Crna Gora nema dovoljno Crnogoraca svjesnih važnosti kulturnog/nacionalnog identiteta, elementarno politički educiranih, emocionalno kapacitiranih da racionalno donose političke odluke. Zato je pobijedio Jakov Milatović 2. aprila 2023. godine na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori. Zašto, šta su uzroci pobjede ovog novog izvršioca velikosrpskih planova u Crnoj Gori? U pokušaju da nađemo psihosocijalne uzroke političkog novuma u Crnoj Gori, vratimo se nakratko na domaći teren, u Bosnu i Hercegovinu.

U “crvenoj” Tuzli, dan poslije 15. maja (kada je “zvanično” i Tuzla ušla u rat) gradska raja masovno je potrčala u dobrovoljce. Dobar dio njih je, kada je shvatio da se ne ratuje kao u partizanskim filmovima (zalegneš iza mitraljeza i rokaš po četnicima, ustašama, Nijemcima), istom brzinom kojom se prijavio da oružjem brani grad i državu našao način da se oslobodi linije fronta ili da ode iz zemlje. Sumorna su i teška pitanja, koja ne treba postavljati kako se ne bi palo u zamku prokletog šejtana (onu šbb-dbb zamku – šta bi bilo da je bilo, jer što je bilo, moralo je biti), ali koja mogu pomoći u nekim misaonim akrobacijama i pokušajima da se prepozna uzrok općeg stanja u kojem se Bošnjaci nalaze.

A ta pitanja jesu sljedeća: Da li bi otpor Bošnjaka bio istog intenziteta da srpska vojska nije klala civile, da je “samo” htjela vojno okupirati Bosnu, bez masovnog pogroma nad bosanskim muslimanima? Koliko je Bošnjak devedesetih branio državu, a koliko vlastitu golu egzistenciju, jer mu je jasno bilo da ima pogrešno ime? Da li je uopće bio spreman dati život za državu ili je, ipak, bio spreman dati život samo u odbrani svoga sela ili grada? (Jedno je s drugim povezano, naravno, ali važno je i osvijestiti granicu između toga dvoga.) Da li bi Armija Republike Bosne i Hercegovine bila organizirana da je rahmetli Alija Izetbegović 1991. godine, prije referenduma, rekao: “Pozivam građane da se spreme za odbranu države, jer će nas Srbi napasti odmah poslije referenduma za nezavisnost, koji imamo namjeru organizirati i na kojem ćemo zasigurno pobijediti?” Ili da smo pružili oružani otpor odmah poslije napada JNA na selo Ravno, u novembru 1991. godine?

Koliko su Bošnjaci, kao narod koji teško prolazi kroz tranziciju iz socijalističkog u liberalno-demokratski pogled na svijet, uopće kapacitirani da se uočeni s realnošću kakva jeste pozicioniraju najbolje što znaju zarad ostvarenja vlastitih nacionalnih ciljeva, bez obzira na okolnosti kakve jesu? A koliko, duboko u podsvijesti, vjeru koju su imali u JNA i Brozovu miliciju (do početka Agresije) i dalje hrane transponirajući JNA u NATO, Broza u Bakira Izetbegovića, a vladavinu prava u Evropsku uniju? Da li su, uopće, svjesni da učešće u NATO-savezu podrazumijeva da će njihova djeca sutra ratovati diljem svijeta u NATO-intervencijama, da demokratija podrazumijeva nepostojanje jednog lidera koji može učiniti sve, da vladavina prava podrazumijeva državu koja ne skrbi za građanina, nego samo za stabilnost u kojoj se taj građanin ima samoostvariti onako kako najbolje zna i umije?

Problemi koje prolaze Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Crnogorci u Crnoj Gori duboko su psihosocijalne prirode, o čemu su više nego dobro informirani najzainteresiraniji za njihovu sudbinu i sudbinu njihovih država – Srbi. Ničim se drugim ne može objasniti uspjeh “trojke plus” u Bosni i Hercegovini i srpskih i prikrivenih srpskih partija u Crnoj Gori doli hroničnim političkim neobrazovanjem prosječnog građanina i psihološkim/emocionalnim sklopom koji abolira tog istog građanina od brige za samoga sebe, pa se predaje u ruke lideru, partiji, sistemu, međunarodnoj zajednici.

Da nije tako, zasigurno bi se po stjecanju nezavisnosti i prosječni Bošnjak i prosječni Crnogorac dobro organizirali i resurse kojima raspolažu iskoristili da izgrade sistem koji će štititi njihove identitete, omogućiti ekonomski napredak, afirmirati racionalan govor u javnom prostoru, shvatiti da na tržište ne idu samo proizvodi i usluge nego i ideje. I s takvim sistemom izaći pred međunarodno partnere i reći: “Ovo smo mi, mi hoćemo s vama pod tim i tim uslovima.” Zapad bi ih prihvatio sve, samo ako taj sistem garantira demokratiju, jer u svom iskustvu ima spoznaju da samo slobodan pojedinac jeste garant stabilne zajednice.

Politička nestabilnost u Bosni i Hercegovini te pobjeda prosrpskog kandidata u Crnoj Gori na netom održanim predsjedničkim izborima pokazatelji su realnog stanja političke svijest građana te dvije države. Stožerni narodi i jedne i druge države su, još uvijek, pretpolitički narodi. Gledaju širom zatvorenih očiju – važnija im je priča, koja ima svoj početak i kraj, a između njih kauzalno povezane događaje, nije im primarno da li ta priča, ma koliko zvučala logično, ima veze s činjenicama na terenu. Ne čitaju se političke analize, ne zauzima se lični stav spram njih; čitaju se naslovi portala medija koji su, uz akademiju, glavni krivci za političku nestabilnost. Opći je nemoral prisutan i u medijima i na akademiji. Briga se brine za broj lajkova i bodove potrebne za akademsku karijeru, potrebne da se ostane u milosti vlasti, skoro nikako za ono šta, zapravo, proizvode naše riječi izgovorene u javnosti i da li magistarski i doktorski radovi imaju ikakav utjecaj na unapređenju kolektivnog svjesnog zajednice u kojoj se živi i radi. Dobar, za velikosrpske interese dovoljan broj građana Bosne i Hercegovine i Crne Gore odbija činjenice, prihvata priču koja godi njegovom vlastitom misaonom i emocionalnom sklopu. Ne želi istinu, želi da se u datom trenutku osjeća dobro, neovisno o tome ima li realnog razloga da mu stvarno bude dobro, posebno u perspektivi.

Nezadovoljnom građaninu Crne Gore godi kad mu se kaže da nije on, nego Milo, odgovoran što mu nije bolje nego što jeste. Narativi kandidata za predsjednika Crne Gore u drugom krugu izbora, u posljednjoj debati na javnom servisu, bili su paradigmatični u tom smislu. Ne jednoj strani bio je Milo Đukanović, koji je iznosio precizne podatke o svemu što je dobro urađeno za vrijeme vladavine njegove i DPS-a, a koji su jasno upućivali na činjenicu da se standardi života u Evropskoj uniji ne mogu postići odmah, ali da se ide u tom smjeru. Na drugoj strani je bio Jakov Milatović, koji je optuživao Mila Đukanovića i DPS za kriminal i korupciju, ne iznoseći niti jednu činjenicu kojom iste dokazuje. A ako bi nešto i spomenuo, Đukanović je lakonski rušio njegovu argumentaciju dokazujući da spinuje, iznosi tendenciozne poluistine, poslije čega bi Milatović zašutio i nastavio deklamirati unaprijed skovane retoričke obrasce – “trideset godina ste na vlasti”, “vrijeme je da odete u političku penziju” i slično. Imali smo u toj debati sukob racionalnog i argumentiranog narativa s jedne, i populističkog i neistinitog (u nešto boljem slučaju poluistinitog) narativa s druge strane. Racionalnom građaninu, koji je dao jednake šanse obojici kandidata, a poslije te debate, nije bilo teško dati glas Milu Đukanoviću na izborima. Ali zajednicu ne čine samo racionalni građani. Demokratija omogućava pravo glasa i iracionalnim građanima. (To je virus u dobrom softveru koji se zove demokratija.)

U Crnoj Gori 2. aprila pobijedila je ne srpska niti prosrpska, nego iracionalna Crna Gora. Više od polovine građana koji su glasali za Jakova Milatovića nisu Srbi, nego Crnogorci: “independisti kad je trebalo”, članovi jedine autentične crnogorske političke partije (Liberalni savez) koji se danas prepoznaju pod nazivom Stara garda Liberalnog saveza, “fina gradska raja” zainteresirana za novoljevičarske ideologeme (od kojih dominiraju feminizam, LGBT prava i novoateizam), poneki Bošnjak i poneki Albanac koji zasigurno ne žele biti dijelom “srpskog svijeta”, ali ne vole ne Mila i DPS nego – realnost. Ima ih dovoljno da pomognu deklariranim Srbima (DF) da vrate Crnu Goru u srpske ralje.

Historija će zasigurno suditi Milu Đukanoviću i DPS-u što su propustili šansu da vodeći državu Crnu Goru u euroatlantske integracije Crnogorce vrate samima sebi, na pijedestal postave identitarna pitanja Crnogoraca u supstancijalnom smislu. Da organiziraju i ojačaju institucije koje će voditi i u kojima će raditi nacionalno svjesni Crnogorci. Historija će dati odgovor i koliko je odgovoran sam Milo Đukanović, a koliko je uradio ono što je mogao uraditi, jer dobrim poznavaocima crnogorskih prilika više je nego jasno da u svom okruženju nije imao dovoljan broj političara nacionalno svjesnih, koji bi bili u stanju da otvore i završe nužne procese za zaokruživanje crnogorskog nacionalnog pitanja u identitarnom (ne samo administrativno-pravnom/državnom) smislu.

Sami kadrovi DPS-a ponašali su se upravo kao njihovi učitelji, jugoslavenski socijalisti, njihov modus operandi bio je guranje najozbiljnijih pitanja pod tepih, a najozbiljnija pitanja su upravo identitarna pitanja. Velikosrpski planovi neće i ne mogu biti ostvareni dok god postoje političke i nepolitičke organizacije koje slobodno djeluju, a misija im je zaštita i unapređenje kulturnih identiteta, prije svega Bošnjaka i Crnogoraca. Kada su Dejtonskim sporazumom oružana okupacija Bosne i Hercegovine i politička okupacija Crne Gore nezavisnošću i ulaskom u NATO propale, Srbi su projekt nastavili političkim i psihološko-propagandnim sredstvima koji su imali za cilj proizvodnju nestabilnosti u tim državama i marginaliziranje identitarnih pitanja.

Operirani od razumijevanja važnosti identitarnih pitanja, kadrovi DPS-a nastojali su srpsko pitanje u Crnoj Gori riješiti davanjem Srbima svega što su tražili, a posebno otvoren prostor za djelovanje Srpske pravoslavne crkve, e kako bi im dokazali da neće biti ugroženi u prozapadnoj Crnoj Gori. Ovi su im vratili pokušajem državnog udara, a kada ni u tome nisu uspjeli, uslijedio je “plan B” – formiranje političkih partija koje su deklarativno crnogorske, a suštinski srpske: Građanski pokret URA Dritana Abazovića, Demokratska Crna Gora Alekse Bečića, a potom i Evropa sad, čiji je kandidat pobijedio na predsjedničkim izborima u Crnoj Gori.

Smjena DPS-a 30. augusta 2020. godine, slučaj “apostolske” Vlade Zdravka Krivokapića, sva nepočinstva Dritana Abazovića i GP URA, karnevaliziranje političke scene u Crnoj Gori u režiji tog bizarnog sarajevskog studenta, dakle potpuni kolaps koji je uslijedio nakon detroniziranja DPS-a s vlasti, nisu osvijestili građane koji su, nerijetko s pravom, željeli na vlast nekoga ko nije DPS.

Optimisti su vjerovali da je dobro što je DPS 30. augusta izgubio, kako bi se reorganizirao i uozbiljio kada je u pitanju crnogorsko nacionalno pitanje, ali i građani uvidjeli da su mlađahni političari poput Abazovića i Bečića i njihovi sljedbenici samo kukavičija jaja političkog Beograda. Očekivalo se da će općinski izbori vratiti DPS-u poljuljano samopouzdanje, da će pasti Vlada Dritana Abazovića i da će se ili na prijevremenim ili na redovnim parlamentarnim izborima stvari vratiti u normalu.

Ništa od toga se nije desilo, u Crnoj Gori je svakim danom sve gore i gore. Proslava pobjede Jakova Milatovića, sa sve srpskim zastavama, pjesmama o Kosovu, mladića u četničkim uniformama koji mašu trobojkama i podižu u zrak tri prsta obeshrabruju Crnogorce, Bošnjake, Albance, pa i mali broj Srba u Crnoj Gori koji ne žele ništa više od onoga što imaju građani ostalih zemalja Evropske unije – stabilnu državu kojom vladaju zakoni i u kojoj se može pristojno živjeti od svoga rada.

Oni Crnogorci, pa i poneki Bošnjak i Albanac, koji su glasali za Milatovića, kako doživljavaju još jedno simboličko orgijanje veseloga srpskog roda, nepoznato nam je. Ono što bi svakom racionalnom trebalo biti poznato jeste da se Crnogorci suočavaju s mnogo ozbiljnijim problemom od onoga koji se zove “srpski svet”, a to je problem broja Crnogoraca koji su svjesni da njihov problem nije korupcija, niti mafijaška država Mila Đukanovića (da ima “m” od mafijaške države, u protekle dvije godine već bi na optuženičkim klupama završili najbliži saradnici sada već bivšeg predsjednika Crne Gore, ako ne i on sam), nego problem nacionalnog identiteta samih Crnogoraca i svijesti prosječnog građanina u Crnoj Gori o tome šta, zapravo, jeste demokratska država, šta su institucije, koliko su one važne, šta je slobodno tržište, šta je kapitalizam, šta, za Boga miloga, znači preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, a što podrazumijeva i svijest o važnosti educiranja o elementarnim postavkama političkog života.

I sve ovo rečeno kopirajte i zalijepite na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Onim centrima moći na Zapadu koji smatraju da će se Balkan stabilizirati kad se zadovolje interesi političkog Zagreba, Beograda i Tirane, i Crnogorci i Bošnjaci svojim glasovima na izborima šalju signal da imaju na koga računati u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pa, ako je tako, onda u redu. Nama, koji nikada neće zaboraviti genocid, silovane žene, ubijenu nejač, porušene i spaljene domove i džamije, skrnavljena mezarja, ubijanje djece na ulicama bosanskih gradova, identitarna pitanja uvijek će biti na pijedestalu dok god ne budemo imali svoju respektabilnu vojnu silu, politički stabilnu i ekonomski jaku i stabilnu i suverenu državu.

Pa i tada, skrbit ćemo za autentičnost naroda kojem pripadamo, jer u ovosvjetskim mjerilima postoji onaj ko ima svoje ime. Gube li ga Crnogorci? Kako reče pjesnik, “na muci se poznaju junaci”. Slijede muke, još veće nego što su bile u protekle dvije godine. Vidjet ćemo koliko ima junaka. Već na predstojećim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, u junu ove godine. Koliko ih bude, toliko će biti Crnogoraca i Crne Gore.