Snimak trojice ruskih tenkista, umaljanih lica od blata koji puše cigarete gledajući u njihov tenkovskom minom oštećeni T-72 B3 podsjeća na sovjetsku pjesmu Tri tankista, pjesmu o trojici veselih tenkista koji se tuku s Japancima na Dalekom istoku. Ovaj snimak iz okoline Harkova demonstrira nemoć ruskih snaga, a u početnim procjenama sukoba i njegovog ishoda cifra od 12, pa i 15 hiljada ruskih tenkova činila se sve samo ne realnom. Današnje američke procjene iznosile podatak da ruska armija ima u aktivnom, odnosno operativnom stanju, oko 2.500 tenkova, pri čemu dominiraju modeli T-72 i T-80 s velikim brojem varijacija i podvarijacija modernizacije.

Suštinski, svaka vrsta pogađanja oko broja uništenih tenkova i s jedne i s druge strane nije moguća s obzirom na to da oružani sukobi visokog intenziteta itekako traju, pri čemu i jedna i druga strana u interesu svojih PR potreba nastoje smanjiti gubitke svojih snaga. “Nastupamo bez gubitaka, osvajamo i idemo naprijed nanoseći kolosalne gubitke neprijatelju”, upravo ovako izgledaju jednosmjerni izvještaji obje zaraćene strane. Kad smo kod ratu imanentnih pojava, onda veoma diskutabilne scene mučenja vojnika i s jedne i s druge strane predstavljaju pravu enigmu nijemim posmatračima rata. Naime, grupi ruskih vojnika navodno (!) je pucano u zglobove (prema nekim izvorima, koljena) dok su ležali licima okrenutim ka zemlji. Svakako, prva žrtva svakog rata jeste i istina, a rat koji pratimo ovih mjesec dana zapravo je tu amplitudu ranjivosti istine podigao na neki novi nivo koji će sekuritizacija sigurnosti i vojnih poslova morati dodatno nadograditi.

Rat informacijama nanosi nesagledivo teže posljedice negoli se to može zamisliti, bilo da se radi o dezinformacijama ili lažnim vijestima koje pažljivo artikulira sistem ratnog PR marketinga. Tako jedna novinarska glupost, koja je ubačena u medijski prostor, da Putin i Šojgu od 27. marta vode rat iz atomskih ratnih komandi duboko u Uralu, ledi krv u žilama širokim narodnim masama ustravljenim od nuklearnog rata.

KIJEVSKA I HERSONSKA KONTRAOFANZIVA

Posljednjih dana visoko rangirana meta ruskih krstarećih i balističkih raketa postala su velika skladišta goriva u Ukrajini. Razlog takve vrste prioritetizacije ciljeva može biti veoma kompleksan. Prije svega, ruski logistički centri ne uspijevaju popuniti sve potrebe prioritetnih jedinica ruske armije na prednjem kraju, da ne govorimo o tehničkim službama i ostalim neborbenim, a za vojsku neophodnim servisima. Na terenu se Bjelorusija zvanično još nije uključila u rat i vjeruje da se u onom konvencionalnom smislu, dakle, da pređe granicu, i neće. Ali to ne znači da neće biti lansirna baza mobilnih lansera za taktičko nuklearno naoružanje, prije svega za mobilne lansere “Iskandera”.

Na jugu je pitanje dana kada će iznureni Mairupolj pasti u ruke ruske armije, pri čemu evakuacija nije izvedena promptno za civilno stanovništvo, koje je trenutno žrtva ogromne humanitarne katastrofe.

U narednim danima ukrajinska strana nastojat će pregovorima kupiti još vremena, ali na terenu će se ići u kontranapade, kako se gradovi koji su opkoljeni ne bi izgubili kao Mariupolj, što je zapravo i razlog sve snažnije koncentracije ukrajinskih trupa u reonu Sumija i Harkova, pa i Konotopa. Također, kao što smo u Stavu predvidjeli prvog dana rata, Harkov je pravi Kursk za ruske snage koje ga još ne uspijevaju zauzeti, pri čemu je zabrinjavajuća bitka za Izium na jugozapadnom pravcu u odnosu na Harkov, koji herojski odolijeva.

MJESEC DANA RATA KOJI MIJENJA SVIJET

Francuske muke da Njemačku natjeraju da haube automobila zamijeni haubicama i tako snažnije podupre evropski sigurnosni paket bile su cementirane njemačkim multilateralizmom u međunarodnim odnosima. I to je bilo tako sve do otpočinjanja rata u februaru ove godine, kada su u Bundestagu odlučili da će “odriješiti kesu”, pa se tako opet potenciralo pitanje nabavke novih višenamjenskih borbenih aviona sa sposobnostima dostave nuklearnih bojevih glava, pa čak i nabavke novih tenkova i ABM štita.

Za to vrijeme na krajnjem istoku Ruske Federacije tinja pomalo zaboravljeni spor Ruske Federacije i Japana oko Kurila, pa čak i Sahalina. Taj duguljasti rep, sačinjen od 56 otoka uvezanih u arhipelag Kuril, poklonjen je Staljinu na konferenciji u Potsdamu 1945. godine kao nagrada za učešće u ratu s Japanom i oslobađanjem Mandžurije od japanskih imperijalnih trupa u predvečerje kraja rata.

Danas Japan kao strateški saveznik Sjedinjenih Američkih Država traži svoj prostor i zahtijeva povratak onoga što smatra otetim, pri čemu ruskoj strani ne pada ni napamet prepustiti strateški bazen ruskih nuklearnih podmornica za drugi nuklearni udar, kao i baze za protivsatelitske i protivbalističke sisteme S-500. Štaviše, ruska je strana u jeku ukrajinsko-ruskog rata prekinula diplomatske pregovore te benzinom počela gasiti diplomatski požar, manevrima ruske dalekoistočne mornarice oko Kurilskih otoka.

Također, svoj prostor za rješavanje zamrznutih sukoba, kao što smo u Stavu i predviđali, uslijed rata, traži i Gruzija, u kojoj desno orijentirane grupacije pozivaju na upad Tbilisija u Abhaziju i Osetiju. Vidi se prilika sada kada je Ruska Federacija zaokupljena ratom koji je sama sebi nametnula u tempu koji je sama sebi nametnula, trčeći trku u kojoj gubi dah. Ta je vrsta gubljenja daha i od umora, ali i ustravljenja kineskom uzdržanošću, koja je bila posljednje što su u Kremlju očekivali. Međutim, Kina je itekako privezana za SAD kroz monetarni sistem da upravo sada, nakon ekonomskog i monetarnog fijaska rublje, ne želi sebi dopustiti drakonski pad ekonomskog rasta. Uz rast kineske ekonomije raste i bojazan za Tajvanom, koji visi u zraku kao Damoklov mač cijele Azije, koja poput bureta baruta čeka svoju šibicu. Bojazan je da se blato na ruskim tenkovima neće ni osušiti a svijet će ući u neku novu neizvjesnu utakmicu u kojoj će svi praviti unilateralne kalkulacije bez predikcije, bez krčmara.