Historiju bi trebalo podučavati unatraške, od današnjice ka prošlosti, uz vrijeme. Tako bismo, smatra profesor Tertuliano Máximo Afonso, glavni junak u romanu Udvojeni čovjek portugalskog pisca Joséa Saramaga, uvijek bili u dosluhu s njom. Uvodeći ovu ideju kao sporednu u priči o dvojici apsolutno istih ljudi, Saramago se razbacuje natuknicama kako bismo time promijenili cijeli koncept našeg poimanja prošlosti i našeg odnosa prema njoj. Tada ne bismo povijest učili samo da bismo znali kako se i zašto nešto dogodilo, već prvenstveno da shvatimo šta nas je to dovelo ovdje gdje jesmo, kako smo uopće dospjeli na ovu tačku na kojoj se trenutno nalazimo i je li bilo moguće promijeniti smjer historijinim nemilosrdnim, svelomećim kotačima. Teško je, gotovo nemoguće, iz ove tačke gledišta, iz svijesti u koju je historija nalivena kao niz događaja od pećinskog čovjeka do danas, uopće zamisliti kakve bi sve posljedice u našim shvatanjima proizveo taj, uslovno rečeno, naopak i nakaradan nauk.

Možda je tome najbolji primjer teorija koja nije samo plod razmišljanja jednog literarnog lika, koji prema svijetu stvarnom nema nikakvu odgovornost, već ozbiljnih naučnika, ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim iskustvom i strahovima. Riječ je o teoriji koja posljednjih godina zaokuplja pažnju sve većeg broja naučnika, a govori nam da je vrijeme posljedica Velikog praska i da ide naprijed zbog toga što ga nosi inercija te strašne eksplozije u kojoj je nastao svemir. I zato se svemir širi, napuhuje ga vrijeme, bez obzira na to što smo nekada smatrali da je beskrajan i omeđen vječnošću. Ali, jednog dana, kada se ta inercija potroši, kada je nestane, kada je ne bude bilo, e tada će sve početi da se vraća i sve ono što je postojalo dobit će priliku da opet bude, ovaj put unatraške, rodit ćemo se u smrti i umrijeti u rađanju. Ideja je originalna i smislena, ali tek do onog mjesta kada počnemo da je primjenjujemo na našu stvarnost i kada poželimo da zamislimo taj život unazad – e to je nemoguće.

Upravo toga, spuštanja ideje u stvarni život i svih problema koji bi tada nastali, izgleda da su svjesni i Saramago i njegov profesor historije, te nikad, ni u šali, kako se to kaže, ne pokušavaju da ideju razviju. Kada za svoju teoriju, kojoj su se godinama svi smijali, uspije da zainteresira ambicioznog direktora škole, te mu ovaj naloži da na raspustu uradi projekt za ministarstvo obrazovanja, tu se sve završava i ideja se gubi u moru događaja kojima Saramago gradi rasplet svoje priče. Uskraćeni za predstavu o detaljima izučavanja historije unatraške, ostaje nam samo da još jednom ponovimo kako bi u takvom slučaju naše vrijeme uvijek uspostavljalo odnos s vremenom o kojem učimo i svaki historijski događaj gledali bismo kao trenutak koji je prethodio trenutku u kojem mi trošimo svoje vrijeme i koji nas je doveo baš tu gdje jesmo, dakle, direktno bi nas se ticao i historija više ne bi bila puko nabrajanje događaja koji za nas nemaju nikakav značaj, već istinska učiteljica života, kako joj ponekad, kada sami sebe razočaramo, znamo tepati.

Ta Saramagova ideja zasvijetlila je u našoj svijesti onog časa kada smo, sasvim sami, stali pod jarbole na Brezovači, na Igmanu, ponad Hadžića. Iznad zastave Bosne i Hercegovine (one plave sa žutim trokutom, nametnute), zastave Republike BiH (ljiljanuše, kako smo je počeli zvati od onog trenutka kada smo je izgubili) i zastave Armije RBiH (ljiljanuše s ukrštenim mačevima), svijaju se borovi, kako se to kaže u jednoj revolucionarnoj pjesmi. U njihovoj sjeni uspravio se obelisk, kao da se uzinatio da se popne ponad stabala i crvenom petokrakom zabodenom u vrh tjemena nadviri se iznad vrhova krošnji. Skoro će sedamdeset godina kako stoji ovdje sa zadatkom da svojim postojanjem obilježi više vrijeme nego tačku u prostoru – partizansku kosturnicu. U tom duhu na obeliskovim prsima zakucana je crna mermerna ploča. Na njoj piše: „Spomen palim borcima koji položiše svoje živote na Igmanu za slobodu svoga naroda u NOB 1941-1945. Spomenik i kosturnicu podigli su Savez boraca NOB i Garnizon JNA Hadžići 27.7.1954.“, dakle na Dan ustanka u Bosni. Skoro iste riječi nudi nam i ta uspravljena granitna ploča udaljena desetak metara odatle, u smjeru planinarskog doma, ponad ceste koja se spušta u Hadžiće.

Koja sloboda? Koji narod? Neizostavno ova dva, i još poneko pitanje, sudare se u svijesti posmatrača koji je odrastao u ono vrijeme kada su bili jedna sloboda i jedan narod, ali i jedna partija i jedan vođa. Ne smijemo mu ovu ironiju uzeti za zlo, kao što ne smijemo smetnuti s uma da se naš posmatrač toj slobodi i tom narodu i vrhovnom vođi tri puta zaklinjao na vjernost. Prvi put s crvenom maramom oko vrata – pionir, drugi put sav u ožiljcima od brijača u neiskusnoj ruci – skojevac, i treći put s titovkom na glavi na kojoj se, crvena kao ponos, cakliše petrokraka – JNA-gušter. Koja JNA? Pitanja se množe u beskonačnost.

Odgovor, barem na prva dva pitanja, nameće se u trenu kada se otvore vrata na ogradi i zakorači prema obelisku. Pravo pred posmatrača iskoči u mramor uhvaćen oblik Bosne. Lijevo od njega je nadgrobni spomenik s kojeg nas, ispod crnih sunčanih naočala, s maramom podvezanom preko čela, brkat, obučen u bijelu majicu preko koje je prebačen zaštitni maskirni prsluk, da, posmatra nas otud Čedomir Domuz. Priča koja iz godine u godinu poprima obrise legende, bez kojih se ni jedan rat na ovom svijetu nije završio, kaže ovako: Čedo, kako su ga prijatelji zvali, odbio je da se postroji u „srpsku miliciju“ te se popeo ovamo s grupom bivših policajaca, koji također nisu htjeli da se dijele, i ovdje formirao jedinicu Igmanska praga. Kažu da je Čedo zavolio ovo mjesto i da je bio duboko svjestan njegove simboličke vrijednosti. Jednom je, ležeći u tišini, koju su remetili tek blagi pokreti grana na smrčama (ipak nisu borovi), kazao: “Ovdje leži 98 partizana..., ja i još jedan do stotine.”

Kada je Čedo poginuo u borbama za Trnovo, njegovi saborci ispunili su mu želju. Nekoliko mjeseci poslije poginuo je i njegov saborac Adnan Došlić. U džepu uniforme našli su papirić na kojem je pisalo: „Ukopajte me kod Čede.“ I tako, kao da je cijeli ovaj rat i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pustošenje po njoj, i koncentracione logore, i silovanja, i paljevine i progone i genocid, sudbina donijela da bi se zaokružio broj boraca za slobodu i svoj narod poleglih u vječnost. Možda i jeste, možda bismo to i mogli shvatiti da smo historiju učili unatrag.

Obelisk na Brezovači, kao i ta uspravljena mermerna ploča, proglašeni su bosanskim nacionalnim spomenikom. Ustvari, dijelom nacionalnog spomenika. Oni su dio kompleksa jednostavnih i ni po čemu osebujnih spomen-obilježja koji se, kao kakva zmija obmotana oko sjeverozapadnih uda Sarajeva, protežu desetinama kilometara, od Vogošće, preko Osijeka, uz Igman, ovamo. Zvanični naziv u upisnici glasi: „Grupa spomenika posvećenih Igmanskom maršu u Sarajevu.“ Spomenici prate kretanje pripadnika Prve proleterske brigade koji su krenuli u stravičan marš usred zime, kada je temperatura padala i do -30 stepeni C, a noću i do tačke kada od hladnoće puca drveće.

Slušajući svake godine krajem januara priču o strašnoj zimi koja je te 1942. godine okovala Igman, mi, Titovi pioniri, sve smo mogli zamisliti, pogotovo od onog dana kada smo vidjeli film Igmanski marš Zdravka Šotre s Batom Živojinovićem, Lazarom Ristovskim, Aleksandrom Berčekom, i sve smo im vjerovali, osim jednog: da hladnoća može biti tolika da se drveće cijepa u njenom zagrljaju. Smatrali smo to tek dobrim umjetničkim trikom, jedinim načinom da nam se dočara nemilosrdnost planine. A onda, tačno pola stoljeća kasnije, u gluho doba januarske noći, na Hasinom vrhu, na obroncima Grmeča, naš zamišljeni posmatrač ostao je zakovan strahom. Odjednom se kroz sleđeni zrak proteglo nekakvo stravično cviljenje koje je sa sobom donijelo prasak, leden, od njega podrhtavala je zemlja, sve je ličilo kao da u strašnim mukama ječi div. Prva pomisao bila je da je riječ o nekom novom oružju. Posmatrač naš skupio se u rovu, glavu prekrio rukama, ali eksplozije koja bi odnijela cijelo brdo nije bilo. Uslijedila je tišina, zlokobna, a onda se na drugoj strani, tačno prema četničkim linijama, opet otkinula ista ona jeka i prasak i hršum kojim se odvaljeni dio stabla stropoštavao kroz granje okolnog drveća. Svu noć pucalo je drveće, kao od šale, kao da divova djeca bacaju petarde.

Šta nas je to i kako, nakon tačno pola stoljeća, dovelo da opet bdijemo po planinama i slušamo jeku drveta koje se cijepa usljed hladnoće? To je pitanje koje se zakoprcalo u svijesti našeg posmatrača u jednoj sleđenoj januarskoj noći i već cijela dva desetljeća nosi ga on kao žišku u njedrima. Je li historija dužna da nam ponudi odgovor? Ako i jeste, za nas, bivše pionire, već je kasno. Nama je ostalo tek da još jednom, po ko zna koji put, utvrdimo lekciju koju smo naučili napamet i da pređemo put kojim su prošli oni prije nas – ni njima, očito, niko nije pokušao objasniti šta je to i na koji način njih dovelo na početak tog puta.

A na početku bijaše zabrinuto lice Koče Popovića, komandanta tek formirane Prve proleterske brigade. Nadneseno je nad topografskom kartom, koju su promrzli prsti nevješto izvukli iz kožne torbice i razmotali je preko koljena. Palac se kao kakav sudbinski znak zabada u natpis Širijevići: ovdje smo. A zašto smo ovdje i ko nas je doveo do ove tačke, o tome sada ne možemo, nemamo vremena, valja spašavati žive glave dok su još na ramenima. Nije na Koči da tumači historiju, na njemu je da je stvara. Njegov kažiprst je već skliznuo do plave krivudave linije uz koju je pisalo Kaljina, a to bijaše rijeka.

„Nema bezizlazne situacije“, kaže Koča, kao što bi rekao svaki pravi komandant. U tom trenu podiže pogled i, kao da od njega traži potvrdu, usmjeri ga prema političkom komesaru Filipu Kljajiću.

Je li tako, Fićo, pogledom pita Koča. Ali Fićo šuti. I njemu se situacija činila bezizlaznom i već se pomirio s činjenicom da će ostati zameteni u snijegu, ovdje, na obroncima Romanije. Valjda zbog toga nije pružio nikakav odgovor, samo je i on zaokružio pogledom i osmotrio, značajno, ostale članove brigadnog štaba, kao da se podrazumijeva da situacije bezizlazne nema.

Koča vraća pogled na kartu, povlači kažiprst niz nju i, na opće iznenađenje, vuče ga pravo prema Sarajevu. Članovi štaba ustuknuše. Neko se nakašlja. Uzmak zatalasa prostorijom. Da bi smirio svoj štab Koča, mada mu se ništa ne govori, ipak mora reći: „Ovdje nas sigurno ne očekuju.“

Fićo je mahnuo glavom, kao da se i ovo podrazumijeva. Opet je pogledao po ostalim članovima štaba, i svi su zamahali glavom: ne čekaju, sigurno.

„Knežina, Imamovići“, nastavio je Koča, prateći svoje riječi povlačenjem kažiprsta na karti, zadovoljan što je dobio opću podršku za svoj smion prijedlog, mada ga se i sam bojao.

„Pusto Selo – Visovica – Grabljiva Njiva“, redao je Koča sela kao iz rukava, ne mareći što su njihovi nazivi produbljivali jezu u članovima njegovog štaba, kao da u svakom od njih čuči sama smrt, i što im je u tom trenu više ličio na neku babu koja vrača nad nagorjelim kostima, nego na komandanta. A to ih je odvraćalo od naredbe i gradilo u njima nespokoj i slutnju, mada se svako od njih ustezao da to i pokaže.

„I spuštamo se u Vogošću“, kaže Koča, a članovima njegovog štaba kao da laknu jer evo napokon nekog poznatog i umiljatog naziva koji grije. I Koči kao da laknu, on razvuče usne u smiješak i premjeri članove svoga štaba jednim blagim pogledom. Više im nije ličio na vračaru, bio je to opet njihov komandant i u njegovom glasu nazivi novih mjesta zvučali su pitomije, isijavali su nadom.

„U Reljevu prelazimo Bosnu“, kaže Koča. “U Osijeku ćemo preko Zujevine. U Blažuju veremo se uz Igman, na Brezovaču...“

Nazive posljednjih mjesta koje je izgovorio Koča naš posmatrač nije čuo. On u tom trenu shvata da nije smio kretati iz smjera iz kojeg još uvijek odzvanja daleki eho naredbe komandanta Prve proleterske i otkud je prije skoro sedamdeset godina krenula kolona od 500 ljudi. To saznanje kao kakve čini zaposjeda cijelo njegovo biće. Mašta se trne do te mjere da više ne može zamisliti ni konja na potoku Volujici, koji se, prema Kočinim sjećanjima, propeo na zadnje noge, zanjištao i stropoštao se svom težinom u ledenu vodu, bio je toliko iznemogao da nije mogao ni ustati, a vojnici bi zagazili preko njegovih sapi i tako pregazili potok. Trebao je krenuti u suprotnom smjeru, od Presjenice, preko Velikog polja, do Brezovače, uz vrijeme. (Nije mogao zamisliti ni prelazak preko mosta u Reljevu, mada je pročitao izvještaj zapovjednika III domobranskog zbora sročen na osnovu izjava mladića Miroslava Cvetkovića i Ramiza Sarovića, koje su Kočini partizani uhvatili negdje u predjelu Gornje Vogošće i, ne smijući ih pustiti da ih ovi ne bi odali, vodili ih sa sobom sve dok se nisu dokopali Igmana.) Samo tako bio bi kadar u potpunosti pojmiti ono što se dešavalo i što ga je dovelo na mjesto na kojem sada stoji – ne zaboravimo, još je na Brezovači, pred obeliskom i partizanskom kosturnicom i pred grobom Čedomira Domuza, i nikako ne može zamisliti staklenu gotičku katedralu, sa sjajnim lusterima i vitražima kroz koje se prelamaše sunčevi traci u svim bojama, a koja se pred samu zoru, u njištanju konja koji su se klizali preko leda, a potkove im šištale kao klizaljke kada klizačica načini nagli zaokret, prikazala na Gubavcu, u Blažuju, pred promrzlim doktorom Gojkom Nikolićem, sanitetskim referentom.

Da se vrati i da sve ponovi unazad, pomislio je, ali odmah je znao da je to sada nemoguće i da je prilika propuštena zauvijek. Međutim, okrećući se da još jednom pogledom obuhvati smrče, koje su tijelima svojim zaklonile obelisk i tako i same postale dio spomenika, naš posmatrač, bivši Titov pionir, koji je iznevjerio svoje zakletve, a i sam je iznevjeren, postao je najednom svjestan kako jedna prilika ipak nije zauvijek propuštena. Vijugajući prema Velikom polju, on je razmišljao ovako: ako su ovi obelisci i uspravljeni kamenovi, koji nemaju nikakvu estetsku vrijednost, proglašeni nacionalnim spomenikom kulture, onda znači da postoje takvi događaji u našoj historiji čija važnost za našu zbilju nadilazi naše pojmove o estetskim uzusima i dižu se iznad zakona estetike i nameću se da budu spomenici sami po sebi, pa je onda sasvim logično da se spisak spomenika koji čine ovaj kompleks proširi i na grobni spomen Čedomira Domuza, pa i onaj Adnana Došlića, da i oni budu spomenici kulture bosanskih naroda, jer ko su, ako ne oni, nastavljači tradicije igmanskih partizana. Možda će to jednog dana biti sasvim jasno. A opet, možda će se toj ideji ostali smijati kao što su se kolege smijale profesoru historije Tertulianu Máximu Afonsu kada im je govorio o potrebi da se povijest učenicima predaje unatraške.