Teško je nabrojati sve pravne izazove sa kojima se susreće projekat Južne interkonekcije zbog problema koji se godinama gomilaju održavajući specifične unutrašnje nesređenosti sistema, ali i probleme sa susjednim zemljama. Nakon vratolomija oko samog usvajanja izmijenjenog Zakona o Južnoj interkonekciji Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, apsolutno se niko ne bavi činjenicom da ove dvije države nikada nisu ratificirale sporazum o državnim granicama.

To je važno zbog tačke projekta gdje s jedne strane prestaje sva odgovornost Hrvatske, te počinje puna odgovornost naše države nad svim aspektima ovog megaprojekta energetskog sektora koji za svaku državu predstavlja kritičnu infrastrukturu. Vratimo se na trenutak u rane 1990-te i Sporazum Izetbegović-Tuđman.

Državna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske trebala bi biti određena na osnovu graničnog stanja u vrijeme prestanka postojanja SFRJ 1991. godine, a nakon uzajamnog priznanja Hrvatske i BiH 1992. godine koji je identificiran na topografskoj karti 1: 25 000. To također znači da su granica rubna naselja koja diobenom crtom razdvajaju vršenje vlasti u ove dvije države. Sporazum Izetbegović-Tuđman potpisan je 30. juna 1999. godine, a sastoji se od 86 zemljopisnih karata kojim javnost nema pristup.

Iako je sklopljen na neodređeno vrijeme do konačnog utvđivanja međudržavne granice te njenog ratificiranja u državnim parlamentima Hrvatske i BiH, primjenjuje se od 1999. godine te do dana današnjeg ništa nije urađeno kako bi se to pitanje konačno riješilo.

Razlog tome je apsolutni nedostatak volje sa hrvatske strane da se konačno utvrde granice zbog nekoliko spornih tačaka, koje su dio graničnog prijelaza kod Bosanske Kostajnice, 17 tačaka na kojima državnu granicu presjeca rijeka Una, otoci Veliki i Mali Školj te rt. Ponta Kleka i aerodrom Željava kod Bihaća.

Iako je Hrvatska na osnovu privremeno utvđenih granica postala članica Evropske unije, Sporazum Izetbegović-Tuđman nikada nije ratificiran ni u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine niti u Saboru RH.

Južna interkonekcija

Pravne improvizacije kao izlaz iz političkog sukoba oko državne imovine

Kako saznaje Stav, iz Državne komisije za državnu granicu već duže vrijeme insistiraju na konačnom pristupanju rješavanja pitanja granica sa Hrvatskom jer je ona skoro u potpunosti utvđena radom na terenu, ali uprkos svim dopisima koji su poslani i zvaničnim pozivima, iz institucija Hrvatske niko se ne oglašava.

Sada se pored problematike državne imovine, projekat Južne interkonekcije susreće sa problemom tačke međudržavne granice. Sve to govori u prilog velikoj pravnoj nesigurnosti u kojoj će se potencijalno naći investitor zadužen za projekat. Naime, državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac je navodno na javne konsultacije uputio Sporazum o projektu Južne interkonekcije između BiH i Hrvatske koji bi trebao biti potpisan na marginama Samita Inicijative Tri mora koji će krajem mjeseca biti održan u Dubrovniku.

Nepoštivanje procedura

Vlada FBiH skače u pravnu prazninu: Đavolja žurba vlasti oko Južne interkonekcije

Unutar tog sporazuma navedeno je da će problematika imovinsko-pravnih odnosa biti utvrđena u pogledu vlasništva i nadležnosti na način da će pratiti državnu granicu između BiH i Hrvatske, koja kako smo već naveli, nikada nije utvrđena.

Sada će vlasti u BiH vjerovatno insistirati da Državna komisija za granice utvrdi granicu na samo jednoj tački - koja će biti tačka ulaza plinovoda u našu zemlju, što je još jedan od apsurda sa kojima se u ovoj zemlji susrećemo budući da je skoro sve spremno za konačno, potpuno utvrđivanje međudržavne granice.

Time potencijalno parcijalno utvrđivanje granice samo na mjestu ulaza plinovoda predstavlja još jedan institucionalni paradoks kada vlasti ponovno umjesto sistemskog rješenja, posežu za ad hoc pristupom koji dodatno produbljuje pravnu nesigurnost, iako su sve pretpostavke za konačno i cjelovito definiranje granice već odavno ispunjene.