Ova je džamija stajala na početku svakog puta. Vjernik kojeg nije držalo mjesto ili su ga poslovi vukli na Istok u njoj se opraštao od ovog grada. Tu se ohrabrivao sedždom i tražio snage da prebrodi sve nevolje koje su ga čekale u tuđem svijetu. Ovdje je molio Boga da ukabuli svaki njegov korak. Na kraju, kada bi završio sve molitve i ispozdravljao se s onima koji su ga pratili, rukohvatom bi zagrabio vode iz lule na toj česmi koja stoji uz sami zid koji opasuje džamijski harem, a narod je od pamtivijeka zove Česma pod Alifakovcem.

Srknuvši hladni gutljaj vode, sa zidića ovog korita vinuo bi se u sedlo i, stisnuvši zube i suspregnuvši bol kojim bi mu po grudima, kao usijanom žiškom, valjale mašice rastanka, zamaknuo bi gore uz brdo, na Alifakovac, ne okrećući se. Iza njega, kao ruka koja maše za pozdrav, dugo bi se vijali teški pramenovi duhanskog dima u kojima je potajice trnuo svoje nijeme uzdahe.

U povratku bi bilo sasvim drugačije. Konj pod njim, iako iscrpljen cjelodnevnim navaljivanjem onoga koji se približio rodnom kraju pa u njemu vri nesalomljivo nestrpljenje, osjetivši i sam ono što se rascvjetavalo u njegovom jahaču, naprosto bi poskakivao i udarao kopitama o kamen da bi sve varnice frcale. A on, putnik-povratnik, razvlačio bi osmijeh i svaka avlija, i svaki zid, i svaka bašča dolazili bi mu kao topli i njegovi da je izgarao od želje da ih zagrli, i njih i cijeli svijet. Još ako bi poslovi koji su ga ponijeli u daljinu bili posvršavani po redu i planu, sreći toj naprosto ne bi bilo kraja.

Cijelu bi kesu bakrenjaka podijelio djeci što su sačekivala ovakve kao on pa mu se hvatali za uzengije i konju za rep i molili da im štogod udijeli, pružajući prema njemu dlanove za koje mu se činilo da izrastaju iz zemlje i rastu pred njim i da cijela ova dolina pruža ruke prema njemu i kliče mu dobrodošlicu i da se sve ovdje njega poželjelo. Činjaše mu se: nigdje na vas cijelom svijetu djeca nemaju tolike dlanove.

E tada bi se negdje duboko u njemu javila potmula slutnja i jedan sasvim tih glasić upitao bi ga: a da sve ovo on opet ne sanja dok leži u nekom zadimljenom hanu, zaogrnut gunjem i stišće oči da se nikad ne otvore i ne iznesu ga iz tog sna. Tada bi, hitimice, skakao s konja da vlastitim tabanima potvrdi kaldrmu pod sobom, sarajevsku, ta ni jedna na svijetu ne odzvanja kao ova koja zauvijek pamti žustrinu njegova koraka.

U džamiju bi se pri povratku ulazilo da se zahvali Bogu što je pripazio putnika na njegovom putu i sklonio od njega sve smutljivce, prevarante, sjecikese i razbojnike. I, za razliku od onog dana kada je odlazio i opraštao se od grada u ovoj džamiji klanjanjem tako dubokim i tihim da je samome sebi dolazio kao neko ko želi zabašuriti zvijezde koje su mu u sudbinu ucrtale put pa da zaborave i njega i put koji su pred njega upisale, sada je klanjao s puno nestrpljenja, površno, žureći da se što prije zagrli s majkom, s voljenom, s ahbabima koji su čekali po sarajevskim kahvama da im donese nove priče iz Skadra, iz Stambola, iz Damaska, iz Smirne... Riječi mu naprosto ispadahu iz usta.

Na kraju se, sam od sebe, po Sarajevu raširi običaj da se pred ovom džamijom o jednom danu sastave svi oni koji bi te godine zanijetili da obiđu Meku i pred svoje ime stave hadžijski prefiks, da ga drugi štuju i zavide mu. E tada, jednom godišnje, kada bi se primakao Kurban-bajram, ispred ove džamije kretalo se sasvim drugačije nego za običnog dana i običnog putovanja.

Cijelim nebom nad Šeher-Ćehajinom ćuprijom krilili su se bajraci, a dolje niz Miljacku po obali ostajali su šatori za onima koji su došli iz daleka pa konačili čekajući da se u grupi, s ovim ludim Sarajlijama, upute na najdraži put. Cijeli grad, i pola Bosne sjatilo bi se ovdje. Iz godine u godinu, bez obzira na to jesu li pljuštali pljuskovi ili su vijali snjegovi, povećavao se broj onih koji su polazili na hadž, ali i broj onih koji bi ih pratili, a posebno broj onih koje su ovakve prilike nesalomljivo privlačile, pa ne bi zažalili ni da pregaze i cijeli dan hoda samo da se tog dana obrenu ovdje, na obalama Miljacke.

Svemu su na kraju poseban šarm davali prodavači boze, lokuma, svilenih marama, ljekovitog bilja, praškova protiv nesanice, i svih onih đakonija, i bajalice i gatare i dlanočitačice, a jedne godine pojaviše se i pehlivani. Razapeše oni svoju užad od Babića Bašče na Jekovac i bosonogi, držeći se samo za nekakvu vrljiku, prelažahu tamo i ovamo, a pod njima huči Miljacka kao da jedva čeka da ih zagrize kada im se omakne taban pa polete dolje, njoj u njedra. Otad se ustali običaj da se narod ne rasipa odmah čim i zadnji hadžija zamakne uz Alifakovac.

Tako im je bivalo lijepo u toj gomili veseloj i rasterećenoj svih briga da su se sve teže razilazili, pa bi i oni svi krenuli gore, uzbrdo i pratili putnike sve do Kozije ćuprije. Tu na Hadžijskoj ravni zastali bi, kao da im nešto nevidljivo ne da dalje, te bi mahali rupčićima dugo, ne primjećujući sred svoje duboke i nepojmljive čežnje što bi se rasperjala u njima tih dana da su putnici davno zamakli i da ih odavno pred njihovim očima nema.

Tražeći ostatke te daleke čežnje po budžacima oko ove džamije, posljednjih godina namjeriše hadžije da se opet kao nekad, u dobra stara vremena, iskupe ovdje prije nego krenu na put. Ali, onakvu džemru što je titrala nad trgom pred džamijom u starim vremenima kada se ispraćalo na hadž i u koju je svako od prisutnih ulio dio svoje duše ne povratiše.

Sada je to samo blijedi odsjaj davnog ispraćaja u koji se slijevao cijeli grad, i muško i žensko, i mlado i staro, i bogato i siroto, sve odsvakud. Putovanje današnje ne nosi sa sobom ni mrvu strepnje i neizvjesnosti ondašnjih dugih i čemernih putovanja, zasijanih svakakvom opasnošću i na kojima mnogi od hadžija ostavljahu kosti, pa se poslije kazuje da su šehidi jer umriješe na najčasnijem putu, Boga svjedočeći.

A već je prošlo cijelo jedno stoljeće, i više, kako je zemlja progutala Stambolsku džadu i zametnula joj svaki trag. Doduše, Kozija ćuprija i dalje stoji ondje gdje je oduvijek i bila, ali ni ona odavno preko svojih uzdignutih hrbata ne prenosi one koji su namjerili na istok. Džaba, danas je tako da se, bilo da putuješ ka izlasku sunčevom ili ka njegovom zalasku, na sjever ili na jug, uvijek kreće s istog mjesta i uzleće u nebo, a za avionom će samo benast potrčati. Pa, ipak, ostalo je nešto što se ni za trun nije promijenilo: hadžijska dova. Njome i dalje, jednakim glasom, imam ove džamije obmota buduće hadžije i moli Svevišnjeg da ih sklone od svake počasti i kijameta, od boleščina, od uroka i zlih džina.

Je li se presvijetli dobročinitelj Mustafa, za kojeg kazuju da je bio Husrev-begov intendant, vekil-harč, kako se tada kazivalo, i u najsmjelijim snovima usudio sanjati kako će džamija koju je dao izgraditi od novca koji je štedljivo skupljao brinući o bogatstvu Husrev-begovom, i četiri i po stoljeća nakon što se on i njegov gospodar oproste od ovog svijeta, i dalje stajati ovdje, gotovo nepromijenjena, bijela kao središnji dio davnog sna koji je usnio još dok je kao dječak lovio rakove, tu, na obalama Miljacke, gdje u ono doba bijaše samo gaz Brodac i gola ledina sve dolje do Careve džamije, i da će se pred njom, kao nekad, skupljati sve buduće hadžije i bedeli prije nego se otisnu na Istok, k suncu, k Meki i njenom kamenu? Zasigurno ni sam nije mogao povjerovati da će njegova džamija preuzeti tako važnu ulogu, da će se u njoj putnici na istok opraštati od ovog grada, a hadžije zagrtati dovom.

Najprije će biti da je maštao o tome da podigne džamiju za sarajevske mlinare koje je često gledao kako pogrbljeni nad žrvnjevima pružaju dlanove i hvataju bijeli prah te ga ljuljuškaju i mjere mu kakvoću ili se spuštaju do vode i namiču teške žljebove i tako po vas cijeli dan i noć, bijeli od brašna. To je ostalom čaršijskom svijetu plaho smetalo jer bi, stavši u saf u Carevoj džamiji uz njih, i sami pobijeljeli kao da su bili oslonjeni o friško okrečen zid.

Morali su mlinari, kao i tabaci, imati vlastitu džamiju, mislio je, a ono ispade da uvrh 40 godina izgradi neki šeher-ćehaja most i nahrnuše putnici i hadžije i proširi se mahala oko nje, a njegov imenjak hadži Mustafa Bešlija, bogati sarajevski trgovac široke ruke, za 200 godina izgradi i pekaru i mekteb i zapisa vakufnamu i odredi u njoj prihode za održavanje njegove, Vekil-Harčove džamije. Povrh 350 godina pređe na ovu stranu Miljacke Inat kuća, a povrh 400 upisa se u džamiju i taj hadži Hasan-aga Neziragić, njegovi radnici podigoše krov i ostade iza njih rumen kao zastiđena djevojka, a sofa nova cakli se, i musandera, i nov zid omota obijeljene nišane.

Pred jedan od tih pedeset nišana u haremu džamije davno leže i presvijetli Mustafa, koji se tako revnosno staraše o imetku Husrev-begovom da i danas, kažu, živi njegov vakif i iz komercijalnih građevina koje podiže finansiraju se one druge, namijenjene za njegu i spas duha. Prema predaji, to je ovaj s turbanom, bez natpisa, s osmougaonim nožnim nišanom, a između njih je grob opasan kamenim santračem. Da je samo jednom svako od onih koji u ova četiri stoljeća klanjahu u ovoj džamiji proučio Fatihu nad ovim grobom, ne bi smjernom Mustafi trebalo ništa više za vječnu sreću u nezamislivim dženetskim blagodatima.

Leži ovdje i Mehmed Šakir-efendija Muidović, jedan od najučenijih ljudi i najvažnijih mislilaca koji su hodili ovim gradom. Bio je sarajevski muftija. Njegova mudrost pročula se sve do Stambola pa ga je sultan Mahmut, u vrijeme kada je Bosnom vladao Husein-kapetan Gradaščević, kao najmudriju glavu u Bosni, pozvao na dvor, u audijenciju.

S natpisa na njegovom nišanu s mušebak-turbanom doznajemo da je doživio duboku starost, da je “u raznim disciplinama rješavao najteža pitanja pa mu u našem gradu nije bilo premca”, da je bio obdaren znanjem i dobrotom i da je “slovio kao jedinstven učenjak”. Umro je 11. juna 1859. godine. Tu, pod jednostavnim nišanom u obliku stele, leži i njegova kći Atija-hanuma, učiteljica, za koju je, kako se priča, on sam govorio da bi po svome znanju i sposobnostima zasigurno mogla biti i muftija, samo da je muško. Preselila je 28. februara 1893. godine.

Pored Muidovića, ovdje su sahranjivani i članovi još jedne čuvene porodice – Morići. Oni su davali zapovjednike sarajevskih janjičara. Leži ovdje Hamida, kći Mustafa-age Morića, a umrije 1838. godine, Mustafa-aga Morić, sin Ibrahim-age, umrije 1814, dočim Mehmed Morić, čelebija, umrije 1758, ali niko od njih nema nišan s takvom gracioznom kapom kao Atija iz plemena Morića, koju posiječe kuga. Grob joj je ograđen santračom, a s nišana pročitaše ovako: “Dobra kći Muhameda-čelebije Morića, šteta, u cvijetu mladosti preseli na drugi svijet. Kuga dođe, Obazrivi, i zavuče se pod njeno pazuho, podiže je s počašću i odnese u rajsku bašču. Kad je Mejlija čuo za njeno preseljenje, izreče joj hronogram: ‘Neka je duša Atijina dostojna blizine Božije.’” Umrla je 1762. godine, pet godina nakon što su njeni poznati rođaci zadavljeni iza zidina Bijele tabije.

Braća Morići leže u ova dva groba okružena zajedničkim santračom. Zasigurno nikada u povijesti ovog grada nije o nekom njenom građaninu ispjevano toliko pjesama, ispričano toliko priča ili izmaštano toliko predaja kao o Mehmedu zvanom Pašo i njegovom bratu Ibrahimu, sinovima Mustafaginim i unucima Hasanaginim, serdengečdijama, zapovjednicima svih sarajevskih janjičara, ljudima koji su faktički vladali ovim gradom i na čiji se mig cijelo Sarajevo dizalo, pa de, zamjeri se s njima, majčin sine. Izbila je, kažu hroničari, 1747. godine buna u cijeloj Bosni i trajala je punih deset godina.

A ovdje, u Sarajevu, na čelu pobunjenika protiv korumpiranih vezira i kadija staviše se Ibrahim i Mehmed i ustadoše za njima svi janjičari i svako onaj koga je nepravda morila godinama. Vlast u Stambolu imala je dovoljno strpljenja da sačeka da se prilike smire, da se oko pobunjenika okupi svakojakog svijeta i da svojim djelima okaljaju obraz samih vođa, a vođe da se uzohole, da pogube mjeru i konce i da postanu teški i sebi i cijeloj zemlji, kako je to pisao sarajevski ljetopisac Bašeskija, i da vide da ne možeš istovremeno vladati i biti omiljen među rajom, a onda je udarila, nemilosrdno i žestoko. Kažu, uz braću Moriće, još dvadeset kolovođa zadavljeno je gajtanima gore u Bijeloj tabiji. Njih pjesme ne spominju, ni Halila Bašića, ni Sari-Murata, nikog.

Nišani braće Morića, kao i natpisi na njima, sasvim su jednostavni. Kao da nisu pripadali jednoj od najvažnijih tadašnjih porodica i kao da nisu deset godina prkosili turskoj vlasti i harali okolo i kao da nisu zadavljeni od te iste vlasti. Obični su to aginski nišani s turbanima. Na njima tek nekoliko riječi: “Pomilovani i oprošteni Morić Ibrahim-aga, Fatiha za njegovu dušu. Godina 1757.” i “Pomilovani i oprošteni Morić Hadži Mehmed. Fatiha za njegovu dušu. Godina 1757.” Ništa od onolike tuge koja je nakon njihovog pogubljenja otjerala u grob i njihovu majku, ništa od onih silnih crnih kiša što su u pjesmama padale po Sarajevu ovijenom u crne marame... Ili je to vlast zabranila da se njihova imena slave, nego ima da se pokopaju u tišini, bez velikih riječi, inače će zauvijek ostati bez groba i obilježja kao psi – zar inače nije bivalo tako sa svima koji su se drznuli na onoliko carstvo pa im ono na kraju zametnulo svaki trag da njihovi pobornici ne bi imali oko čega da se okupljaju?!

Iz te zabrane, kradomice, po sarajevskim baščama počeše da se pjevuše pjesme i sitno kucka u saz. To uli hrabrosti jaranima braće Morića te ti se dosjetiše da, ako ne da vlast na nišane, onda će im slavu udariti ovdje, na zid koji opasuje harem i džamiju. Iste te godine osvanu na zidu ploča sa stihovima pisanim nash-talik pismom, kako to vele stručnjaci, i plitko uklesanim kao da se nekom žurilo. Evo je i danas stoji. Piše na njoj ovako: “Poznatoj i omiljenoj braći Morićima / Hadži-Mehmedu i Ibrahim-agi / Nenadano je puhnuo smrtni vjetar / I obojicu ih začas uništio / Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti / A Gospodar neka ih primi svojoj milosti / S uzdahom napisan im je ovaj hronogram: / Neka im je vječni spomen kao šehidima. Godina 1757.” Ujutro vlast, pametno, zažmiri na ono oko što je gledalo na Alifakovac, pod njima mahalu u kojoj živješe Morići i na njenom kraju, na samoj obali džamiju. I tako, na džamijskom zidu ostade taj kamen s natpisom, na čuđenje svima, čak i onima koji ga postaviše.