Ni općina Bosanska Gradiška za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bila pošteđena ratnih zločina. Poput ostalih gradova uz Savu koji su stoljećima nosili prefiks bosanski jer su se tako razlikovali od istoimenih gradova i mjesta s one strane granice s Hrvatskom, i Bosanskoj Gradiški ukinut je prefiks bosanski i promijenjeno joj ime. Za ratne zločine počinjene na području ove općine do sada je u šest presuda osuđeno sedam pripadnika VRS-a i izrečena im je ukupna kazna od 47 godina zatvora. Svima je suđeno na Okružnom sudu u Banjoj Luci. Ovaj sud donio je i jednu oslobađajuću presudu i njome oslobodio dvojicu optuženih pripadnika oružanih snaga tzv. Srpske autonomne oblasti Krajine formirane na teritoriji Hrvatske (SAO Krajina), a oslobodio je i jednog optuženog kojem je suđeno s jednim pripadnikom VRS-a koji je oglašen krivim.

Za ratne zločine u općini Bosanska Gradiška suđeno je i u Beogradu. Tamošnji Viši sud donio je jednu oslobađajuću presudu i oslobodio jednog pripadnika VRS-a. Trenutno se na Sudu BiH vodi sudski postupak protiv jednog pripadnika VRS-a optuženog za nesprečavanje ubistva civila koji su iz Prijedora preko teritorije općine Bosanska Gradiška pokušali pobjeći iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine.

Prvi je, pod optužnicom da je počinio ratni zločin na području općine Bosanska Gradiška, na optuženičku klupu sjeo Saša Lipovac. Osuđen je na 10 godina zatvora. On je, kao pripadnik VRS-a, u noći između 1. i 2. augusta 1993. godine s još pet osoba došao u selo Liskovac. Galameći i pucajući, ušli su u dvorište bošnjačke kuće, razbili kuhinjski prozor i ušli unutra. Lipovac je s potkrovlja gdje su se sakrili doveo dva muškarca, četiri žene i dvije djevojčice uzrasta četiri i pet godina. Izveli su ih u dvorište i zapucali na njih, te ranili obje djevojčice i ubili dva muškarca i njihovu majku. Jedna djevojka uspjela je pobjeći i sakriti se u susjednoj stričevoj nedovršenoj kući, ali Lipovac ju je uhvatio i doveo u dvorište. Strgali su joj odjeću i jedan od njih ju je silovao. Lipovac i ostali odvezli su se do druge kuće u Liskovcu, izveli su iz nje staricu 1931. godište i ubili je na njivi iza štale. Istovremeno su pucali i u njenog sina i pogodili ga u glavu, nanijevši mu rane od kojih je preminuo. Tada su se vratili pred prvu kuću i zatekli jednog od počinitelja kako siluje djevojku 1973. godište. Drugi joj je stavio cijev pištolja na čelo, a Lipovac ih je tad prekinuo, rekao je: “Dosta je”, uhvatio djevojku za ruku i rekao joj da bježi.

Sa Sašom Lipovcem bio je optužen i Dražen Nikić, ali on je oslobođen. Presuda je pravosnažna od 25. novembra 2010. Saša Lipovac se 2008. nije pojavio pred Vrhovnim sudom, te je za njim raspisana potjernica. Uhapšen je 2010. u Gruziji, na putu iz Azerbejdžana za Moskvu, i tada je već bio član grupe koja je nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu trgovala ljudima radi iskorištavanja radne snage, čije su žrtve bili radnici iz Srbije, Makedonije i BiH, njih oko 700. Kasnije je osuđen i za trgovinu ljudima.

Šest godina nakon što presuda protiv Lipovca postane pravosnažna, i drugi učesnik u strašnim događajima iz noći između 1. i 2. augusta 1993. u Liskovcu dobit će konačnu kaznu. I Željko Jović osuđen je na 10 godina zatvora. Sudsko vijeće utvrdilo je da je bio saučesnik u ovim djelima sa Savom Veljkićem i Željkom Spasojevićem, koji su u međuvremenu preminuli, Sašom Lipovcem i još dvjema nepoznatim osobama. Presuda je pravosnažna od 28. januara 2016.

Sličan napad kao ovaj u Liskovcu godinu dana ranije desio se i u samoj Bosanskoj Gradiški. Mirko Popović za taj napad osuđen je na 8 godina zatvora. On je s čarapom na glavi i naoružan, s još trojicom, 10. augusta 1992. došao do kuće porodice Husedžinović. Tu su zatekli Aldu Husedžinovića, Ferida Ćehajića i Rešida Ajanovića. Prigovorili su im da se kriju dok ostali ginu, a onda su ih izveli u susjednu ulicu i ugurali u VW narandžasti kombi. Odvezli su ih do Save i pobili. Nakon pet dana tijela su pronađena na istom mjestu i pokopana na gradskom groblju. Presuda je pravosnažna od 27. novembra 2012.

Za provalu u kuću i napad na civile osuđeni su i Radivoje Tendžerić i Dragoslav Stanić. Izrečena im je kazna od po 10 godina zatvora. U presudi piše da su se u večernjim časovima 27. jula 1993. automobilom dovezli iz Gornjih Podgradaca u Bosansku Gradišku. Izvjesno vrijeme sjedili su u kafeu “Crveni oktobar”. Kada su izašli iz kafea, zaputili su se ka kući porodice Šabanagić u Ulici Tekija. Provalili su u kuću i u prizemlju zatekli bračni par Ramu i Fehimu Šabanagić. Odmah su ih počeli zlostavljati. Upotrebom oštrice neutvrđenog mehaničkog oruđa nanijeli su im teške rane na vratu. Na kraju su zapalili kuću. Presuda je pravosnažna od 6. septembra 2012.

I Milan Trninić osuđen je za slično zlodjelo. Kažnjen je s 3 godine zatvora. Međutim, nije mu suđeno za ratni zločin već za ubistvo. Kao pripadnik MUP-a RS-a 6. augusta 1993. došao je u selo Rovine, do kuće porodice Purivatra, i pretukao Huseina Purivatru. Uskoro se vratio i još jednom ga pretukao. Od posljedica premlaćivanja Husein Purivatra preminuo je sljedećeg dana. Okružni sud u Banjoj Luci 23. novembra 2011. donio je presudu kojom je odbio optužbu za krivično djelo teška tjelesna povreda. Na žalbu okružnog tužioca iz Banje Luke Vrhovni sud ukinuo je ovu presudu i “nakon održanog usmenog i javnog pretresa donio presudu dana 24. aprila 2012, kojom je osudio optuženog na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine zbog počinjenog krivičnog djela ubistvo”, navedeno je u pisanom odgovoru iz Okružnog suda Banja Luka od 14. decembra 2020. godine, koji potpisuje predsjednica Marija Aničić-Zgonjanin.

Vlado Todorović osuđen je na 6 godina. Kao pripadnik VRS-a, svjesno i voljno učestvovao je u ubistvu dva civila bošnjačke nacionalnosti koji nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, niti su neposredno učestvovali u neprijateljstvima. U presudi piše da se neutvrđenog dana u drugoj polovini augusta 1992. godine, u popodnevnim satima, otprilike oko 17.00, u Gradiški s više nepoznatih osoba obučenih u uniformu Vlado Todorović dovezao bijelim kombijem do porodične kuće N. C. i S. C. u tadašnjoj Ulici Muhameda Drocića, sadašnjoj Jerusalemskoj. Optužnica dalje navodi da je ušao u kuću te je izveo N. C. i S. C. i da su ih, pod izgovorom da će ih prebaciti na lijevu obalu Save, odvezli do obale i ubili na do sada neutvrđen način. Tijela su pronađena na obali Save u Gradiški desetak dana nakon ubistva. Presuda je pravosnažna od 26. januara 2021.

Jedno suđenje za ratne zločine počinjene na teritoriji općine Bosanska Gradiška počelo je 1. oktobra 2021. Na optuženičkoj klupi Suda BiH sjedi Rade Macura. Njega su pripadnici SIPA-e uhapsili 27. maja 2021. na području Bosanske Gradiške. Optužnica ga tereti da, kao komandir Prve čete Drugog bataljona Lake pješadijske brigade Gradiška VRS-a, nije poduzeo ništa da spriječi ili kazni podređene vojnike, koje je 23. juna 1992. predvodio u akciji pretresa terena. Oni su u Turijaku otkrili grupu civila koja je bježala iz Kozarca, pokušavajući se preko Save prebaciti u Hrvatsku. U grupi su bile i tri žene. Prvo su ih mučili i tukli, stoji u optužnici, a onda ubili. Njihova su tijela pronađena, ekshumirana i identifikovana 2003. godine. Tužilaštvo BiH najavilo je izvođenje 41 svjedoka.

Rade Macura brani se sa slobode. Na statusnoj konferenciji 21. jula 2021. tužiteljica Olivera Đurić zatražila je produženje mjera zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, izdavanja putnih isprava i sastajanja sa svjedocima. Tada je rečeno da su dva svjedoka, bivša pripadnika VRS-a podređena Macuri, dobila anonimne pozive, a u jednom od tih poziva svjedoku je rečeno: “Ja sad imam tvoj broj telefona.”

Pored Dražena Nikića, optužbi da su počinili ratni zločin na području općine Bosanska Gradiška Okružni sud u Banjoj Luci oslobodio je i Predraga Dobrnjaka i Nenada Šukala. Oni su bili optuženi da su, kao pripadnici oružanih snaga SAO Krajina, 9. augusta 1993. u selu Čikule ubili civila bošnjačke nacionalnosti. Presuda je pravosnažna od 10. decembra 2009.

Oslobođen je i Goran Šinik. Njega je Viši sud u Beogradu oslobodio optužbe da je, kao pripadnik VRS-a, 2. septembra 1992. u mjestu Bok Jankovac ubio Marijana Višticu, civila hrvatske nacionalnosti. Presuda je pravosnažna od 22. februara 2017.