Koalicija predvođena "Trojkom", koja je krajem 2022. godine preuzela upravljanje institucijama Bosne i Hercegovine uz obećanje o deblokadi evropskog puta, dovela je državu do direktnog finansijskog gubitka i sistemskog zastoja. Zbog izostanka političkog konsenzusa unutar Vijeća ministara BiH o usvajanju ključnih reformi iz Plana rasta za Zapadni Balkan, Bosna i Hercegovina je već ostala bez 60 miliona eura bespovratnih sredstava, dok je cjelokupan paket finansiranja, vrijedan preko 500 miliona eura, doveden u pitanje.

Prilikom formiranja vlasti nakon Općih izbora 2022. godine, programska načela nove vladajuće koalicije, sastavljene od stranaka "Trojke" (SDP, NiP, NS), HDZ-a BiH i SNSD-a, kao apsolutni prioritet isticala su "ubrzanje euroatlantskih integracija" i "hitno usvajanje reformskih zakona". Programski dokumenti obećavali su prekid višegodišnje paralize i fokus na ispunjavanje 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije.

Međutim, analiza zakonodavne aktivnosti u periodu od početka 2024. do augusta 2026. godine pokazuje da je učinak vlasti ostao na nivou statistike, a ne suštinskih promjena. Prema podacima iz izvještaja Evropske komisije o napretku za 2025. godinu, Bosna i Hercegovina je zabilježila "ograničen napredak" u ključnim oblastima. Do augusta 2026. godine, ključni zakoni iz Reformske agende, neophodni za povlačenje sredstava iz Plana rasta EU, nisu usvojeni. Među njima su izmjene Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV), set energetskih zakona uključujući zakon o gasu na državnom nivou, te zakon o zaštiti zviždača.

Konkretan mehanizam blokade postao je vidljiv na primjeru implementacije Plana rasta za Zapadni Balkan. Da bi BiH pristupila fondovima, Vijeće ministara BiH moralo je usvojiti Reformsku agendu i imenovati operativna tijela za njeno provođenje. Ključna tačka sporenja postalo je imenovanje državnog koordinatora, pozicije koja je po svojoj prirodi tehnička, ali je u političkoj praksi postala sredstvo ucjenjivanja.

Izostanak dogovora unutar vladajuće koalicije o tome ko će kontrolisati ovu administrativnu funkciju direktno je spriječio usvajanje Reformske agende u predviđenom roku. Posljedica je bila automatska suspenzija prve tranše finansijske pomoći. Dok su institucije u Sarajevu vodile višemjesečne unutarstranačke pregovore, vlade u Podgorici, Tirani i Skoplju već su primile prve uplate i započele implementaciju projekata finansiranih iz istog fonda.

Gubitak od 60 miliona eura, te potencijalni gubitak od preko 500 miliona eura do 2028. godine, predstavlja više od statističkog manjka u budžetu. Prema projekcijama ekonomskih analitičara, ovaj iznos, ekvivalentan skoro milijardi konvertibilnih maraka, trebao je biti uložen u digitalizaciju javne uprave, energetsku tranziciju i jačanje konkurentnosti privatnog sektora.

Dok susjedne zemlje koriste sredstva EU za modernizaciju infrastrukture i usklađivanje sa standardima jedinstvenog evropskog tržišta, bosanskohercegovačka privreda ostaje uskraćena za ključni impuls za rast. Komparativna analiza stepena iskorištenosti EU fondova pokazuje drastičan raskorak: dok su druge zemlje Zapadnog Balkana u periodu 2024-2026. apsorbirale značajan dio raspoloživih sredstava, BiH je zbog unutrašnjih blokada ostala na začelju. Dugoročna posljedica je dalje zaostajanje i smanjenje konkurentnosti domaće ekonomije u regionalnom okviru.

Kako se približavaju Opći izbori u oktobru 2026. godine, vladajući funkcioneri sve češće koriste argument o "kraju mandata" kao izgovor za potpuni prestanak rada. Tumačenje da institucije, posebno Parlamentarna skupština BiH, ulaze u "tehnički mandat" već u augustu, nema utemeljenje ni u Ustavu BiH ni u zakonskim propisima.

Ova praksa služi kao alibi za izbjegavanje odgovornosti i odlaganje donošenja nepopularnih, ali nužnih reformi. Umjesto da iskoriste preostale mjesece za ispunjavanje preuzetih obaveza prema građanima i međunarodnim partnerima, donosioci odluka svjesno biraju neaktivnost, podređujući državni interes logici predizborne kampanje. Time se princip kontinuiranog funkcionisanja vlasti u potpunosti zanemaruje.

Slučaj blokade Plana rasta paradigmatski je primjer sistemske disfunkcionalnosti aktuelne vlasti. Uprkos deklarativnoj opredijeljenosti za evropske integracije, koalicija je pokazala da nije sposobna staviti državne prioritete iznad uskostranačkih interesa. Umjesto deblokade, javnost je svjedočila produbljivanju paralize gdje se čak i bespovratna finansijska sredstva odbacuju zbog nemogućnosti postizanja minimalnog unutrašnjeg dogovora.

Epilog mandata koji je obećavao preokret svodi se na jedno pitanje: ako vlast nije bila sposobna osigurati administrativne preduslove za povlačenje "gratis" novca ponuđenog od strane Evropske unije, koliko je realno očekivati da će voditi kompleksne sistemske reforme u oblasti vladavine prava i ekonomije koje su neophodne za punopravno članstvo? Odgovor se, sudeći po dosadašnjim rezultatima, nameće sam po sebi.