“Živim u naselju Hatkhola na otoku Ghoramara (Indija). Sjećam se kako sam na ovom otoku, tokom svog djetinjstva, imao veoma sretan i ugodan život. Imali smo veliku kuću. Imali smo i veliku vlastitu poljoprivrednu zemlju na kojoj su rasli riža i povrće. Veliki dio naših poljoprivrednih proizvoda prodavali smo na tržištu. Kao i neke druge porodice na otoku, bili smo prilično bogati. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu naše porodice bilo je naša najveća snaga. Naš otok nalazi se na ušću rijeke koja dolazi sa sjevera. Sjeverni rub ostrva počeo je malo-pomalo tonuti kada sam bio dijete. Onda, prije 20 ili 25 godina, more je počelo izjedati zemlju oko južnog ruba otoka na kojem smo živjeli. Ghoramara je počeo da tone u vodu gotovo sa svih strana i ostrvo se brzo počelo smanjivati. Poljoprivredno zemljište i kuće stalno tonu u vodu. Cikloni posljednjih godina sve češće udaraju na naš otok. Krhki otok previše je slab da zadrži plimne valove. Često tokom prirodnih katastrofa plimni valovi uzrokuju poplave slanom morskom vodom. Poljoprivredno zemljište, koje je ostalo na otoku, postaje neupotrebljivo zbog poplava morskom vodom i sve veće slanosti tla. Nekada sam imao četiri hektara poljoprivrednog zemljišta. U proteklih dvadeset godina tri četvrtine izgubljeno je pod morem. Ove sam godine bio primoran da kupim rižu za vlastite potrebe, prvi put u životu. Sada imam više od pedeset godina. Ne mogu otići s otoka, naučiti novu vještinu i tražiti drugi posao. Moj sin je znao da ne može zaraditi za život na ovom otoku. Napustio ga je i postao nadničar u južnoj Indiji. Šalje novac da izdržava našu porodicu”, priča Sunil Kandar za The Guardian.

Dok Sunil razmišlja kako prehraniti porodicu, jer zemlje skoro da više i nema, a i ono što ima više nije upotrebljivo, na drugoj strani svijeta lideri država iz cijelog svijeta u Glasgowu na samitu o klimi COP26 nastoje pronaći rješenje za klimatske promjene koje pogađaju ljude poput Suhila. S koliko uspjeha, vidjet ćemo, mada je iskrenost kojom pristupaju traženju rješenja za klimatske promjene upitna ako znamo da su delegacije došle u Glasgow privatnim avionima, vozili se u kolonama automobila, ne obraćajući baš mnogo pažnje na emisiju CO2. Na ličnom se primjeru i nisu baš iskazali. Ali na riječima jesu. Velikim riječima. Kao, recimo, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres.

“Vrijeme je da se kaže dosta”, rekao je generalni sekretar UN-a na otvaranju konferencije COP26 i nastavio: “Dosta je brutaliziranja biološke raznovrsnosti. Dosta je ubijanja sebe ugljikom. Dosta je bilo tretiranja prirode kao otpada. Dosta je bilo paljenja i bušenja i dubinskog rudarenja. Kopamo sami sebi grobove.”

KAKO TO SEBI KOPAMO GROBOVE?

Neslavnu titulu “prve krampe” drže fosilna goriva. Milijarde tona ugljendioksida CO2 šalju se u atmosferu svake godine sagorijevanjem uglja, nafte i gasa. Prema Svjetskoj meteorološkoj organizaciji, blago smanjenje u 2020. godini zbog karantina izazvanog pandemijom virusa korona nije bilo ništa više od “mali bljesak” u kontinuiranom nagomilavanju stakleničkih plinova. Prema podacima ove organizacije, godišnje u atmosferu ode 35 milijardi tona CO2.

Na drugom je mjestu sječa šuma za ogrjev, građu i namještaj, te krčenje šume za potrebe stočarstva i poljoprivrede, što također daje veliki doprinos emisiji ugljika. To je i glavni uzrok uništenja divljih životinja na Zemlji. Procjenjuje se da godišnje nestaje dvadeset miliona hektara šume.

Metan je moćan gas staklene bašte,a emisije štetnih gasova rastu brže nego bilo kada u četrdeset godina posmatranja. Poljoprivreda, posebno stoka, kao i vađenje fosilnih goriva i deponije odgovorni su za njegovu emisiju. Približno osam miliona kilotona metana godišnje ode u atmosferu.

ŠTA JE ČOVJEČANSTVO “ISKOPALO” DO SADA?

Prosječna temperatura planete počela je stalno rasti prije dva stoljeća, ali je drastično ubrzanje počelo od Drugog svjetskog rata jer su potrošnja i stanovništvo doživjeli ogroman rast. Globalno zagrijavanje znači da ima više energije u atmosferi, što čini ekstremne vremenske prilike učestalijim i intenzivnijim. NASA je izračunala da je prosječna globalna temperatura od 1960. do 2020. godine viša za jedan stepen Celzijusa. Nivo mora neumoljivo raste kako se led na kopnu topi i topliji okeani šire. Čak i ako je porast temperature ograničen na ispod dva stepena Celzijusa, svaka peta osoba na svijetu na kraju će vidjeti svoje gradove potopljene – od New Yorka preko Londona do Šangaja. Nivo mora, prema podacima NASA-e, godišnje raste za 3,4 milimetra, od 1993. do 2020. godine porastao je za 100 mm. Kako temperatura raste, topi se led na zemljinim polovima, a tamnija voda apsorbira više sunčeve topline uzrokujući više zagrijavanja, što je primjer začaranog kruga u klimatskom sistemu. Naučnici smatraju da bi promjene na Arktiku mogle biti odgovorne za pogoršanje toplinskih valova i poplava u Euroaziji i Sjevernoj Americi. Godišnje se otopi 151 milijarda tona leda, podaci su NASA-e.

ŠTA MOŽEMO URADITI DA SAČUVAMO PLANETU?

Jedina nada za spas planete ili, bolje rečeno, da barem nešto sačuvamo za buduće generacije jeste dekarbonizacija. Emisija CO2 mora se svesti na nulu, a to podrazumijeva zatvaranje rudnika uglja, termoelektrana, cementara i svih drugih fabrika koje troše ugalj i fosilna goriva, ili troše energiju dobijenu iz uglja i fosilnih goriva, te zamjena vozila koja koriste fosilna goriva vozilima koja koriste “zelenu energiju” za pogon.

Ogroman pad troškova proizvodnje, ali i značajne vladine subvencije pomogao je da obnovljiva energija postane najjeftinija energija na mnogim mjestima i predviđa se da će se korištenje obnovljivih izvora nastaviti. Analitičari očekuju i pad potrošnje uglja, ali potrebno je još mnogo vladinih akcija kako bi se dostigao potreban razmjer i uhvatilo ukoštac s teškim sektorima, kao što su avijacija i poljoprivreda.

Globalna flota električnih automobila i kombija i dalje je mala u poređenju s onima koji rade na fosilna goriva, ali prodaja raste veoma brzo. Električni automobili jeftiniji su za vožnju, što sugerira da će postati mainstream. Godine 2010. na planeti je prodato 0 električnih ili hibridnih automobila, 2020. godine prodato je takvih više od tri miliona. Istina, obnovljiva je energija isprekidana, ovisno o tome kada sija sunce ili puše vjetar. Stoga je skladištenje od vitalnog značaja, a cijena litijumskih baterija pada. A i druge tehnologije, poput proizvodnje zelenog vodonika, također će biti potrebne. Primjera radi, 2010. godine cijena litijumskih baterija po kWh bila je oko 2.000 američkih dolara, dok je prošle godine pala na približno 200 dolara.

AKO VAM SVE OVO DJELUJE APSTRAKTNO I DALEKO, POGLEDAJMO ONDA PODATKE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Svaki stanovnik naše zemlje, prema podacima Svjetske banke za 2016. godinu, u prosjeku je “emitirao” 6.781 tonu CO2 u atmosferu, a ukupno smo 2018. u atmosferu ispustili 22.540 kilotona CO2. Od toga je CO2 iz tečnih fosilnih goriva 4.840 kilotona, a CO2 iz čvrstih fosilnih goriva 16.264 kilotone, odnosno 72,4 posto ukupno emitiranog CO2 tokom 2016. godine.

Bosna i Hercegovina se suočava direktno s mnogim izazovima zbog tradicionalnog oslanjanja na fosilna goriva, kako za proizvodnju električne energije, tako i one toplotne, u termoelektranama, kotlovnicama i malim ložištima na ugalj. To rezultira enormnom zagađivanju zraka, posebno kotlinskih gradova u zimskim mjesecima. S druge strane, korištenje energije iz obnovljivih izvora (osim iz hidroelektrana) – solarna i energija vjetra, biomasa, geotermalna i dr. u samom je začetku i objektivno se ne može računati da će imati znatniji udio u bliskoj budućnosti iz više razloga. Ovo nameće potrebu za vlastitim razvojem i naučnim pristupom u osvajanju novih tehnologija i procesa, poboljšanjem postojećih postrojenja, kako bi se što brže i sa što manje posljedica Bosna i Hercegovina uključila u savremene procese približavanja niskougljičnom razvoju energetike.

“Obnovljivi izvori energije predstavljaju glavni oslonac energetske samostalnosti Bosne i Hercegovine u budućnosti. Ukupan potencijal energije iz obnovljivih izvora može zadovoljiti polovinu godišnjih potreba Bosne i Hercegovine, što znači da ona posjeduje znatne potencijale kada je riječ o korištenju obnovljivih izvora energije. To se pogotovo odnosi na hidropotencijal i vjetropotencijal te biomasu. Korištenjem biomase Bosna i Hercegovina bi godišnje mogla proizvesti 18 TWh, a korištenjem geotermalnih izvora 40,5 GWh električne energije; hidropotencijal iznosi 6,8 GW, vjetropotencijal 2 GW, a potencijal solarne energije 33 MW. Trenutna proizvodnja električne energije u Bosni i Hercegovini iznosi 13.491 GWh. Pritom se 54 posto proizvodnje ostvaruje u termoelektranama, a 45 posto u hidroelektranama. Samo 1 posto proizvodnje odnosi se na proizvodnju u mini hidrocentralama i ostalim alternativnim izvorima energije. Dakle, u proizvodnji primarne energije dominiraju hidroelektrane i termoelektrane. Ako se u obzir uzme primarno i sekundarno korištenje energenata, onda Bosna i Hercegovina, prema raspoloživim podacima, dominantno koristi najveće zagađivače – fosilna goriva. Korištenje fosilnih goriva – uglja posebno – usko je vezano za dugogodišnju tradiciju eksploatacije ovog značajnog energenta u Bosni i Hercegovini, čije se rezerve procjenjuju na 5.464 miliona tona”, piše Samira Gabeljić s Univerziteta Rennes u radu Obnovljivi izvori energije u Bosni i Hercegovini: Pitanje (ne)održivosti.

Zacrtani cilj Bosne i Hercegovine u bruto finalnoj potrošnji energije iz OIE u 2020. godini od 40 posto, piše Gabeljić, donesen je na osnovu bazne 2009. godine, kada je u energetskom miksu bruto finalne potrošnje energije u Bosni i Hercegovini obnovljiva energija zauzimala 34 posto. Nažalost, Bosna i Hercegovina nema precizne podatke o udjelu energije iz OIE u bruto finalnoj potrošnji. Procjene urađene od Sekretarijata energetske zajednice ukazuju na procent od približno 42 posto udjela OIE u bruto finalnoj potrošnji energije. To znači da je Bosna i Hercegovina već sada ispunila svoj cilj.

Prema Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine, samo u 2013. godini ukupan obim posječene bruto drvne mase iznosio je 4.024.171 m3, a izvađenog uglja 747.023 tone. To su alarmantni podaci ako uzmemo u obzir da se ti energenti ne obnavljaju ili, u slučaju drveta, izuzetno sporo obnavljaju.

Premda je Bosna i Hercegovina preuzela niz međunarodnih obaveza u pogledu “zelenih tehnologija” i zaštite čovjekove sredine, evidentno je da ćemo i na ovom polju zaostajati. Loša ekonomska situacija i nedostatak finansijskih resursa utjecat će na dalje oslanjanje na jeftinije i dostupne resurse, a korištenje velikog dijela tih resursa ima negativne reperkusije na svijet oko nas.

No, čini se da ćemo, htjeli to ili ne, u narednih nekoliko godina morati napustiti “prljavu” energiju dobivenu iz uglja u termoelektranama. Naime, Evropska unija već aktivno radi i vrlo je blizu usvajanja novih pravila koja podrazumijevaju porez na uvoz energije izvan Evropske unije dobijene iz postrojenja koja emitiraju CO2 u atmosferu, što će drastično poskupiti cijenu struje i naprosto neće biti isplativo proizvoditi struju ako, recimo, za svaku tonu emitiranog CO2 morate platiti “carinu” od pedeset eura. Isto će važiti i za sve druge industrije koje su veliki zagađivači, poput željezara, cementara i drugih energetski intenzivnih djelatnosti. Evropska unija ovim nastoji spriječiti vlastite kompanije da “prljavu” proizvodnju sele u dijelove Evrope koji nisu pokriveni strogim pravilima Evropske unije u pogledu emisije CO2.

KAKO JE EVROPSKA UNIJA NATJERALA INDUSTRIJU DA “OZELENI”?

Uvela je berzansku trgovinu emisijama CO2. Sistem funkcionira tako što se svakom zagađivaču, a ima ih više od 15.000 registriranih, dodijeli godišnja kvota, odnosno određeni broj tona CO2 koji besplatno može ispustiti u atmosferu. Ako mu je to malo, ako njegova proizvodnja zahtijeva veću emisiju CO2, mora na berzi kupiti pravo da emitira dodatnu količinu CO2 od drugog zagađivača koji procjenjuje da tokom godine neće ispustiti onoliko CO2 koliko mu je dodijeljeno kvotom. Ako neko ne kupi nedostajuće kvote, a nastavi ispuštati CO2, slijedi rigorozna kazna, 100 eura za svaku emitiranu tonu CO2.

Od ukupnih emisija zabilježenih kroz EU ETS, njih 43 posto je besplatno. Ostalih 57 posto predmet su trgovine na berzi. Svake godine kvote dozvoljenih, besplatnih emisija smanjivale su se za približno 2 posto. One se i danas dodjeljuju industriji, ali ne i termoelektranama. Danas termoelektrane (s izuzetkom Bugarske, Mađarske i Rumunije, koje zbog slabije ekonomske pozicije unutar EU ovu pogodnost još koriste) svaku emitiranu tonu CO2 moraju kupiti na berzi. Ovo je i glavni razlog za ubrzano gašenje termoelektrana koje zbog CO2 takse ne mogu opstati. Rezultat je da je u toku 2019. godine emisija iz EU termoelektrana i energana smanjenja za 14,9 posto. Iste godine Njemačka je smanjila proizvodnju u svojim termoelektranama za 22 posto, što je uzrokovalo smanjenje emisije CO2 za 19 posto. Koliko je skupo baviti se “prljavim” tehnologijama u Evropskoj uniji, pokazuje podatak da je tona CO2 na berzi već prešla 50 eura, a sve je manje besplatnih kvota.

Dakle, uvođenjem poreza na CO2 – na uvoz energije i proizvoda dobivenih tehnologijom koja šteti okolišu – struja iz bosanskohercegovačkih termoelektrana u startu će biti skuplja na evropskom tržištu i time manje konkurentna, a evropske kompanije neće prebacivati svoje prljave tehnologije na Balkan jer ih tu prate “evropski nameti”.

Evropa se ozbiljno drži Pariškog sporazuma, koji ima za cilj nula emisije CO2 do 2050. godine. Bosna i Hercegovina neće moći biti izuzetak. Termoelektrane na fosilna goriva, koksare, cementare, željezare... ili će uložiti ozbiljan novac da proizvodnju prilagode ekološkim zahtjevima, odnosno da pronađu čistu energiju za svoj rad, ili će staviti ključ u bravu. U svakom slučaju, cijena energije će rasti. Već od Nove godine. I još će da raste.

Ali ako naše kompanije nastave gurati glavu u pijesak i ne počnu već jučer tražiti alternativu fosilnim gorivima, a to se prije svega odnosi na elektroprivrede, doći ćemo u situaciju da se počne urušavati elektroenergetski sistem. Ekonomske posljedice, ako se ne djeluje na vrijeme, mogle bi biti katastrofalne. Ako se ne djeluje odmah, mogli bismo se dovesti u neugodnu situaciju da biramo samo ekonomski slom zbog gašenja desetak privrednih subjekata koji zapošljavaju više od 10.000 radnika ili postepeno umiranje od trovanja i kupovinu malo vremena do ekonomskog sloma koji je svejedno neminovan. Grob je gotovo iskopan, rekao bi Guterres.