Riječ ha upotrebljava se u kolokvijalnom jeziku, čineći stilski markiran izraz. Ova riječ ima različite funkcije te se javlja u različitim gramatičkim funkcijama – bilo da označava udvojene rečenične strukture rastavnog značenja: “Ha ne zn’o, ha nem’o!”, bilo da označava neke zavisnosložene rečenice vremenskog ili uzročnog značenja: “Ha je nest’o, mi smo u potragu za njim” ili “Ha ga traže, mora da je kriv”.
Navedeni primjeri, kako je kazano, pokazuju izrazitu markiranost po kriteriju emotivne obojenosti. Inače, ova riječ u bosanski jezik ušla je iz turskog jezika, kako navodi Škaljić, i njezina funkcija bila je upravo u isticanju značenja rastavnosti.
Slična ovoj – ali ni blizu! – jeste imenica âh, za koju Škaljić također navodi podatak da je prisutna u mnogim jezicima, pa tako i u tzv. orijentalnim, a prema podacima koji se nalaze u etimološkim rječnicima, javlja se u mnogobrojnim slavenskim i neslavenskim evropskim jezicima – pri čemu u svim tim jezicima označava uzvik onomatopejskog postanja. U bosanskom jeziku ova imenica semantički i morfološki je obojena jer označava želju, prohtjev, situaciju kad nešto osobi prahne, pa se postavlja pitanje kako je i zašto onomatopeja uzvika postala imenica. Možda je Škaljić upravu kada kaže da je moguće da je prešla iz turskog jer se u tom jeziku supstantivizirala.
Zanimljivo je da ona pokazuje semantičku vezu i djelimičnu morfologiju s imenicom arapskog porijekla ištihā, što je u turskom dalo ištah, gdje dolazi do podudarnosti posljednjeg elementa -ah s bosanskim uzvikom ah koji postaje imenica, a gdje ištah također ima sinonimno značenje – prohtjev, ali i želja, volja za čime. Zato se ne treba čuditi što u jednoj narodnoj pjesmi ispjevanoj po mustri sevdalinke stoji: “Ah, meraka u večeri rane... / Od ištaha i behar se kruni...”