Velike krupne kapi kiše lupaju po podrumskim staklima kuće u kojoj smo zanoćili. Jaka kiša pada već dva-tri sata. Praćena hladnim posavskim vjetrom, najavljuje oštru jesen na ovoj pitomoj ravnici. Došli smo da se malo okrijepimo i osušimo odjeću, a onda idemo nazad. Već dva dana više je nego očito da agresor dovozi tehniku i ljudstvo pripremajući jaku ofanzivu na dijelu posavskog ratišta.

Preko puta nas je komanda. Vide se ubrzano kretanje vozila i ljudi koji ulaze i izlaze iz velike kuće. Ponovo se čuju detonacije na Omerbegovači i Dizdaruši. Tutnji sa svih strana od jutarnjih sati. Vidjeli smo jučer da iz smjera skretanja s “Koridora” dolaze i oklopno-mehanizirana sredstva, a pošto je ovdje veoma mala zona razgraničenja, vidjeli smo i kamione koji su pristizali iz smjera Brčkog. Pripremali su očito neku veću ofanzivu, a uporedo s tim konstantno vršili napade na linije odbrane 108. brčanske brigade i dijelova jedinica Drugog korpusa Armije RBiH poslanih ovamo kao ispomoć.

Mi bismo natrag na svoje položaje trebali krenuti oko 11 sati. Sva odjeća nam je i dalje mokra, samo se manji dio bio osušio. Dobili smo prije kretanja po pola crnog hljeba i dvije konzerve ribe. Nas trojica – Mire, Haso i ja – sjeli smo odmah da jedemo jer smo bili gladni. Mislim da smo prethodnu noć dobili po tanjir leće pomiješane sa sojom. Pojeo sam jednu ribu i četvrt hljeba, a onda vidim Mirata kako gleda u hljeb. “Šta misliš”, rekoh mu “da pojedemo sve i onda smo bar do večeras siti.” Mire me pogleda i kimnu glavom: “Ma upravu si, a bogami sam i gladan, brate.”

Pojeli smo što smo imali i počeli se pakovati. Napolju su se bjeličasti pramenovi magle nastale poslije kiše uvijali iza ćoškova kuća u dugoj ulici.

Ponovo se u daljini začuše tutnjanje i detonacije. Mirzu je boljelo koljeno. Razbio ga je u tranšeji dan prije. Hramljući, zaostajao je za nama dok smo se kretali niz ulicu ka zgradi saniteta. Rekoše nam da je naš kamion dolje i da nas čekaju da krenemo. Zastadosmo da sačekamo Mirzu. Bio je mnogo mrzovoljan cijelo jutro. Haso, onako nasmijan, malo ga podbode: “Šta je bilo? Ti bi, kralju moj, izgleda još spavao. E ne može, mora se ići.”

Mirza nakrivi šljem, podrpa se po kosi i odmahnu glavom. “Ponesi mi transportnu”, reče skidajući je s leđa i doda je meni: “Noga me dobro boli, oteklo mi je koljeno. Sad ću vidjeti ovdje u sanitetu da uzmem nešto protiv bolova.”

Dok smo ubacivali svoje stvari, pristigla je i većina momaka koji će s nama krenuti na Omerbegovaču. U to se iz zgrade saniteta pojavi Mirza. Mahao je providnom kesicom u kojoj su bile crno-crvene kapsule. Popeo se na kamion uz moju pomoć, a ja sam sjeo odmah do njega.

Truckajući se po neravnoj izlomljenoj cesti, kamion je krenuo. Haso je sjedio preko puta nas i smješkao se. Detonacije su bivale sve bučnije. Bilo je oko 14 sati kada smo stigli do komande smještene iza linija odbrane na Omerbegovači. Sanitet je upravo odlazio s dva ranjena vojnika. Iza kuće, u kojoj je bila komanda, ispod naslaganih balvana, uz zid, bilo je vojnika koji su sjedili. U kući preko puta također ih je bilo mnogo. Rekoše nam da su iz Prve tuzlanske brigade te da će i oni krenuti s nama u ispomoć na liniju.

Ponovo se salva granata stropošta na naše položaje. Neke preletješe i padoše na krovove kuća u ulici niz koju smo bili krenuli. “Idemo brže, momci”, viknu nam Safet, “idemo, ovdje smo lahka meta artiljeriji!”

Trčali smo livadom omeđenom prirodnom ogradom od visokog trnja. Dolje, nekih stotinu metara ispred nas, odvijao se pješadijski agresorski napad na naše linije odbrane. Stigavši do potoka, kroz koji se ulazilo u liniju, sačekali smo jedni druge. Palo je nekoliko minobacačkih granata oko naših rovova kada smo počeli ulaziti u liniju. Komandir odbrane ovog dijela linije viknu nam da svi idemo desno i da nas u svakom rovu ostane po četverica. Ostali idu dalje.

Meci su zvrčali na sve strane dok smo pognuti trčali kroz tranšeju. Nas četverica ostali smo u petom rovu, a ostali produžiše. Napad je još trajao dolje, lijevo od nas. Padale su minobacačke granate, čija se detonacija miješala sa zaglušujućom pucnjavom iz pješadijskog oružja.

Rasporedili smo se duž tranšeje pa poredali municiju i bombe na grudobran ispred sebe. Huka granata kroz zrak natjera nas da poliježemo po tranšeji. Salva detonacija odjeknu duž našeg grudobrana. Bljesak, a onda ponovo udar. Osjetio sam komade zemlje po glavi i leđima. Haso je zajaukao. Bio je tik pored mene, vidio sam da je ranjen u leđa. Jedan od momaka iz 108. brigade nepomično je ležao na boku okrenut prema zidu tranšeje. Nijaz ga je okrenuo nastranu i tad smo vidjeli da ga je geler praktično zarezao ispod vrta. Brzo smo mu stavili prvi zavoj, ja sam ga pokušavao dozvati, ali on je samo grcao. Odmah su došli momci s nosilima i iznijeli ih van tranšeja. Haso je bio ranjen u natkoljenicu i rame, ali se dobro osjećao. Njega su polahko natovarili na nosila i odnijeli.

Još dvije jake detonacije odjeknuše, a onda se ispred nas začu pješadijska pucnjava. Podigao sam glavu. Pedesetak metara pred nama veća grupa agresorskih vojnika krenula je u napad. Zatreštao je Miralemov mitraljez, a onda i sve ostale cijevi iz naše tranšeje.

Pogledam opet. Lijevo od nas još jedna grupa agresorskih vojnika u policijskim plavomaskirnim uniformama pucajući ide u napad. Za nekoliko minuta sve je ključalo na našoj strani. Odjekivale su detonacije od ručnih bombi i ručnih bacača.

Desno od nas, momci iz 108. brigade lavovski su se borili. Dio agresorskih vojnika bio je došao veoma blizu našim rovovima koji su bili iskopani malo ukoso zbog dvije kuće koje su se nalazile ispred nas. Miralem me je udario po leđima i viknuo da idemo dolje udesno.

Protrčali smo kroz onaj dim i nekako došli do naših momaka. U tranšeji do nas jedan naš vojnik je ležao. Rekoše da je poginuo odmah po ranjavanju jer je bio pogođen u glavu. Druga dvojica bila su ranjena. Pomogli smo im da se izvuku do izlaza iz tranšeje.

Visok crnomanjast momak viknu da pucamo dok on dođe do zemunice, a da onda idemo za njim. Agresorski vojnici sad su bili ispred ove dvije kuće nadirući preko ceste.

Vojnik je povukao ceradu. Ugledao sam traktorsku gumu ispred koje je bilo neko drvo. Iz gume su virile dvije protutenkovske mine i još neka željeza uvezana žicom. Pokaza nam da zadignemo drvo ramenom, a on potpali fitilj. Guma se u momentu zaljulja i poče kotrljati s grudobrana. Vidio sam kad je prešla preko ceste. Tad me taj vojnik iz 108. brigade povukao dolje viknuvši mi da legnem.

Zvuk strašne i jake detonacije resko je zaparao zrak, a onda su uslijedile dvije još jače, nekako tupe eksplozije. Svuda oko padali su crijep i crveni blok od kojeg su kuće bile građene. Ivicom oka vidio sam da je sa sljedećeg našeg rova poletjela još jedna guma preko ceste. Sada već iz iskustva, bacih se u tranšeju držeći šljem na glavi. Opet se čula detonacija, ponovo su se komadi betona i crijepa našli u zraku. Ovaj put čuli su se i jauci s druge strane.

Sasulo je ponovo s naše strane iz svih cijevi, a s druge strane to su sad bili pojedinačni rafali. Uskoro je utihnulo, samo je praga, koja je bila iza drugog reda kuća, izlijetala i nasumično pucala po našim rovovima.

Pogledao sam lijevo ispred nas, jedna kuća, ispred koje se aktivirala prva guma, imala je odsječenu i potpuno razvaljenu desnu stranu. Druga je cijela bila razvaljena, a objekt ispred nje zbrisan sa zemlje. Drpajući se po glavi, Miralem me upita: “A šta misliš, šta je s njih bilo? Pogledaj, nigdje više nema bloka, samo crvena prašina.” Eksplozije su bile strahovito razarajuće.

Polahko je dolazio mrak. Nama će naredni dani donijeti još mnogo ratnih iskustava jer smo upravo bili ispratili prvi od deset dana jake ofanzive na prostore Omerbegovače, Dizdaruše i Fazanerije. Kako god, mi smo bili spremni. Bili smo spremni i čekali smo...