnom odnosu na ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Jedan je od osnivača Stranke demokratske akcije. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine bio je vijećnik u Općinskom vijeću Zenice, a u periodu od 2000. do 2002. bio je poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Magistrirao je iz oblasti tefsira i kur’anskih znanosti na Univerzitetu za islamske studije u Karačiju, u Pakistanu, 1999. godine, a doktorirao 2007. na najstarijem svjetskom univerzitetu Zejtuna u Tunisu. Za Stav govori o svojoj novoj knjizi Sloboda robije, ulozi Islamske zajednice u očuvanju islamske tradicije Bošnjaka i izazovima s kojima se suočavamo u doba pandemije.

STAV: Nedavno je iz štampe izašla Vaša knjiga Sloboda robije. Njena su centralna tema dani istrage i robije, kada ste na pravdi Boga odslužili kaznu od petnaest mjeseci zatvora. Kako je uopće došlo do toga da budete uhapšeni i osuđeni?

MEHTIĆ: Prije negoli odgovorim na vaše pitanje, dozvolite mi da se ukratko osvrnem na društveno-politički kontekst koji je obilježio posljednju deceniju komunističke vladavine. Bilo je to osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se socijalističko samoupravljanje suočavalo s teškom političkom i ekonomskom krizom. Slabosti tog društvenog uređenja bile su vidljive u svim dijelovima svijeta, počevši od Sovjetskog Saveza, Kine, Istočne Njemačke, Rumunije, Poljske, Bugarske...

To je bilo vrijeme poslije Titove smrti, kada su kosovski Albanci sve izraženije tražili osamostaljenje i kada se širom Jugoslavije zagovaraju sasvim drugačije političke ideje. Tadašnje komunističke vlasti pokušavaju zaustaviti te trendove pojačavanjem represivnih mjera, izmišljanjem državnih neprijatelja i montiranjem sudskih procesa. U to vrijeme politički vrh Bosne i Hercegovine, na čelu s Hamdijom Pozdercem, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, posebno se isticao u tome, nastojeći se dokazati najautentičnijim komunističkim kadrom u SFRJ.

Pod izgovorom borbe protiv kleronacionalizma hapsili su fratre, popove i imame širom Bosne i Hercegovine. Velikosrpska hegemonistička politika bila je sve izraženija, a sve učestaliji montirani politički procesi tih godina bili su u funkciji skretanja pažnje javnosti sa stvarnih, ekonomskih problema koji su pritiskali zemlju. Jedan od najilustrativnijih primjera montiranih sudskih procesa, u to vrijeme, bilo je suđenje 1983. godine grupi muslimanskih intelektualaca na čelu s rahmetli Alijom Izetbegovićem.

U takvom ozračju desio se i moj proces koji je, zapravo, nastavak svih već ranije spomenutih dešavanja. Moja krivica ogledala se u tome što sam po dolasku u Zenicu 1981. godine, na mjesto imama u Sultan-Ahmedovu džamiju, odbio saradnju s tadašnjom Službom državne bezbjednosti, što sam u “Sarajevskom procesu” odbio svjedočenje koje je SDB po svaku cijenu htio iznuditi od mene, što sam svojim imamskim angažmanom unaprijedio vjerski život, te što su u to vrijeme uhapšeni grupa četničkih aktivista iz Zvornika i katolički fratar iz Banje Luke Filip Lukenda, pa je trebalo, po tadašnjem ključu, naći nekoga i iz reda bošnjačkog naroda koji se može optužiti za neprijateljsko djelovanje. Smatrali su da sam ja za to najpodesniji i stoga su u sabahsko vrijeme došli po mene, 21. januara 1986. godine.

Vlast je sistemski promovirala ateizam. U komunističkoj Jugoslaviji latentno se težilo smanjenju utjecaja religije, što je nalagala sama ideologija. Vjera se tretirala privatnom stvari i svako ko joj je pokušao dati društveni značaj bio je na udaru. Postojalo je nepisano pravilo da se faktorom u društvu postaje javnim distanciranjem od vjere. Vjera je smatrana glavnim krivcem svih retrogradnih procesa i kočnicom društvenog progresa. Marxovu tezu da je vjera “opijum za narod” komunisti su izdašno eksploatirali. Tako je režim suđenje za “neprijateljsko djelovanje” vješto koristio i kao suđenje religiji.

STAV: Koliko je ovaj period oblikovao Vaše poglede na društvo i život uopće?

MEHTIĆ: Ako mislite na period istrage u “Sarajevskom procesu” i kasnije, prilikom mog hapšenja i boravka u zatvoru, onda mogu reći da je to vrijeme koje me je direktno suočilo s brutalnošću i svim nepravdama u kojima je režim bio ogrezao. To je bilo surovo suočenje i razočarenje u socijalistički poredak u kojem smo odrastali, školovali se i oduševljavali se idejom bratstva i jedinstva. Komunisti su razvijali sistem potpunog povjerenja u ono što vlast čini i što objave mediji.

Podrazumijevalo se da je to, kako se radi, sasvim ispravno i da je to za opće dobro države i naroda. Nažalost, u tome su uveliko uspijevali jer su moje hapšenje odobrili čak i neki ljudi iz prvog safa, komšije i jedan dio imama i čelnika Islamske zajednice. Ideologija Saveza komunista zasnovana na matrici agresivnog ateizma bila je nemilosrdna u razračunavanju sa svima onima koji su imali drugačije viđenje aktuelne društvene zbilje. Taj naš lahkomisleni svijet i danas, nažalost, nasjeda i podržava političke programe koji pod izgovorom demokratije i sekularnog načina uređenja društva i države, latentno, ponovo protežiraju svoj ateizam. Sasvim je bjelodano da su na udaru ponajviše oni politički koncepti koji vjeru doživljavaju kao neraskidivi dio našeg bošnjačkog bića.

Nemoć tadašnjeg socijalističkog režima da realnom ekonomskom politikom odgovori zahtjevima modernog vremena i potrebama građana prikrivala se izmišljanjem vanjskih i unutrašnjih neprijatelja koji “podrivaju državni poredak i rade na njegovom rušenju”. To sistemsko fabriciranje “neprijatelja” potvrđuje činjenica da smo fra Filip Lukenda i ja u istom danu uhapšeni i da su nam u istom danu, 8. aprila 1986. godine, izrečene zatvorske kazne. Njemu četiri, a meni tri godine zatvora, po istom članu Krivičnog zakona SFRJ. Bile su to tegobne godine pune iskušenja, straha i neizvjesnosti, ali istovremeno i godine dragocjenog iskustva, kako je to naš poštovani profesor hfz. Ibrahim-efendija Trebinjac objašnjavao.

Govorio nam je: “Bilo je tegobno sve to izdržati, koliko meni – isto toliko i mojoj porodici, ali, djeco moja, to je iskustvo koje ni za šta na ovom svijetu ne bih dao.” Te njegove riječi sinule su mi u glavi kada sam se poslije zatvora susreo sa sarajevskim šejhom hadži Halid-efendijom Salihagićem, koji je bio zarobljenik nacističke Njemačke. Sav sretan i nasmijan što me vidi, rekao je: “Nek si i to iskusio u životu. Falila ti je hazreti Jusufova medresa. Sad ti je bar Allah iz srca izbio strah od ljudi.”

STAV: Zašto naslov Sloboda robije? Je li doista moguće u robiji pronaći slobodu? I šta je, napokon, sloboda?

MEHTIĆ: Radni naslov knjige bio je Moji zatvorski dani, međutim, pod istim naslovom objavljena je knjiga Zejneb Gazali, kao prijevod s arapskog na bosanski jezik, zbog čega sam odustao od tog naslova. Radeći dizajn korice, moj prijatelj Saladin Pašalić predložio je ovaj naslov. U početku mi je izgledao pomalo rogobatan, ali intrigantan, jer sloboda i robija se isključuju.

On je to objašnjavao činjenicom da se moja robija nije ticala samo mene i da moja sudbina ne odražava samo sudbinu Halila Mehtića, već da je suđenjem meni kao imamu, predvodniku muslimana, zapravo, suđeno i muslimanima. Progonima nisam bio obuhvaćen samo ja, već mnogi vjernici i stoga su, mojim izlaskom na slobodu, i oni odahnuli. Čitajući ovo štivo, čitalac se mogao zorno uvjeriti da je tek moj zatvor za mene značio slobodu. Iako sam formalno bio na slobodi, ali već od 1981. godine počinje moja duševna robija koja se nastavlja osamdeset i treće i sve do mog hapšenja i boravka u zatvoru. To je bilo vrijeme iščekivanja, neizvjesnosti i straha, vrijeme intenzivnih ucjena, pritisaka, prisluškivanja, praćenja i zlostavljanja.

De facto, tijelom sam bio na slobodi, a dušom zarobljen. Dakle, tek izlaskom na slobodu mogao sam prodisati punim plućima i osjetiti draž slobode i eliminaciju svih tih stega. U narodu je zavladalo oduševljenje i osjećaj trijumfalizma. Danima su se prijatelji, pa čak i oni koji su me površno poznavali, izmjenjivali zijareteći me i na taj način iskazujući svoju radost zbog mog izlaska iz zatvora.

Sloboda je jedan od velikih Allahovih darova. Ni život, ni zdravlje, ni imetak nemaju svoju pravu draž ako se ne uživaju u slobodi. Podsjetit ću vaše cijenjene čitaoce na jedan divan hadis Božijeg Poslanika, s. a. v .s., koji je jednom rekao: “Ko osvane u svojoj kući zdrav, slobodan i s nafakom za taj dan, osvanuo je u carskom bogatstvu.” Mir, ljudska prava i slobode neizrecive su i neprocjenjive blagodati na koje ljudi ne obraćaju pažnju. Njihovu vrijednost ne mogu osjetiti i doživjeti oni koji nisu upamtili vrijeme rigidnog komunizma, kada je bilo nepopularno biti vjernik, a kamoli protagonist vjere. Sve je bilo u funkciji hvalisanja i uzdizanja sistema. Nisi morao kritizirati sistem da budeš sumnjiv ili kriv. Dovoljno je bilo da samo šutiš i da se jednog dana obruše na tebe.

STAV: Kako je to biti obespravljen? Može li se to osjećanje riječima prenijeti nekome prema kome nije učinjena tako ozbiljna nepravda?

STAV: Obespravljenost je najveće poniženje za ljude. S druge strane, dati svakom pravo koje mu pripada ubraja se u najveća civilizacijska i demokratska dostignuća. Georges Danton rekao je: “Ako ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koje hoće moju glavu.” Poslanik islama, s. a. v. s., u raznim je prigodama osuđivao nepravdu i hvalio pravdu, posebno kod vladara. Jednom je kazao da će među sedam privilegiranih kategorija na Sudnjem danu biti, na prvom mjestu, pravedan vladar. Gospodar svjetova kazao je da je On sebi zabranio nepravdu i nasilje pa je zabranjuje i ljudima.

Jedan od provjerenih udbaških metoda bila je i psovka, kako bi se žrtva ponizila i omalovažila. Oni su psovkom nastojali da poraze žrtvu. Nisu, međutim, vrijeđale riječi koliko uvredljivi smisao i otrovna suština psovke. Psovka nije samo izraz nemoći kazne, već nesposobnosti tih ljudi da se približe suštini čovjekove duše. Oni su jedino psovkom tu žrtvu mogli učiniti bijednom i ništavnom. Smatrali su da tako postižu cilj. Uz sve to što su me nazivali ustašom i homeinijevcem, što su me čupali za bradu, udarali, prijetili pištoljem, najviše i najdublje me vrijeđalo i ponižavalo psovanje majke i islamskih svetinja. Ova knjiga Sloboda robije jeste, pored ostalog, skromni pokušaj da se prenesu osjećanja obespravljene žrtve i ukaže na beskrupuloznost totalitarnog komunističkog režima, koji se, ne birajući sredstva, obračunavao sa svojim neistomišljenicima.

STAV: Tokom boravka u zatvoru naučili ste Kur'an napamet i stekli titulu hafiza. Dio Vaše knjige koji o tome govori posebno je emotivan, a istovremeno i čudesan. Možete li s našim čitaocima podijeliti to iskustvo?

MEHTIĆ: Ja sam još od medresanskih dana bio obuzet željom da naučim Kur’an napamet. Ta želja je kasnije posebno bila izražena u drugoj godini studija, kada sam se počeo okušavati u hifzu. Međutim, brojne životne situacije sprečavale su me da se intenzivno počnem baviti učenjem Kur'ana napamet. Kada sam se jednom pravdao šejhu Zakiru Bektiću za usporeni tempo učenja, on mi je kazao: “Ma treba tebe zatvoriti da bi ti to naučio.” Ne znam na koje zatvaranje je mislio, ali Allah je dao da sam dospio u zenički pritvor i u njemu počeo pamtiti Kur’an časni.

Kako je vrijeme odmicalo, u pritvoru sam sve intenzivnije učio Kur’an. I da sam htio griješiti, zatvorska samoća mi to nije dopuštala. To je uz moje učenje Kur’ana, zikr i dove uzvišenom Gospodaru pročistilo moju dušu i razum, čineći ih podesnim da s nekom posebnom snagom primaju i pamte Allahove savršene riječi. Ponekad sam učio i deset sati dnevno. Uzvišeni mi je osnažio i prosvijetlio moj um toliko da sam dnevno pamtio tri do četiri stranice kur’anskog teksta. Tako sam za šest mjeseci obnovio ono što je već počeo prekrivati zaborav i naučio preostali dio Kur’ana.

Život s Kur’anom davao mi je duševni smiraj koji može osjetiti samo onaj ko živi takvim životom. Allah zna, stekao sam istinsko duhovno iskustvo i bjelodano osvjedočenje da je život s Kur’anom istinski život, u stalnoj blizini Njega Uzvišenog. Najljepše i najuznositije trenutke svog života doživio sam s Kur’anom i zahvaljujući Kur'anu. Tako mi Allaha, život s Kur’anom pravi je život, samo kad bi ljudi znali. Život s Kur'anom je užitak prije užitka, ugodan život i beskrajno zadovoljstvo. Život s Kur'anom je blagodat iznad svake blagodati, poklon iznad svakog poklona i osjećaj iznad svakog osjećaja. Kada stanovnici Dženneta reknu: “Hvaljen neka je Allah, Koji je od nas tugu odstranio...”, oni će to reći samo zato što su na ovom svijetu živjeli s Kur'anom.

Taj dan neizrecive sreće za mene bio je 22. juni 1986. godine. Na kraju Mushafa iz kojeg sam učio napisao sam na arapskom jeziku: “Hvala Allahu na znanju darovanom poslije Njegove blagosti i na Njegovom pomilovanju poslije Njegove svemoći. Neka su Allahovi blagoslovi na našeg prvaka Muhammeda, njegovu porodicu i vrle ashabe”, a zatim: “Danas sam, s pomoći Allaha Uzvišenog, upotpunio hifz Kur'ana časnog u zatvoru u Zenici, zbog čega mu izričem svoju neizmjernu zahvalnost i jutrom i večeri.”

Ovo sam pisao na arapskom pošto su u pritvoru povremeno pretresali naše ćelije. Bojeći se da mi ne oduzmu Kur'an-i Kerim, nisam im želio, na bilo koji način, dati do znanja da učim Kur'an, posebno da ga pamtim. To što mi je Kur'an dostavljen bilo je u funkciji pripreme odbrane i zato sam želio da do kraja tako i misle.

STAV: Jedan od Vaših zatvorskih drugova, kako pišete, bio je i Osmo Osmanović. Kakva je njegova priča? Koliko Vam je ona važna i kakve pouke iz nje možemo izvući?

STAV: Kako bih odgovorio što potpunije na vaše pitanje, poslužit ću se s nekoliko pasusa iz knjige. “Jednog martovskog popodneva, dok sam učio Kur'an, otvoriše se vrata ćelije. Starješina veli: ‘Mehtiću, ovo je sad tvoj novi cimer.’ Bez pozdrava, uđe korpulentan tamnoputi muškarac u smeđoj kožnoj jakni i farmericama. Namrgođen i na prvi pogled srdit i ozlojeđen. Samo je šutio. Njegov izraz lica i pojava ulijevali su mi neku zebnju u srce i tjerali me na razmišljanje ko bi mogao biti taj mladi čovjek. Smišljao sam način kako da počnem komunikaciju.

Nakon desetak minuta mučne šutnje, poluglasno i krajnje mehkim glasom upitao sam ga: ‘Ahbabu, šta je tebe ovdje dovelo?’ Samo me je mrko pogledao i iz lijevog unutrašnjeg džepa svoje jakne izvadio neke papire i bacio ih pred mene. Bila je to njegova optužnica koju sam znatiželjno počeo da čitam. Radilo se o Osmi Osmanoviću, Romu iz Kruščice kod Viteza. Osmo je u kafani Vatrogasnog doma u Vitezu kockao s dvojicom ili trojicom mladića iz Zenice. Oni su ga, udruženi u kockanju, varali i odnijeli mu i posljednji dinar. A tamam se bio spremio da ide u Tursku po robu jer je imao butike na ostrvu Krk i u Zagrebu. Kad je vidio šta mu se desilo, rekao im je da će otići do auta da uzme još novca. Pošto novca tamo više nije bilo, uzeo je pištolj, došao pred kockare i uperio pištolj u njih. Tražio je da mu vrate pare. Jedan je odmah to učinio, dok drugi nije htio.

Nikakva uvjeravanja nisu pomogla i Osmo je, da bi ga zastrašio, ispalio metak u sto. Metak se s glatke površine stola odbio i pogodio onog drugog iznad samog srca. Ovaj se onesvijestio, a Osmo se dao u bijeg. Kola Hitne pomoći odvezla su ranjenog kockara do zeničke bolnice, a milicija je iz pravca Kiseljaka prema Sarajevu presrela Osmu i uhapsila ga.”

Da bih malo relaksirao situaciju i osokolio Osmu, kao neki vidovnjak, rekao sam:

– “Ma nije ovo ništa. Ovaj će ostati živ ako Bog da, a čim on iz bolnice, i ti ćeš kući.”

– “Ma daj, nemoj zaj......, ti znaš!”, prvi put progovori.

– “Eto, vidjet ćeš”, rekoh mu.

– “A što si ti ovdje?”, okrenu se prema meni.

– “Ja sam ti, brate moj slatki, državni neprijatelj”, a on me tek tada pogleda direktno u oči.

– “Ti mene stvarno zaj......, ozbiljno te pitam.” Ja ustanem i izvadim svu svoju papirologiju složenu u fasciklu i kažem mu:

– “Evo, ako ne vjeruješ – čitaj!” Vidjevši da govorim istinu, upita me:

– “A šta si po zanimanju?”

– “Ja sam ti hodža”, a on će opet:

– “Ma daj, nemoj me zaj......!”

– “Pa evo ti moja optužnica i ostali papiri, pa ćeš vidjeti sve ko sam i šta sam.”

On se opet k'o malo smiri, a onda nakon kreće pauze, kroz smiješak i klimajući glavom, reče: “Uvijek sam molio Boga da mi dâ da imam hodžu za druga i vidi ti đe sam ja moro doć da imam hodžu druga”. Nasmijao sam se tim njegovim riječima i uzvratio: “Ništa se slučajno ne dešava. Naš Uzvišeni Gospodar mudro upravlja sa svime.”

Osmo je bio interesantan insan, vedra duha, komunikativan, ali veoma vulgaran. Psovka mu je bila uzrečica. To mi je mnogo smetalo i uznemiravalo me. Jednom sam mu se bratski obratio: “Osmo, vidiš kakvog smo hāla dopali, ne vidimo ni sunca ni mjeseca. Strpani smo među ova četiri zida i ko će nam pomoći ako neće dragi Allah, dž. š. Ja sam zbog Njega u ovom zatvoru, a ti mi ga psuješ. Molim te, nemoj. Nemoj mi svojim psovkama dodatno otežavati moje stanje.” Postidio se i stvarno se trudio da ne psuje. Možda nakon desetak dana Osmo uopće nije psovao.

Dosta smo se zbližili, čini mi se, zavoljeli smo se kao rođena braća. Pričali smo o svemu. Bio je veoma inteligentan, duhovit i nepobjediv u šahu. Kada sam mu jednom predložio da nauči Fatihu napamet, s oduševljenjem je to prihvatio. Poslije je naučio i prijevod, a i tri posljednje sure iz Kur’ana. Naučio je i Rabbena atina s prijevodom. I ja sam učio prijevod Euze i Bismille i Fatihe na romskom jeziku. Za ono vremena koliko je bio sa mnom u ćeliji, pročitao je dva puta prijevod Kur'ana Časnog. Mislim da bi cjelovit odgovor na vaše pitanje bio predug, zato ću ovdje stati i predložiti da najinteresantnije dijelove o našim zatvorskim danima, Osminom i mom čudesnom izlasku iz zatvora, vaši cijenjeni čitaoci pročitaju u mojoj knjizi Sloboda robije.

 

STAV: Vi ste još 1979. godine u Frankfurtu osnovali prvi Islamski kulturni centar, čime je započeto animiranje naše dijaspore. Kako danas gledate na taj period i kako gledate na potencijale dijaspore? Jesu li oni iskorišteni na pravi način i jesu li naše veze s dijasporom onakve kakve bi trebale biti?

MEHTIĆ: Od tada pa do danas u Njemačkoj je osnovano šezdesetak islamskih kulturnih centara. Ti su centri od izuzetnog značaja za profiliranje Bošnjaka na vjerskom, nacionalnom i kulturnom planu. Oni, na čelu s našim imamima i džematskim odborima, sistemski rade na integriranju Bošnjaka u sve sfere njemačkog društva, ali, istovremeno, oni su i efektna brana za njihovu potpunu asimilaciju i gubljenje njihovog vjerskog i nacionalnog identiteta.

Sa žalošću moram konstatirati da su Bošnjaci u Njemačkoj pa i cijeloj dijaspori u velikoj mjeri zapostavljeni i zaboravljeni. Još jedino Islamska zajednica održava povremene kontakte i tako čuva da se ta nit saradnje i brige u potpunosti ne prekine. Ako imamo na umu da su Ured za dijasporu, pri Rijasetu IZ, posljednjih dvadesetak godina opsluživala dva službenika, priznat ćete da ni ta briga koju je IZ pokazivala nije bila dovoljna. Upravu za vanjske poslove i Ured za dijasporu, kao njen dio, osobno doživljavam kao svojevrsno ministarstvo vanjskih poslova. Dijasporu bi trebalo da opslužuju timovi stručnih ljudi, kako onih iz Islamske zajednice, BZK “Preporod”, tako i timovi ljudi iz sfere politike.

Tako bi matica pokazala konkretnu brigu za njihovo vjersko, nacionalno, kulturno i političko emancipovanje. Treba da imamo na umu da se u bošnjačkoj dijaspori kriju nesagledivi potencijali u svakom pogledu. Jaka veza s dijasporom trebalo bi da bude strateški plan naših prvaka. Time bi se postiglo povjerenje u naše predvodnike, što bi, uz sinhronizirani rad, u konačnici polučilo velikim ekonomskim i privrednim rezultatima. Njihovim animiranjem ojačalo bi se bošnjačko izborno tijelo, što bi, u konačnici, dalo i povoljnije izborne rezultate. Bošnjaci u dijaspori vape za snažnijim povezivanjem s Bosnom i Hercegovinom, iako je, realno gledajući, dijaspora bitnija nama nego mi njoj.

STAV: Kako Vi, koji ste obnašali tako širok raspon funkcija u Islamskoj zajednici – glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Zenica, rukovodioca Ureda Mešihata za slobodnu teritoriju BiH, prodekana za nastavu, dekana Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, muftije zeničkog, predsjednika Ilmijje BiH itd. – gledate na historijsku ulogu Islamske zajednice? Koliko je ona važna u očuvanju islamske tradicije Bošnjaka?

MEHTIĆ: Uloga Islamske zajednice u očuvanju bošnjačkog bića na tlu Bosne i Hercegovine pa i u dijaspori od neprocjenjive je važnosti. Ona je, prije svega, odgovorna za očuvanje islamskog identiteta Bošnjaka pa onda i nacionalnog i kulturnog. Kao najstarija, ona je krovna organizacija Bošnjaka i zato bi svaki Bošnjak musliman trebao da daje svoj maksimalni doprinos na planu njenog afirmiranja i jačanja. Ona je duhovni pastir našeg naroda koji bdije nad onim što je božansko, vječno važeće, i što je esencijalno za naš duhovni opstanak. Islamska zajednica permanentno treba da ima potrebu za duhovnim osvježenjem.

Ta pojačana duhovnost učinit će je prepoznatljivom po promociji i baštinjenju univerzalnih ljudskih vrijednosti utemeljenih na izvorima dini-islama. Stalno vraćanje Zajednice njenoj duhovnosti daje novi polet i snagu i pokreće je u pravcu aktivnog učešća u svim pozitivnim društvenim, kulturnim i političkim tokovima i procesima. To stalno istinsko snaženje, koje daje željene rezultate, trebalo bi da izvire iz unutrašnje potrebe i uvjerenja prvo čelnih ljudi Zajednice, a potom i ostalih njenih sudionika. Uz to, Islamska zajednica trebalo bi da razvija koncept Zajednice s kojim se mogu identifikovati svi Bošnjaci jer je islam za Bošnjake ontološko ishodište.

STAV: Kako ocjenjujete način na koji se Islamska zajednica postavila prema izazovima s kojima se suočavamo tokom pandemije virusa COVID-19?

MEHTIĆ: Mislim da je Rijaset IZ na adekvatan način reagirao na novonastalu situaciju izazvanu virusom korona i da je, zahvaljujući blagovremenim i efektnim uputama, onemogućeno širenje tog virusa u našim džamijama i džematima. Mektebi, medrese i fakulteti su, na osnovu uputstava Rijaseta i odgovarajućih kantonalnih i federalnih kriznih štabova, organizirali edukaciju u skladu s propisanim epidemiološkim mjerama. U nekim krugovima iskazivana je sumnja na način ukopavanja umrlih od virusa korona. Smetalo im je to što se umrli ukopavaju bez gusulenja, što je suprotno praksi koju primjenjuje Islamska zajednica Turske. Međutim, fetvai-emin, kao i drugi kompetentni ljudi u Islamskoj zajednici, sigurno su detaljno proučili to pitanje i došli do takvog rješenja.

STAV: Bliži nam se mjesec ramazan, koji će, to je skoro izvjesno, biti u znaku trećeg vala pandemije. Koja je Vaša poruka vjernicima? Kako da prebrode ova teška vremena i ostanu mentalno i duhovno zdravi?

MEHTIĆ: Ova pandemija veliki je musibet koji je zadesio cijeli svijet, pa tako i islamski ummet. Molim Uzvišenog da to bude iskušenje, a ne Njegova kazna zbog grijeha koji se čine diljem svijeta. Sve se dešava s Njegovom voljom i znanjem, bez obzira na to da li je virus korona prirodni ili vještački. Ako vjerujemo u istinitost kur'anskog ajeta “da ni list s grane ne može spasti bez Njegovog znanja”, kako se onda može desiti da ne vjerujemo da se pojavio virus od kojeg stotine hiljada ljudi pati i umire!?

Kada takve društvene pojave analiziramo iz islamskog aspekta, možemo kazati da su grijesi, tj. arogantan odnos ljudi naspram Božijih zapovijedi, osnovni razlog ljudskih nedaća. Pojave kao što su zemljotresi, cunamiji, ratovi, suše, glad, zarazne bolesti od kojih prijašnje generacije nisu bolovale jesu opomena Svemilosnog ljudima, ne bi li se vratili Njegovoj Uputi i sustegnuli od masovnog griješenja. Tako On u Svojoj Knjizi kaže: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili” (Er-Rum, 41); “I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava” (El-Enfal, 25).

U komentaru, tefsiru ovog ajeta, poznati mufessir Ibn Kesir navodi hadis koji prenosi Ummu Selema, supruga Allahovog Poslanika, koja je rekla: “Čula sam Allahovog Poslanika, s. a. v. s., da je rekao: 'Kada se javno budu činili grijesi u mome ummetu, Allah će ih sve obuhvatiti kaznom.' Ja sam upitala: 'Allahov Poslaniče, zar među njima neće biti dobrih ljudi?' 'Hoće' odgovori on, a ja ga opet upitah: 'Pa šta će biti s njima?' A on mi reče: 'Njih će zadesiti ono što i ostali svijet, ali će im poslije biti darovan Allahov oprost i zadovoljstvo.'”

Dolazeći ramazan izvrsna je prilika da se pokajemo Uzvišenom za učinjene grijehe, da postimo ramazanski post, da uređujemo svoje namaze, da puno spominjemo našeg Gospodara, da dijelimo sadaku i pokažemo svoj vjernički senzibilitet prema siromašnim, da često učimo Kur'an i da, što više, dovama molimo Svemilosnog da olakša naše stanje. Posebno to činimo u sehursko i iftarsko vrijeme, kada će nam se naš plemeniti Gospodar odazvati i primiti naše dove. Ako budemo tako postupili, uvjerit ćemo se u poboljšanje našeg općeg stanja. Molim Allaha, dž. š., da nam podari život i zdravlje pa da dočekamo i ispratimo predstojeći ramazani-šerif u pokornosti Njemu i da Ramazanski bajram dočekamo sretni, veseli i očišćeni od grijeha.