I ovdje, oko ostataka kule na potoku Gračanici, vije se širom Bosne rasijana legenda. U ovdašnjoj verziji utisnut je i razlog snijegu usred ljeta, dubokom do pasa. Kazuje se kako su u davno vrijeme, na početku pamćenja, u krajevima ovim živjeli Grci. Oni izgradiše kulu da ih zaštiti od neprijatelja sa sjevera. Zemlja oko nje bijaše tako plodna da su žnjeli najkrušnije žito, a ono što im pretekne vozili su u Dalmaciju. I vinorodna bijahu okolna polja pa su uzgajali najbolju vinovu lozu. Glas o njihovom vinu širio se cijelom Panonijom. Tako se obogatiše. Sve što bi dotakli svojom rukom pretvaralo se u dobrinu. Stada im se hiljadiše po tisuću puta, klasje jedraše i povijaše se do zemlje, a grozdovi s jeseni nabreknuše kao vimena steonih krava.

Njihovo bogatstvo raslo je iz godine u godinu, toliko da na kraju nisu znali šta će s njim. Prepustiše se porocima, vinu i dosadi. Do te mjere se uzoholiše i okrenuše leđa Stvoritelju da povjerovaše kako im blago samo dolazi i da im nikakav trud više ne treba. Na ostale narode počeše gledati svisoka i s prezirom. Sada su ismijavali svaku čednost i siromaštvo. Po cijele dane smišljali su nove načine razonode kako bi prekratili vrijeme, njihovu jedinu brigu. Iz čiste obijesti znali su postaviti pogaču kao metu. Po cijeli dan bi se nadmetali ko će strijelu zabosti bliže centru. I tako godinama, sve dok jednom iz pogače ne poteče krv.

Od tog dana zemlja ih odbi. Šta god bi zasijali, nije im se primalo. Umjesto pšenice i vinove loze, sada je nicalo trnje. Odbiše se od njih svi njihovi lažni prijatelji. Utom ih posjeti glad i donese bolesti. Te godine usred augusta pade snijeg, dubok do pasa. Sve pod njima potanjalo je u “cilac”, pa ne mogahu potovariti ni preostalo blago, već ga moradoše zakopati u pećinu ispod kule. Ta je pećina, priča se, tajnim prolazima povezana s onom pod kulom Radetinom, ali i s onom ispod Pećigrada. Ko pronađe te prolaze, pronaći će i blago, ali neka zna da je ukleto, svakog ko ga prisvoji čeka sudbina onih koji su usred ljeta pobjegli sa svojih ognjišta probijajući se kroz snijeg dubok do pasa.

ZAMUĆENA HISTORIJSKA VRELA

Za razliku od narodne predaje, historija prema ovoj kuli ne bude nimalo izdašna. Neki historičari, na osnovu položaja, prije nego na osnovu bilo kakvih historijskih dokumenata, zaključuju da je, skupa s Radetinom i onom na Bisavcu, izgrađena kako bi zaštitila grad Mutnik, koji se uzdizao sred trokuta koji činjaše tri kule. Ako bi to bilo tačno, onda bi se moglo reći da je podignuta u vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina. Nakon pada Bosne on odredi nizove utvrda uz Unu i Kupu kao odbrambeni bedem protiv sve silovitijeg nadiranja Osmanlija. Svrha bi joj bila da, skupa s kulom Radetinom, “pogušća” odbrambeni prostor između gradova Tršca, Mutnika, Šturlića, Peći, Bile Stine i Cazina.

Zamućena historijska vrela izbacuju naziv ove kule u jednom pismu generala Ivana Lenkovića, zapovjednika u cijeloj krajini. U svom izvještaju o stanju kula, utvrda i gradova od Siska do Trsata ponad Rijeke, koji sačini 1563. godine, Lenković posvećuje jednu rečenicu i njoj, te piše: “Gradac, kula koja pripada Hojsiću, u njoj drže stražu šest stražara koje plaća kralj, treba je porušiti i napustiti.” Ali nije porušena. Kao i još neke utvrde za koje je Lenković predlagao da ih se treba riješiti jer se nikako ne mnogu braniti, deset godina nakon njegova izvještaja zatječemo je cijelu, uspravnu i u vojnoj funkciji. Popis Hrvatske krajine iz 1572. godine konstatira da u Gracu ima osam haramija i pješaka i da se za njih mjesečno izdvaja 25 forinti.

Ni o Hojsićima historija nije bila ništa izdašnija. Od arheologa i historičara Milana Kruheka saznajemo da su Hojsići bili sitni feudalci. U knjizi Stari gradovi između Une, Save i Kupe piše on ovako: “Tu je još dosta manjih feudalnih posjednika i vlasnika utvrđenih gradova koji su toliko osiromašili da traže bilo kakav zaklon i službu u kraljevskoj milosti, a svoju djedovinu ostavljaju krajiškoj odbrani ili Turcima. Kobasići drže na Uni, do Bihaća, utvrđenu Brekovicu, pa Toplički turanj i Radotinu kulu, Izačići svoj grad Izačić, Hojsići grad Hojsić, Peranski svoju Pernu, Šturlići Šturlić grad, Mikulić drži Podzvizd, Otmići svoju utvrđenu kulu Otmić i drugi. U kraljevskoj vlasti su najvažniji utvrđeni gradovi na Uni: Ripač, Sokolac, Bihać, Krupa, Novi i Dubica.”

Dugo su Hojsići nazivima svojih gradova historičarima zadavali pravu glavobolju. Mnogi od njih miješali su nazive Hojsića-kaštel, Hojsića-kaštel na mostu, Hojsićev Gradac, ili jednostavno Hojsić, vjerujući da je riječ o jednom gradu. Vidi se to i u ovom Kruhekovom nabrajanju osiromašene sitne vlastele i njihovih gradova: on, Hojsić, smješta među gradove koji okružuju Gradac Hojsićev na rječici Gračanici kod Mutnika, dok Radoslav Lopašić za ovaj grad koristi naziv Gradac ili Hojsićev Gradac, ali nikada samo Hojsić. Tako u jednom širokom potezu rasplitanja historijske zbilje, u kojem se godine i gradovi sabijaju kao kuglice na tespihu, Lopašić nas obavještava da je Gradac Hojsićev pao u ruke Osmanlijama u istom mjesecu kada i Cazin. Piše on ovako: “Od Kostajnice prodirahu Turci duž Une, osvojivši g. 1561. Lišnicu i Novigrad. Otuda se pomaknu na desnu obalu Une prema Buševiću i Otoku, te osvanu g. 1565. s velikom vojskom pred Krupom, koju bez pomoći izvana hrabra, ali posve malena četa Pavla Bakića obraniti ne mogaše. Premda četovanja niesu nikada prestala, ipak Turci kroz deset godina iza toga niesu zemlje osvajali, ali g. 1575. zauzmu s lake ruke Bielu Stienu, a sliedeće godine mjeseca lipnja na prievaru Bužim, a isto tako mjesec dana kasnije Gradac Hojsićev kod Mutnika i Cazin.”

Hojsići su imali dva kaštela na rijeci Mrežnici, na onom potezu od Duge Rese do klisure pod Zvečajem, gdje rijeka lijeno gmiže kroz močvarno područje, pa je često bila zarasla trskom i rogozom, a kada bi navalile kiše, ličila je na jezero. Neki historičari kazuju da je na tom području šest plemićkih porodica imalo dvorove: Ivkovići, Tatarići, Herendići, Dragačići, Štefkovići i Zebići, i svi bijahu izgrađeni od balvana. Drvene dvore Ivkovića u Gredi, koji se isticahu svojom veličinom i izgledom, spominje i Benedikt Kurupešić u Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Kojih trideset godina nakon Kurupešićevog prolaska preko Mrežnice, Ivkovića dvore osvojit će Osmanlije, a kada budu vraćeni, dobit će ih Hojsić, kapetan bana Nikole Zrinjskog, te se od tada Greda naziva Hojsića-kaštel. Kažu da se taj kaštel nalazio nekoliko kilometara uzvodno od Svetog Petra Mrežničkog, a da su Hojsići izgradili još jedan dvor, bliže Svetom Petru, te njega, da bi ga razlikovali od prvog, historičari nazivahu Hojsića-kaštel na mostu. Ali, Hojsići nisu dugo uživali u najvećem i najljepšem dvoru na Mrežnici. Nakon nekoliko godina spališe ga Osmanlije, a Hojsićima ostade manji dvor koji više nije bilo potrebe nazivati Hojsića-kaštel na mostu. Taj Hojsića-kaštel posljednji put historija izbacuje u godini 1637. i kazuje nam da je napušten, razoren i pust.

Izgleda da su i pouzdanog Radoslava Lopašića katkad Hojsići zbunjivali nazivima svojih gradova. Iako u knjizi Bihać i Bihaćka krajina ovu kulu redovno spominje kao Gradac, Gradac kod Mutnika ili Hojsića Gradac, u slučaju kada nabraja gradove koji su spadali pod Bihaćku kapetaniju, Lopašić ju naziva Hojsića kašteo na mostu. Piše on ovako: “Pod Bihaćku kapetaniju spadali su g. 1573. i 1577., osim Bišća kao glavne utvrde, gradovi: Ripač, Sokol, Drežnik, Tržac, Slunj, grad i trg Cetin, Izačić, Toplički turanj, Brekovica, Ostrožac, Kremen, Hojšić kašteo na mostu, Blagajski turanj, Hresno, Gornja Kladuša, Sv. Juraj u Ostrožkoj šumi (polju), Podzvizd, Peći, Šturlić, Vranograč, Perna, Kneja, Krstinja, Stiena, Cazin i Bužim, a bile su godine 1573. ukupno u tih gradovi 364 haramije. Te, 1573. godine, bihaćka posada je povećana na 58 konjanika i 250 pješaka, a medju ovima bilo je 80 tako zvanih Niemaca.” Prema gradovima koji ga okružuju – a svi se nalaze na Uni, na prostoru između Une i Korane ili pak u neposrednoj blizini lijeve koranske obale – ovdje nikako ne može biti riječ o gradu na Mrežnici – Hojsića kaštelu na mostu, već jedino o ovoj kuli podno Čajića – o Gracu Hojsićevom na rječici Gračanici kod Mutnika.

RAZDIOBA PLIJENA

Cijelog proljeća pa sve do pola ljeta godine 1578. prolazila je podno Gračaničke kule silna vojska, spuštala se prema Šturliću, gazila Koranu naspram Furjana i onda se rasperjavala na sve strane širom Korduna i po cijeloj Banovini. Po ogromnim klobukovima dima koji se dizahu po cijeli dan moglo se pratiti njihovo daljnje kretanje, a kada padoše daleko na obale Kupe, do kule bi tek s vremena na vrijeme na svojim brzim konjima, kojima razrezivaše gubicu da bi mogli da usišu više vazduha i brže da jurnu, dojahivali preznojeni Tatari. Nosili bi pisma i poruke za Ferhat-pašu Sokolovića, koji se, tako vele, sa silnom rezervnom vojskom utaborio podno Cazina i komanduje četama rasutim po Hrvatskoj kao da drži kajasa hirovitih i plahih pastuha. Ako bi sjahali svoje vitke konje i zatražili mlaćenice i sira od azaba i stražara, od pasbana i farisa koji službovaše u kuli, te sjeli i zapalili čibuk, onda bi bilo jasno da je ratna sreća na strani njihovoj i da Ferhat-paši nose dobre vijesti, ali, ako bi panično skakali sa svojih konja, s kojih se otkidala pjena kao da ponjave sa sebe stresaju, te nabrzinu zatražili od farisa s kule da im pozajme svoga konja do Cazina, te ne bi posegli ni za krčagom mlaćenice, njihovim omiljenim pićem koje ih podsjećalo na kefir i daleku domovinu, onda bi bilo jasno da im je ratna sreća leđa okrenula, da nose loše vijesti i da ih je najbolje ništa ne pitati.

Jednog dana trojica Tatara donesoše vijest da su Ferhat-pašini jurišnici obnoć krišom pregazili Kupu te osvanuše pod Gracem. Orobili su, vele, cijelu okolinu, sve do Petrinje i pohvatali silno blago i 2.000 robova. Govorahu uzbuđeno. U želji da pokaže o kakvoj se gomili radi, raširi jedan od njih ruke kao da s njima želi obgrliti cijelu kulu. Nehotično, pljusnu mlaćenicom po svojim kolegama, a onda su kao podivljali, smijući se razuzdano, počeli jedan drugog da zalijevaju mlaćenicom i da se šegače, kao benasti, pokušavajući objasniti svojim domaćinima da će ih za ovu vijest Ferhat-paša nagraditi kesama punim akči. Zajahali su konje pozajmljene od konjanika s kule i strugnuli niz livade, utrkujući se i divlje ih šibajući po sapima. Za njima na kaldrmi pred kulom dugo su čandrkali novčići koje baciše na bakšiš.

Trećeg dana čuvari s ove kule mogli su vidjeti kako od Šturlića izbija ogromno stado ovaca. Toliko očima svojim ne vidješe. Bilo je tako golemo da se sve livade zabijeliše, a cijeli krajolik prekri blejavina zbunjenih životinja kroz koje su martolozi povremeno projahivali ne obazirući se ako bi koju zgazili. Oni su ih satjeravali prema ovnovima-predvodnicima i usmjeravali u široke nepravilne obore koje su još jučer pod kulom gračaničkom podigli vojni majstori što dođoše iz Cazina s onom trojicom Tatarina. Ovčije blejanje visoko u zraku raskivala je goveđa rika, a onda se pojaviše i stotine, hiljade krava – izgladnjele i izmorene uslijed višednevnog pješačenja, grabile su svaku priliku da svojim gubicama uhvate koju vlat trave, ne obazirući se na pucnje biča u rukama akindžija koji su na kraju morali nahrnuti konja na kakvu tvrdoglavu junicu da bi je pomjerili i odvojili od trave što ju je halapljivo čupala. Iza krava pojaviše se ljudi. Prvi su išli muškarci, stotine njih, pokunjeni i nijemi, natovareni ogromnim vrećama u kojima je zveckalo posuđe. Iza njih volovi su vukli stotine taljiga pretovarenih sijenom, pšenicom i kukuruzom, a za njima iđahu porobljene žene, obnevidjele od umora, noseći na leđima djecu. Ponad njihovih glava vihoriše se mnogobrojni barjaci kojima su, u slavu pobjede, mahali brkati bajraktari, pa bi s vremena na vrijeme potegli kuburu iza pasa i opalili u nebo. Do ponoći su pristizali porobljeni ljudi i stjerivani su u obore, a trećina plijena i roblja koje je pripadalo Ferhat-paši odmah istu večer bi odvojena i stjerana u poseban obor.

Ujutro s prvim pijetlovima sa svih strana pojaviše se dizdari krajiških utvrda i njihove ćehaje. Malo zatim dođoše za njima i topdžibaše, i mustahfizi i džebedžibaše i age i odobaše i buljukbaše i svi oni izdvojiše svoj dio plijena i, ne zadržavajući se više nego je potrebno, vratiše se otkud su i došli. Do podne obori bijahu sasvim ispražnjeni. O tome da je još jutros ovdje sunce zateklo 20.000 ljudi, još toliko, i dvostruko ovaca i goveda, svjedočila je samo pogažena trava, crne hrpice balege, gomilice konjske fuškije, ovčiji brabonjci rasijani posvud.

Krajem marta Tatari donesoše vijest kako su janjičari zauzeli grad Pernu na Petrovoj gori, a dva dana poslije pojaviše se martolozi s ratnim plijenom. Ispred stada ovaca i krava, u kojem izbrojaše jedva dvije hiljade grla, desetak volovskih zaprega natovarenih sijenom i kolonom od sedamdeset robova, jahao je bajraktar koji je mahao crvenom zastavom na kojoj se kriliše smeđa krila, a nad svakim srebrena zvijezda i među njima zlatni ljiljan. Dok su posmatrali kako onih desetak konja otetih u plijen slobodno trči po ogromnom oboru, sjetno se prisjećajući kako su prije nepunih mjesec ovi obori bili sasvim napunjeni stokom i ljudima, pasbani s kule doznadoše da je taj crveni bajrak s krilima znak knezova Šubića, koji stolovaše u gradu Perni.

Samo nekoliko dana poslije iza brežuljaka na Urgi izroni bijela zastava na kojoj se, uspravljeni na zadnje noge, prednjima šamaraju dva bijesna vitka lava. Bajraktar im reče da je to zastava čuvenih Frankopana i da su zauzeli još jedan njihov grad – Drežnik, ali u njihovom glasu ne bi istinskog radovanja, jer im pogled lutaše praznim oborima po kojima trčaše tek nekoliko konja, desetak krava i stotinjak ovaca, a od roblja bi ugrabljeno samo nekoliko Vlaha koji jesenas prebjegoše kršćanima. Narednog mjeseca donesoše Tatari do kule vijest da je sultanova vojska opkolila gradove Dabar i Prozor kod Otočca, da je prešla Kupu i da robi i pali sve do Metlike. U junu opkoliše Hojsića-kaštel i još neke gradove na Mrežnici, a od Novog Grada na Dobri dotjeraše nekoliko hiljada ovaca, golemo stado krava i 200 robova, ali nikada više ne dovedoše ovamo onolika stada i onoliko roblje kao s početka proljeća. Oni se obori izlomiše i istruhnuše a da nikada više ne bijahu napunjeni robljem i marvom kao onda kada janjičari pregaziše Kupu, padoše pod tamošnji Gradac i orobiše sve do Petrinje.