Bijele se stećci u Gračanici Selu. Opkoljeni kućama, sred naselja, stoje oni tako, svakodnevni kao glave bundeva u travi. Izmiješani s ćumezima i stajama sklepanim na brzu ruku, s tek stasalim kalemljenim voćkama, s ogradama rascvjetalih bašča, pod prozorom ili uz kućni duvar, onkraj živica, u sjenama zarumenjelog paradajza, sasvim tiho samuju oni svoje razbokorene vjekove. Otkucava među njima bilo duboke tuge, ali ne za vremenima prošlim i za čovjekovim usudom, već tuge koju bi u grudima svojim, da postojati može među ljudima, nosio vječnik, insan osuđen da niti mre niti zaboravlja, već da pamti i da traje uporedo s vremenom sve dok i ono ne skonča negdje u dalekim zabitima vječnosti.
Ovo selo, jugoistočno od Živinica, kojem se dolazi dvanaest kilometara dugom cestom koja drobi ravnice iščezlih panonskih mora, zgrljepilo se oko svojih drevnih mašeta, gdjegdje uspravljenih u stelu, tamo zastalim u stub, tu pod jabukom sraslih u ploču ili čučnulih pod sljeme... I tako šest stotina godina, u vjekove i u stoljeća, prosijavajući život kroz običaje, kroz priče i legende, u mit spasonosni da ga skrase.
ŽIVOT SA STEĆCIMA
U većini mjesta u Bosni stećci su pokraj sela, ili sasvim izdvojeni na kakvom brijegu, često zarasli u šiblje, u korov i u drač, zagubljeni su u šumi da ih ne možeš ni pronaći, sirotinjski skupljeni uz mezarje ili uz groblja, ili pak oklopljeni modernim bezobzirnim grobnicama s čelima crnim od mramora. Često su sasvim potonuli u zemlju, razbijeni, ili iščupani iz crnice i uzidani u zid dvora, kuće ili bogomolje. Nisu rijetki ni oni koje je naivni lopov, slušajući legende o tome kako su pod tim mramorjem zakopani bogati vlastelini i u grob im položene sinije pune zlata, srebra i dragog kamenja, bezobzirno prevrnuo i jadan kopao sve do zore, a onda je, ljut, trgnut iz svog bunila horozijim zapjevanjem, iz obijesti podigao na njih kramp i bez milosti ih raspalio po čelu. U mnogim mjestima širom ove zemlje nazivaju ih imenima dalekim i stranim, kao da ih je neka tuđinska ruka donijela čak ovamo i zasadila u nevinu zemljicu bosansku, kao da u njima ništa njihovog nema. Tamo kažu: grčko greblje, kaursko greblje, svatovsko greblje, daleko im crna kuća bila. Ovdje ih niko ne zove tako. Svi će vam reći da je to bogumilsko greblje i da su u njemu sahranjeni oni koji su nekada živjeli u njihovom selu. Jer, ovdje su stećci izmiješani s kućama, očuvani, a pokušaj da se malterom jednom od njih vrati rame koje su mu otkinuli mrazevi i kiše kazuje da ovdašnji čovjek brine o njima i da je svjestan važnosti priča koju kazuju svojim nijemim kamenim tijelima.
Navikli su Gračanlije živjeti s ovim drevnim kamima. U rano proljeće, prije nego što sokovi krenu kroz stabla, kada se voćke kreče pečenim krečnjakom izvađenim iz trbuha Oštrog brda i isključalog u vodi zagrabljenoj s Gračaničke rijeke, obijeli ovdašnji čovjek i stećke. Djeca igraju žmurke i kriju se iza njihovih tijela pa im džemperčići i košuljice pobijele na leđima kao da su begenisani sveci. U jesen, kada dozriju kruške, veru se na hrbate vječnih kuća i ubiru mirišljave plodove, a zimi krave trljaju od njih svoje vratove utrnule od lanaca kojima su po cijeli dan vezane u stajama, te ih pustilo da se časkom spuste do rijeke i napoje, pa ih u povratku niko ne može smiriti dok se dobro ne istrče i ne iščešu od udove ovih kami. A obnoć, skrušene, kroz uske prtine, prikradaju im se promrzle nerotkinje pa trljaju trbuhe i uče dove sve u nadi da će i one jednog dana zanijeti i ispuniti kuću dječijom grajom.
U ljeto, kad u vrelini džemre proključa vazduh pa se svaka stvar razmrlja na providnom platnu postojanja te se, na korak od fatamorgane, ova bijela kamena tijela rašire u čaršafe i ćefine, krenule bi okolo procesije na čelu s djevicama i bjelokosom muškom djecom, a iza njih išle bi hodže iz svih okolnih sela, pa onda brkati muškarci i žene pod šamijama, svi ponavljajući kišne dove i moleći Svevišnjeg da konačno otvori nebo i pusti pljusak i da ih ne mori sušom, žeđom i nerodnom godinom. A poslije, kada bi kiša polila svijet i huknula tako gusta trava koja bi za čas smorila i najvještijeg kosca, sjelo bi se podno kamena i leđa oslonilo o njegove hladne grudi. Smotala bi se škija i dim pustio da ga vjetar razvijava niz vrijeme. U tom trajnom i neprekidnom dosluhu s davnim precima čovjek bi se često zamislio nad vlastitim postojanjem pa bi potonuo u jezera mašte i tad zamišljao život kakav se odmotavao ovdje nekada, u vrijeme kada je ovim uzvišenjem zvanim Jasik, na ovoj njivi koju od pamtivijeka zovu Obljak, kosio nekakav drugačiji kosac, do kojeg još ne bijaše došao ni duhan, ni paradajz, ni krompir, ni smrt koja ga polegnu baš pod ovaj kamen pod kojem on sada sjedi i domišlja u svojoj mašti svakojake stvari. Tako čovjek biva u ravnini sa samim sobom i sa svijetom oko sebe i svakodnevna opomena ovih bijelih spomenika ne da mu da se uzoholi i da glavu podigne više nego što mu je dovoljno da vidi put ispred sebe i svoju životnu stazu koju mu je sudbina iscrtala ispred njega i kojom valja proći. Ako ni zbog čega drugog, onda im, kamenovima ovim, samo zbog toga treba posvetiti svaku pažnju i vratiti im svaki dug.
NIJEMO KOLO
Dolje, preko ceste, prema uskom koritu stidljive Gračaničke rijeke, koja je vjekovima kloparala pokrećući teške vodenične žrvnje, tu, pod samim vrelom studenice, prostire se njiva koju i danas zovu Trzan. Tu se nekada usukivao nevidljiv vir oko kojeg se omotavala duša ovog sela. Ovdje su se Gračanlije okupljale kada bi trebali donijeti važnu odluku, kad se trebalo posavjetovati, ili onako, na razgovor, a najčešće na proljeće, kada bi se novi stećak stavljao na frišak grob. Trava je ovdje bila oguljena od tabana koja su bubnjala po zemlji u nijemom mrtvačkom kolu, igranom naopačke, u muku i tišini, kako bi se nečastivi zavarao i pred njegovim licem zamakao trag duši koja odlazi u vječni smiraj i spasenje.
S proljeća, kada okopne snjegovi i odnesu sa sobom tragove saonica kojima su prevoženi gorostasni krečnjački kamenovi za stećke, a odjek udaraca dlijeta u rukama kovača zakrili se cijelim selom, nastupili bi, jedan za drugim, dani svečanosti. Bile su to posvete onima koji umriješe od prošle zime pa im se tek ove, gore pod Oštrim brdom, mogao usjeći kamen za vječnu kuću. Žene bi na glavama donosile hrgare s hranom, a muški bi svijet hvatao ovnove za uvijene rogove i obarao ih na zemlju, pa bi se o čas posla nad žarom, na ražnju zaokrenulo pečenje i zamirisalo bi cijelim selom. Okolo bi kružila nijema kola i samo bi odjekivao glas predvodnika odbijen od topot tabana koje bijesno biju po goloj zemlji.
Kada bi bogatiji podizali stećak za nekog svog, ne samo da bi morao biti najveći i s najljepšim ukrasima već bi organizirali i obdulju. Tad bi se odozgo, niz riječno korito, najbrži mladići iz cijele Soli, i iz Spreče, i s Dramešine, pomamili kao da trče svoju posljednju trku. Znali bi oni da ih oči djevojačke mjerkaju i da su došle zbog njih i njihove trke. I kao izbezumljeni, istiskujući iz sebe i posljednju mrvu snage, kližući se po raskvašenoj obali, i čuvajući se da ih blato ne sklizne u rijeku, trčali bi prema kraju polja, tamo ka jabuci na kojoj visi košulja od ketena stučenog na drvenim stubama i močena tu, u vodi Gračaničke rijeke. A stariji bi hojkali i podstrekivali ih, udarajući dlanovima po butinama i sjetno uzdišući, dok bi njihove kćeri potajice, u sebi, bodrile onog koji im je još prošlog proljeća zapeo za oko pa ga nikako cijelu godinu ne uspijevaju izbaciti iz misli.
A još bogatiji pozvali bi najhrabrije konjanike i najbrže konje u kraju te bi uskoro topot desetine kopita zatutnjio cijelim selom da se činilo da je potres, a odvaljeno busenje poletalo bi ispod njihovih kopita i letjelo ponad glava smjernih jahača i padalo posvud po Trzanu, dobujući poput topovske đuladi. Najbogatiji bi ponekad organizirali i prave viteške turnire, pa bi se uz zvukove koje bi iz svojih truba ispuštali svečano odjeveni trubači smrtonosno sudarili konjanik s konjanikom i koplje s kopljem. Tako se život razdvajao od smrti i slavila vječnost.
Sve to bilo bi uduplano ako bi u kasnu jesen krenula kakva opaka bolest i zasijala sjeme smrti svud po selima, kao one godine kada se mnogi razbolješe, a među njima i vojvoda Vukmir, prvi među plavokrvim Zlatonosovićima. Kažu da je to bilo 1413. po rođenju Krista i da je zima sve okovala – siječe siječanj ledenom sabljom kao sječivom. Led stisnuo udove Jale i Spreče, a preko Soli i Dramešine i preko Tatarice zvižde sleđeni vjetrovi i protežu se besramno sve do Gostilje. Plesala je tada smrt cijelu zimu među krovovima u cijeloj župi i cerila se pod strehama. A vojvoda Vukmir bijaše toliko bolestan da mu ni jedan ljekar ne mogaše pomoći. Motale su se po cijeloj Spreči razne vidarice i bajalice i gatare i pijavičarke i ljekarnici s travama i poklisari sa željama za brzo ozdravljenje koje su mu slali plemići Dinjičići sa zaleđenog Jadra, i Staničići s kula Perina ponad Drinjače, pa čak i knez Pavle Radinović, vlasnik sve zemlje od Srebrenice do Hodidjeda, s kojim Zlatonosovići bijahu u stalnim razmiricama i zavadi pa će kroz dvije godine i glave mu doći udruženi sa Sandaljem Hranićem i kraljem Ostojom. Ali ništa nije pomoglo, pa je unesrećeni Vukmir morao k postelji pozvati dijaka i izdiktirati mu pismo i zamoliti dubrovačke boljare da mu pošalju čuvenog magistra Bartola Skvarcijalupija, za cijenu ne pita. Veliko vijeće prvog dana veljače odluči da pošalje čuvenog ljekara o svom trošku i sve to i dan-danas stoji zapisano na požutjelim papirima u dubrovačkom arhivu. Ali tad već bi kasno. Ne, ne umrije presvijetli Vukmir. Baš kada su svi iščekivali da će preseliti na drugi svijet, a vitezovi potajice stali spremati konje, podmazivati oklope i voštiti kožne pojaseve, pripremajući se za turnir kakav samo Zlatonosovići znaju organizirati kada klešu stećak jednom od njih, odjednom pronese se vijest da je Vukmir ustao iz postelje, ishrvao se s bolešću i da se dubrovački doktor vratio s pola puta, hvala mu zanavijek bilo.
MITSKA LIPA
I kao neprikosnoveni svjedok nad svim tim pustopašnim stoljećima gračaničkim stajala je tu, s kraja Trzana, jedna lipa. Sto je i još sto godina bilo zapisano u njenim godovima. U hladu njene krošnje, obunani mirisom raspuklih cvjetova, sastajahu se Gračanlije da izmjere svijet sa sobom i pronađu sebe u svijetu. Kad bi za ljetnih oluja naglo zgromio grom i trbuhe neba rasporile munje, prestrašen svijet bježao je ovamo, pod lipovu krošnju. Vjerovalo se da grom ne udara u lipu. Zato bi se često kršile grane s ove krošnje i nosile kući pa zatiskivale za krovne grede – bijahu to prvi gromobrani.
Kazivalo se da je cvala na Trzanu od početka dunjaluka. I još da je sveta, pa bi se tek vjenčani parovi dovodili pod nju i kružili oko njenog stabla, svaki krug za deset godina sreće u braku i zdravlja u porodu i za svaki drugi berićet. Kružeći okolo, ponavljali bi: “Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi”, a ruke im povezane crvenom vrpcom i obrazi im rumeni od nevinosti.
Onomad, kada Gračanlije prihvatiše vjeru Muhamedovu te odlučiše da grade prvu džamiju, niko ni ne upita gdje će da je postave. Svi su odmah znali da boljeg mjesta do ovog na Trzanu, onkraj lipe, pronaći neće pa da razmjere svaku njivu sve do Usore. I sagradiše je baš tu, uz obalu, kraj izvora, pod lipom. I skupljahu se Gračanlije tu prije svakog namaza i ostajahu pod njom u ozbiljnom razgovoru, a katkad i u besposlenoj razbibrizi i pustom dokonjavanju. I niko od njih, ni danas, nakon svih tih stoljeća, ne može da pojmi zašto je i ko je naložio da se ta lipa posiječe onomad, dvije godine po svršetku zadnjeg rata, kada su obnavljali džamiju. U koži mu zasigurno ne bi bili jer od davnina se kazuje da će onog ko odsječe lipu snaći nesreća, bolest ili smrt. A iskupiti se može samo ako žrtvuje nešto od svog blaga, i to tako što će istom onom sjekirom kojom je posjekao lipu, i to ovdje na njenom panju, odrubiti glavu crnom bravu, šarenoj kozi ili pijetlu grahorašu.
