Probudili su nas zvuci sirene. Pretrčali smo u susjednu, “sigurnu”, Fudinu kuću, objekt novije gradnje, krijući se ispod betonskih stepenica. Avioni, nekadašnje zajedničke armije, sada u službi srpskog agresora, preletjeli su nebo iznad Kladnja, isporučivši svoj smrtonosni teret negdje dalje. Trajalo je kratko, ali dovoljno dugo da shvatim da ni u Kladnju nije sigurno kako sam to mislio. Situacije je bila neuporedivo bolja nego u Olovu, gdje smo se našli “maltene” na puškometu... Iz sela Brda, pozicioniranih iznad Olovskih Luka, golim se okom mogao vidjeti gotovo svaki objekt u Olovu. Tu su rasporedili artiljeriju. Tek nešto više od tri kilometra zračne linije. Kladanj je granatiran dalekometnom artiljerijom i u naletima aviona.

Prilično dobro ovladao sam vojnom terminologijom, mada mi je većina pojmova bila apstraktna u toj dobi od desetak godina. Kući je bilo dosta vojne literature. Daidža je studirao i završio fakultet političkih nauka, smjer odbrana i zaštita. Sjećam se da sam često prelistavao debelu vojnu JNA enciklopediju Foča-Jajce. Sada sam imao priliku vidjeti “praktično” značenje dotad nejasnih ili manje jasnih pojmova.

Još jedna misao mi je prostrujala kroz glavu. Volio sam uniforme, značke, kape, makete tenkova, topova, imitaciju originalnog vojnog šljema u plastici koju mi je, neko nekad, donio na poklon... Sada sam prezirao sve što je imalo veze s ratom. Bio sam odličan đak, a takvi su imali priliku takmičiti se u “Titovim stazama revolucije”. Pamtio sam datume, raspored i brojnost jedinica, imena i podvige ovih i onih heroja, iz ovih i onih ofanziva...

SEPET ŠLJIVA U TRBUHU, A JA U PODRUMU

U mojoj dječijoj glavi uvijek je “neki novi rat”, neko stradanje moralo biti uzrokovano napadom spolja, od neke strane sile koja želi uzeti “naše jugoslavensko” more, “naše” rijeke i planine. Svijet je bio jednostavan. Crno-bijeli. Fašisti i antifašisti. Komunisti, radni narod, proletarijat, socijalizam, nauka, jednakost, nasuprot buržoaziji, kapitalizmu, imperijalizmu, dogmatici, vjerskom zanosu kao opijumu, izrabljivanju radničke klase i vrijednih seljaka.

Kao kula od karata, rušio se moj svijet. A možda je rodbina u Kladnju bila u pravu u vezi s Drugim svjetskim ratom. Avdaga, kao saradnik okupatora, i njegov brat Ahmo, politički komesar u partizanima – možda je sve to bio dogovor da se spasi narod!?!

Iz tog razmišljanja prenu me rodica “Emina velika”: “Hej, ideš s’ n’ma na pijacu” “A, Dženad?”, upitah je za brata. “Sprema se da ide pomoći oko izlijevanja ploče, tu u blizini. Zato ćeš ti s nama da nam pomogneš!”, reče gotovo imperativno.

Nevjerovatno, pomislih. Bilo je nečeg simboličnog, odvažnog u toj vijesti koju sam upravo čuo. Dok su diljem Bosne mrzitelji ove zemlje “ognjem i mačem” nastojali nacrtati nove granice Srbije, silom stvoriti Veliku Srbiju, pritom zaposjedajući, rušeći, paleći ognjišta, kuće, imanja, posjede, ono što se generacijama stvaralo i brižljivo uređivalo, dotle se u Kladnju gradilo. Nicao je novi dom. Bilo je to opredjeljenje da će se, uprkos svemu, ostati na ovim prostorima.

“Zadužio” sam civare i kaldrmom, prečicom, od tetka Begajetine kuće spustio se, pored turbeta, do pijace. Pazarili smo i utovarili dvije vreće od po 25 kila gradačačkih šljiva. Usput ćemo kupiti i šećer. Valjalo se sad vratiti, pod punim tovarom, nazad uzbrdo. Išli smo okolo, asfaltiranim putem. Sve je bilo spremno za pravljenje bestilja. Naložena vatra u dvorištu, pripremljena plitka šerpa veće dimenzije za ukuhavanje. Uključen radio s milozvučnim taktovima, starogradskih pjesama i sevdalinki. Pripremljen je i doručak. Maslenica od crnog brašna, s komadićima suhog mesa, pušila se na stolu, ispod starog duda. Pored maslenice “sud” – u metalnu posudu izliveno mlijeko koje se tokom noći ukiseli, takve masnoće da je moguće ostaviti kašiku u uspravnom položaju ako se zabode na sredini.

Nije bilo vjetra. Nije bilo pretjerano vruće. Nije bilo oblaka. Poznata lica. Nekada smo “dobijali” domaći bestilj na poklon kad bi tetka dolazila u Olovu, sada sam i sam bio dio tog procesa.

Druga mamina tetka Dika bila je “specijalista” za sirupe, sokove od zove, ruže, slatko od dunja. Zajedno s rodicama, “Eminom malom” i “Eminom velikom”, bili smo zaduženi da očistimo šljive od košpica. Sve je bilo pitanje mjere. Odgovarajuća vatra i miješanje. Mijenjali bismo se na smjene, vrteći masivne drvene kašike ukrug, ukuhavajući smjesu od šljiva i šećera, kako bestilj ne bi zagorio. Gradačačke šljive bile su dosta krupnije i slađe u odnosu na do tada probane. One koje su rasle u Petrovićima. Nisam se dao smesti, a niko mi nije ni plaho branio, barem je kilogram šljiva završilo u mom stomaku. S obzirom na to da je dan vidno “okrać'o”, uspjeli smo “riješiti” samo prvu vreću.

Drugog dana ustali smo ranije. Naložili vatru, pripremili šljive i prije nego ćemo ih ubaciti u šerpe ponovo će se začuti sirena. Strčali smo u podrum tetka Begajetine kuće, koji je, po procjeni, bio dovoljan da izdrži granatiranje. Počeli su “poznati” zvižduci i detonacije diljem kladanjske čaršije. Na malom prostoru, u svega nekoliko kvadrata podrumskog prostora, bilo nas je ukupno devet: tetka Begajeta, njene kćerka Murveta i njen muž Vehbija, druga kćerka Kanita zvana Kana, unučad “Emina Velika”, “Emina Mala”, Dženad, mati i ja. Osjetio sam mučninu, tjeskobu, a kako sam prethodno pojeo “sepet” šljiva, imao sam neugodne i dugotrajne grčeve u stomaku. Nisam mogao otići do toaleta niti ispred skloništa... A nisam više mogao ni trpjeti, samo mi je bilo bitno da to bude tiho.

Vehbija, inače miran i staložen čovjek, ustao je, vidno iznerviran, obrativši se svojoj djeci: “Ko je prdnuo? Ja ovo izdurat ne mogu”, da bi potom izašao iz skloništa. Uzalud se “Emina velika” vadila. Volio bih da sam u zemlju mogao propasti... Ipak, barem zvanično, nisam bio krivac. Srećom da je granatiranje brzo prestalo, izjurio sam na sprat do toaleta.

LJUBAV SE ZOVE ZANA

Do kraja dana uspjeli smo riješiti i drugu vreću. U ostavi, prizemnom dijelu kuće, odmah do podruma, donijeli smo bestilj da se ohladi. Tu sam vidio, bila je solidna zaliha brašna, šećera, buranije, krompira, tikvi, luka, mrkve, džemova, kiselih salata, zelenog paradajza umotanog u novine kako bi čim prije sazrio... Držala se i krava, što je značilo i siguran izvor “bijele tehnike” – mlijeka, kajmaka, sira... Bilo je nacijepanih drva, a i šuma je bila blizu. Ne bude li novog “pomjeranja”, neće biti oskudice, barem što se tiče hrane i ogrjeva.

Mirzana, a zvali su je Zana, obilježila je moj treći i naredne dane i sedmice u Kladnju. Pojavila se s “Eminom velikom”, pozvavši me da pomognem oko prebacivanja robe s kamiona. Njena porodica držala je skladište. Tog dana prebacivali smo prehrambene proizvode, s ruke na ruku, nas desetak djece iz mahale. Tu je, prvi put, nešto “zaiskrilo”. Isprva duži pogled, zatim bi se pogledi katkad sreli, nasmijala bi se, a ja bih se namah zacrvenio.

Zaradio sam čokoladu, a rodica “Emina Velika” i ostali dobili su po dvije čokolade. Čudno. Mislim sam da je to iz nehata. Nekad poslijepodne zvala me “Emina mala” da izađem. Ispred dvorišta stajala je Zana.

“Ostali smo ti dužni čokoladu”, reče Zana. “Ali ovo je Milka, a ne...”, zaustih da kažem, da nije ista čokolada kao kod drugih, a Zana me prekinu. “To je za tebe, ja sam birala”, potom obori pogled, ugriznu se za donju usnu očekujući moju reakciju... Tlo mi se uzmicalo, hiljade misli, htio sam je pozvati da prošetamo, namjeravao sam nešto izrecitirati, nešto reći pametno, parafrazirati, u stilu Marlona Branda iz mlađih dana, htio sam ispasti mangup i kul, ali nisam još ništa znao, posebno ne u tom momentu... Konačno, uspio sam reći: “Ma nisi trebala. Hvala.”

Okrenula se nazad i odšetala iz dvorišta. “Prebirao“ sam izgovorene riječi, preispitujući da li sam rekao nešto bez veze... “Ma nisi trebala”, odzvanjalo je u mojoj glavi kao nešto najgluplje što sam mogao reći. A tako se potrudila.

Nisam mogao spavati, jedva da bih se obazirao kada bi me zvali da jedem, sve su mi misli bile usredotočene na to kada ću ponovo vidjeti Zanu. U konačnici, redovno smo šetali mahalom, Zana i ja, katkad u kombinaciji s “Eminom velikom”, katkad s “Eminom malom”, u ovisnosti ko je bio raspoloživ i “potkupljiv” za slatkiše. Često bismo “koristili priliku” da zajedno, pobjegnemo u jedno od mahalskih skloništa ako bi se oglasile sirene, što je znalo izluđivati i njene roditelje i moju mamu.

U redovnim ciklusima, gotovo na dnevnoj osnovi, granatirana je čaršija. Izbjeglice su i dalje pristizale u Kladanj, a s njima, uglavnom, i nepovoljne vijesti s ratišta... Sve je više područja “padalo” pod okupaciju.

“A ti se zamomčio”, dobaci mi rodica Kana. “Hoćemo l’ te ženit’ odavde”, zadirkivaše me muški članovi rodbine. “A dobro si probr’o, inače ti je sve rodbina, Čamdžići, Đozići...”, dodade poluozbiljno tetka, koja je znala rodoslov deset koljena i dalje unazad.

Bio sam predmet šegačenja tih dana, valjda u odsustvu bilo kakvih drugih vedrih vijesti. Uprkos ratu, neizvjesnosti, granatiranju, izbjeglištvu, neimaštini, bio sam sretan. Živio sam svoj pubertetski dio života, s najdubljim, iskrenim i naivnim, dječijim emocijama prema Zani, djevojčici blago valovite tamne kose, zelenkastih očiju koja je živjela ondje gdje završava kladanjska mahala Drum, a počinje Borak.