Reći da je plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo bio iznenađenje, bilo bi premalo. Ekipa koja je ostvarila samo četiri pobjede u prethodnih 19 utakmica kroz dva kvalifikaciona ciklusa, našla se na raskrsnici kada je Sergej Barbarez preuzeo kormilo 2024. godine. Kampanja koja je uslijedila bila je haotična, emotivna i povremeno iracionalna, što se i dalje čini kao najautentičniji opis samog bosanskog fudbala. Ali Barbarezov tim je nekako pronašao put kroz sve to, eliminirajući Vels i Italiju u dramatičnom baražu i plasiravši se na Mundijal tek drugi put u historiji zemlje.

Bivši kapiten je godinama čekao na ovaj posao, toliko dugo da u međuvremenu nigdje nije radio kao trener. Igrao je profesionalni poker i uživao u penziji prije nego što ga je konačno kontaktirao Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine. Oko sebe je okupio bliske prijatelje i bivše saigrače - Emir Spahić je postao sportski direktor, dok su se Saša Papac i Zlatan Bajramović pridružili stručnom štabu.

U Barbarezovoj prvoj godini debitiralo je čak 16 igrača, od kojih je većina odrasla i fudbalski se školovala u inostranstvu - od Švedske i Njemačke do Austrije i SAD-a. To je postalo temelj ove nove bosanske ekipe. Barbarez je možda bio bez pobjede u prvih osam utakmica i pod velikim pritiskom kritika, ali je insistirao na tome da prvo mora izgraditi novi mentalitet tima.

Bosna pod njegovim vodstvom ne igra naročito "umirujući" fudbal, a sistemi se redovno mijenjaju - obično između 4-2-3-1 i 4-4-2 - ali formacije brzo padaju u drugi plan kada utakmice postanu emotivne, što je s Bosnom gotovo pravilo.

Identitet ekipe izgrađen je oko agresivne odbrane, direktne igre i brzih tranzicija. Mladi igrači poput Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića, Tarika Muharemovića i Amara Dedića unijeli su novu energiju u tim koji još uvijek predvodi veteran Edin Džeko. Malo je vjerovatno da će Bosna dominirati u utakmicama grupe B protiv Kanade, Švicarske i Katara, ali posjeduju dovoljno kvaliteta, emotivnog naboja i nepredvidivosti da postanu jedna od najneugodnijih ekipa na turniru.

Selektor

Sergej Barbarez je godinama kritizirao način vođenja bh. fudbala i gotovo je prestao očekivati poziv iz Sarajeva, nakon što je još 2009. prvi put pokazao interes za tu ulogu. Petnaest godina kasnije preuzeo je reprezentaciju, bez prethodnog trenerskog iskustva, debitirajući protiv Engleske u 52. godini života.

Kao bivši kapiten i kultna figura, Barbarez je stigao obećavajući iskrenost, emotivnu povezanost i potpuni "reset" nakon godina disfunkcionalnosti u nacionalnom timu. Neprestano je ponavljao poruke o strasti, ponosu i odgovornosti koju nosi dres sa državnim grbom i na kraju je ova mlada ekipa to prihvatila. Nakon pobjeda u baražu nad Velsom i Italijom, njegov status je dodatno porastao. Trijumf protiv Italije transformirao ga je od outsidera koji je igrao poker u jednu od najvažnijih sportskih figura u historiji Bosne i Hercegovine.

Zvijezda tima

Postoje obični fudbaleri, a onda postoji Edin Džeko. Čak i s 40 godina, sve se nekako vrti oko Edina. Kapiten Bosne i Hercegovine ostaje najveći fudbaler kojeg je zemlja imala, najbolji strijelac svih vremena i referentna tačka za cijelu jednu generaciju. Mlađi igrači u ekipi o njemu govore s poštovanjem koje se graniči sa strahopoštovanjem.

Džeko više ne dominira fizički kao nekada u Wolfsburgu ili Manchester Cityju, ali njegovo čitanje prostora, tajming i snalaženje pod pritiskom ostaju vrhunski. Tokom baraža je opet bio ključni igrač kada je Bosni najviše trebalo, prenosi The Guardian.

- Sve dok osjećam da mogu pomoći, bit ću tu - izjavio je nedavno. Bosna bez njega jednostavno ne bi bila na ovom Svjetskom prvenstvu.

Igrač na kojeg treba obratiti pažnju

Kerim Alajbegović sa svojih 18 godina možda je već sada najtalentiraniji ofanzivac kojeg je Bosna i Hercegovina iznjedrila još od Miralema Pjanića. Veznjak, koji je proveo sezonu u Red Bull Salzburgu prije nego što je Bayer Leverkusen aktivirao otkupnu klauzulu, na turnir dolazi sa drskošću i neustrašivošću kakvu rijetko viđamo kod tako mladih igrača. Ne izdvaja ga samo tehnika, već i snažna ličnost. Barbarez mu je povjerio izvođenje penala u obje serije tokom baraža, a Alajbegović je odgovorio nevjerovatnom smirenošću. Elegantan u igri između linija i neustrašiv s loptom u nogama, on je bez sumnje lice nove bosanske generacije.

Tihi heroj

Bosna i Hercegovina je godinama stvarala štopere koji su se prvenstveno fokusirali na odbranu, a tek onda na samu igru. Međutim, Tarik Muharemović se čini kao prvi moderni defanzivac oblikovan potpuno drugačijim načinom razmišljanja. Rođen u Sloveniji, a razvijan u Austriji prije odlaska u Juventus i Sassuolo, ljevonogi defanzivac je tiho postao jedan od igrača u koje Barbarez ima najviše povjerenja.

Nije naročito glasan, agresivan niti sklon dramatiziranju, što na Balkanu često izaziva sumnju kada su u pitanju defanzivci. Umjesto toga, Muharemović mirno rješava probleme, iznosi loptu naprijed i donosi Bosni ono što joj je godinama nedostajalo - smirenost u zadnjoj liniji.

Šta očekivati od navijača?

Podrška Bosni i Hercegovini je emotivna čak i za balkanske standarde. Dio navijača dolazi direktno iz Bosne, dok drugi čine ogromna dijaspora iz Njemačke, Austrije, Švedske, Švicarske i SAD-a. Kada se okupe, pretvaraju se u jednu glasnu, temperamentnu masu. Svjetska prvenstva su za Bosance praznik jer se dešavaju rijetko. Više od 100.000 ljudi slavilo je plasman na ulicama Sarajeva.

Organiziranu podršku predvodi navijačka grupa BHFanaticos, koja prati reprezentaciju u svim sportovima i stvara vatrenu atmosferu. Očekujte ogromne plavo-žute zastave, simbole ljiljana, neprestano pjevanje, bubnjeve i pirotehniku. Pripremite se i na duge noći, jer Bosanci svaki mali fudbalski uspjeh slave kao da se više nikada neće ponoviti.

Odnos sa SAD-om/Trumpom?

Odnosi Bosne i Hercegovine sa SAD-om su uglavnom pozitivni, iako Bosanci vole raspravljati o politici istim intenzitetom kao i o fudbalskim sudijama. Mnogi Ameriku i dalje povezuju s ključnom ulogom u okončanju rata 1990-ih, dok SAD danas udomljuje brojnu bosansku dijasporu, posebno u St. Louisu, koji se često u šali naziva "najvećim bosanskim gradom poslije Sarajeva".

Što se tiče Donalda Trumpa, mišljenja su podijeljena, što u Bosni obično znači da su svi podjednako nezadovoljni, ali iz potpuno različitih razloga. Ipak, čini se da su navijači koji putuju na turnir više iznervirani odlukama FIFA-e nego Bijelom kućom. Glavne zamjerke su logističke prirode: unutrašnji letovi, ogromne udaljenosti i cijene ulaznica, zbog čega ovaj turnir manje liči na jedno prvenstvo, a više na tri odvojena događaja spojena u jedan.