Fotografije: Sedin Salić
Nedavno je u okviru manifestacije “Dani islamske tradicije Bošnjaka” u velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu predstavljena knjiga Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse autora Elvira Duranovića, hafiza i višeg naučnog saradnika u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka. Kako je kazao Ferid Dautović, jedan od promotora knjige, djelo Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse nastalo je na poticaj reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina ef. Kavazovića, koji je uočio nedostatak studije o vjerskim običajima Bošnjaka, koja bi uz komparativnu analizu postojećih s nekadašnjim običajima pratila kontinuitet vjerskih običaja Bošnjaka u savremenom, izuzetno kompleksnom bh. društvenom kontekstu.
Također, Dautović je dodao kako se radi o temeljitom naučnom istraživanju koje će, predviđa, postati klasik u godinama koje slijede. Profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i recenzent knjige akademik Enes Karić istakao je da knjiga Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse ima svoju sinhroniju i dijahroniju, odnosno, u njoj je objašnjeno kako su se vjerski običaji Bošnjaka prenosili s koljena na koljeno, ali u knjizi ne preovladava prošlost, već sadašnjost. Tačnije, preovladava opis savremenog življenja islama.
Prije promocije knjige prikazan je i dokumentarni film Šerijatsko vjenčanje u Bosni i Hercegovini, koji informativno objašnjava vjerski aspekt sklapanja braka te pravi paralelu između građanskog i vjerskog stupanja u bračnu zajednicu. Film je nastao u saradnji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka i Televizije BIR, a njegova radnja temelji se upravo na jednom dijelu knjige Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse.
Elvir Duranović za Stav je istakao da je izučavanje vjerskih običaja Bošnjaka važno budući da zajedno s drugim elementima vjerski običaji čine islamsku tradiciju Bošnjaka – ključni element njihovog kolektivnog identiteta.
“U 'bosanskom loncu' raznovrsnih identiteta islamska tradicija najvažniji je diferencirajući sastojak Bošnjaka u odnosu na Srbe i Hrvate, druga dva najbrojnija naroda u BiH. U širem kontekstu, islam je snažno utjecao na kulturu Bošnjaka te su u tom smislu islam i vjerski običaji nezamjenjiv segment kulturnog identiteta Bošnjaka duboko inkorporiranog u njihov nacionalni identitet. Vjerski običaji Bošnjaka diferencirajući su faktor na osnovu kojih se Bošnjaci razlikuju od drugih muslimanskih naroda. Razlikovanje Bošnjaka od drugih muslimanskih naroda važno je zbog savremenih tendencija pojedinih nedobronamjernih ideologija i politika koje svode Bošnjake na vjersku skupinu. Da Bošnjaci nisu vjerska skupina, između ostalog, pokazuju njihovi vjerski običaji koji su islamu poniklom u dalekoj Arabiji dali prepoznatljiv bošnjački ton, pri čemu do izražaja dolaze bosanski geografski i bošnjački etnički faktori”, rekao je on.
IZAZOVI S KOJIMA SE SUOČILA ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA
Hafiz Elvir Duranović ističe i to da se njegovanjem određene tradicije u prošlosti može napraviti projekcija za budućnost.
“Ako se uzme u obzir činjenica da su Bošnjaci unutar islamske tradicije, kojoj pripadaju već 500 godina i u okviru koje izvršavaju svoje vjerske obaveze te njeguju duhovni život, prepoznati kao tolerantan, otvoren, gostoljubljiv i srdačan narod, očekivati je da će, nastave li njegovati islamsku tradiciju Bošnjaka, takvi ostati i u budućnosti”, njegova je poruka.
On naglašava da poslije Agresije na BiH svjedočimo i pojavi različitih grupa koje islam tumače izvan uobičajene matrice, koju je stoljećima kreirala islamska tradicija Bošnjaka. Pripadnici nekih od tih grupa javno zastupaju stav o potrebi nekritičkog slijeđenja prvih generacija muslimana, proglašavajući sve vjerske običaje u kulturi Bošnjaka nepoželjnim elementima (zabranjenim novotarijama), čime, svjesno ili nesvjesno, zagovaraju svođenje Bošnjaka na vjersku skupinu. On tvrdi da se na taj način daje vjetar u leđa ideologijama i politikama koje to čine iz drugačijih pobuda.
“Promjena tradicijske paradigme kroz usvajanje Bošnjacima strane islamske tradicije vodi na klizav i nepoznat teren i avanturu. U tom smislu, islamska tradicija Bošnjaka, unutar koje značajno mjesto zauzimaju vjerski običaji, predstavlja nepremostivu barijeru svim pokušajima etabliranja tuđe muslimanske nebošnjačke vjerske tradicije. Dakle, značaj islamske tradicije za budućnost Bošnjaka u Evropi je neporeciv i izuzetno je važno da je sintagma 'islamska tradicija Bošnjaka' ušla u Ustav Islamske zajednice u BiH, koja je čuvar duhovnog habitusa našeg naroda”, podvlači.
On je kratkim odlomkom odgovorio i na naše pitanje o specifičnosti međunacionalnih odnosa poslije rata s obzirom na to da muslimani naše države dijele životni prostor s drugim narodima.
“Krajem 20. stoljeća izvršena je Agresija na BiH, koja je izazvala krupne, tektonske promjene koje su neminovno utjecale na međunacionalne odnose u BiH. Kulminacija zla i strašan biljeg na kolektivnom biću Bošnjaka predstavlja Genocid nad Bošnjacima zaštićene zone Srebrenica učinjen u ljeto 1995. godine. Bilo bi očekivano da se nakon Genocida nad Bošnjacima među njima pojavio revanšizam i želja za osvetom, no toga jednostavno nije bilo. Bošnjaci Srebrenice i drugih mjesta u kojima su tokom Agresije na BiH nad njima učinjeni stravični zločini i danas su nerijetko na meti istih tih zločinaca ili njihovih potomaka. Duboko ukorijenjena poruka kod vjerovanja u sudbinu, koja se još od malih nogu uči u bošnjačkim osnovnim vjerskim školama, da sve što se zbiva i događa, bilo to dobro ili loše, biva Božijom voljom i Njegovim određenjem, u takvoj mjeri je utjecala na svijest Bošnjaka da među njima uopće nije postojala ideja o revanšizmu za svirepe zločine koji su tokom Agresije nad njima učinjeni. No, uprkos svoj dobroti i humanizmu koje Bošnjaci stoljećima gaje prema svim ljudima, bili oni pripadnici njihove vjere ili ne, do određenih poremećaja u međunacionalnim odnosima definitivno je došlo. Ovdje prvenstveno mislimo na opreznost Bošnjaka prema drugima. Ranije su Bošnjaci, što su naučnici lijepo zapazili, bili otvoreni i srdačni u susretu s drugim ljudima. Tako su postupali, smatra Hangi, jer je unutar Osmanske Države Bošnjak bio uvjeren da ga nikakvo zlo u njegovoj zemlji od njegovih komšija, pa i stranaca koji su kroz nju prolazili, ne može zadesiti”, ispričao je.
Ipak, u današnje vrijeme, nakon preživljenih stravičnih zločina, kaže da su Bošnjaci postali oprezniji u susretu s drugima, svjesni da im najveće zlo ipak može doći od poznatih ljudi i komšija. On ističe da su unutar komšiluka Bošnjaci, poput komšija Hrvata ili Srba, postali suzdržaniji.
“Međureligijski kontakti najčešće su svedeni na usputno pozdravljanje, međusobno potpomaganje kada se za to pojavi potreba, pozajmljivanje alatki, čestitanje vjerskih blagdana i učešće na dženazama i sahranama. Rijetko Bošnjaci danas ulaze u kuće komšija Srba ili Hrvata, kao što ni oni ne ulaze često kao nekad u domove Bošnjaka. Komšiluk, koji je Tone Bringa zatekla u jednom multietničkom srednjobosanskom selu osamdesetih godina 20. stoljeća, i dalje postoji, ali se razlike u identitetima u domaćinstvu, komšiluku i gradu neprestano naglašavaju i ističu. Istina, i danas dvije komšinice, muslimanka i katolkinja, u jednom selu ili mahali dijele isti životni prostor i iste brige o porodici, ali one u današnje vrijeme ne govore istim jezikom – jedna govori bosanski, a druga hrvatski. Međuetničke razlike koje su se i ranije naslućivale, kako tvrdi Bringa, brisale su bezazlene šale komšinica. Danas, međutim, niko i ne pokušava da te razlike, ni na jednom nivou međuetničke socijalne interakcije, obriše. Naprotiv. One se gaje u domaćinstvu, izučavaju u školi i traju u komšiluku, kafiću ili nekoj drugoj socijalnoj sredini. Današnje Mi i Oni jasno je potcrtano i naglašeno”, kazao nam je autor.
BOŠNJACI NA RASKRŠĆU PUTEVA
Na promociji knjige Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse u Sarajevu istaknuto je da se hafiz Elvir Duranović u ovom, može se slobodno kazati, kapitalnom naučnom djelu dosta bavio i običajima u vjerskoj praksi Bošnjaka u postratnim periodu.
“Tokom terenskog istraživanja za potrebe studije mnogo sam puta svjedočio snazi vjerskih običaja i tradicije. Naprimjer, za vrijeme Agresije na BiH gotovo cjelokupno bošnjačko stanovništvo bilo je protjerano s okupiranih područja. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma počeli su se stvarati uvjeti za povratak Bošnjaka na njihova predratna ognjišta. Zajedno s prvim povratnicima došli su i imami, uglavnom mlađe osobe školovane neposredno poslije rata u nekoj od bh. medresa. Imami koji nisu potjecali iz tog mjesta i nisu poznavali lokalne običaje kreirali su vjerski život Bošnjaka u povratničkim džematima, ali su obični vjernici – džematlije, kad god je to bilo potrebno, imame podučavali mjesnim vjerskim običajima, koje su i nakon povratka nastavili njegovati”, priča.
Duranović podsjeća da su Bošnjaci danas na raskršću puteva koji će zasigurno odrediti njihovu sudbinu u Evropi. S jedne strane, nudi im se retradicionalistički pristup vjeri, koji podrazumijeva kreiranje sasvim nove-stare tradicije iz doba Božijeg Poslanika, a. s., uz nekritičko prihvatanje savremenih (zapadnjačkih) tehnoloških dostignuća, što je paradoks koji se jedino može nazvati kontradiktornom sintagmom modernizacija tradicije (sunneta).
“Izborom ovog puta Bošnjaci bi, bez svoje islamske tradicije na kojoj se stoljećima temelji njihov odnos prema drugom i drugačijem, ušli u zamagljen prostor i nesigurnu duhovnu budućnost. S druge strane, što je sasvim izvjesnije, Bošnjaci imaju priliku da osavremene svoj pristup tradiciji na način da očuvaju kontinuitet vjerskih obreda, prepuštajući društvenoj zajednici da kroz dugi period procjenjuje, valorizira, transformira, napušta ili nastavlja njegovati običaje koji su joj bitni. Bošnjaci, koji su stoljećima živjeli unutar osmanske kulturne zone, prihvatili su orijentalno-islamsku kulturu, ali su tokom stoljeća i po života unutar evropske kulturne zone počeli stvarati zapadnoislamsku kulturu. Da li će se i u kojem smjeru taj proces nastaviti, vrijeme će pokazati”, ostavio je na kraju otvoreno pitanje.
Na samom kraju hafiz Elvir Duranović je istakao kako je njegova knjiga Bošnjačko življenje islama – Običaji i pobožne prakse prva studija u okviru trilogije. Da bi se zaokružila priča o vjerskoj tradiciji muslimana ovih prostora, moraju se uzeti u obzir dvije vrlo važne odrednice – život i obredi. U ovoj knjizi viši naučni saradnik u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka obradio je temu života muslimana, od rođenja do smrti, a već radi na cjelini koja će biti posvećena obredima. Trilogiju će zaokruživati, kako nam kaže, istraživanja drugih naučnika koji će svoj rad temeljiti na ove dvije studije.
