“Zvaničnik obnaša funkciju dužnosnika”
Jedna je od u ovom slučaju iskarikirane rečenice koju “možemo čuti ili pročitati” u medijima koji se koriste na bosanskom jeziku. Prema podacima koje daje Hrvatski jezični portal, leksema zvaničnik nije uopće uvrštena (što je zanimljivo!), dok leksema dužnosnik ima više značenja, što podrazumijeva ili osobu koja obavlja neku dužnost, tj. neku društvenu funkciju ili pak podrazumijeva svojevrsni hrvatski arhaizam odnoseći se na funkcionera “u hijerarhiji Ustaškog pokreta”. Glagol obnašati u vezi je s glagolom nositi, a pokriva značenja vršiti ili obavljati, zbog čega se jednostavno u bosanskoj jezičkoj praksi mogu koristiti navedeni glagoli: obavljati ili rjeđe vršiti. U nekim bosanskim normativima za zvaničnika se objašnjava da je to “službena osoba”, iako se ova sintagma ne može zamijeniti riječju službenik, što je različito značenje u odnosu na zvaničnik, dok u nekim normativima ova leksema uopće nije navedena. U nekim normativima, pak, pod natuknicom se navodi dužnosnik, što znači funkcioner, zbog čega bi uobičajenije bilo da se u bosansku govornu praksu vrati funkcioner. Međutim, čini se da funkcioner može imati blago naglašeno negativno markirano značenje, iako to ne mora biti dosljedno upotrebljivo. Zato se gore “iskarikirana” rečenica može formulirati: Službena osoba obavlja dužnost funkcionera.
“Glede kazanog”, pametnu je dovoljan išaret!
Posebice i djelomice načinjeni jezički eksces
Upliv ili utjecaj tipičnih kroatizama svakodnevna je pojava u bh. javnom prostoru, “posebice” u prostoru koji se dominantno koristi bosanskim jezikom. Takva je situacija s prilozima tipa djelomice, posebice. Prije nego što se šta drugo kaže, treba naglasiti da bosanska norma prepoznaje ove oblike kao standardne. U tome kontekstu treba također razjasniti da je tvorba priloga sufiksom -ice ovjerena i prisutna u bosanskoj jezičkoj praksi, npr. pješice, sučelice, kriomice i sl., zbog čega je nekada teško odrediti kriterije prema kojima će oblici s nekim sufiksima biti proglašeni standardnim ili nestandardnim. Međutim, postoje i oni oblici koji su nastali u hrvatskoj jezičkoj neologističkoj tvornici, koji se pretjerano “rabe” u hrvatskom javnom prostoru, namećući se tipičnim kroatizmima. Treba istaći da je puristički pristup jeziku legitiman i da je jedan od načina realizacije tog purizma upravo putem neologizacije kojom se dati jezik čisti od stranih naslaga. To je pravo jezičke zajednice koja se opredijeli za takvu vrstu jezičke politike. Isto tako, pravo govornika neke druge jezičke zajednice jeste da takve oblike ne pušta u svoj leksički prostor te da štiti autentičnost svoga jezičkog identiteta. Međutim, kako smo svakodnevno svjedoci malignih tendencija kroatizacije bosanskog jezičkog terena, primjetno je da sami govornici bosanskog jezika upadaju u zamku jezičkog samoporobljavanja, čemu značajno doprinose i mediji, što svjesno, što nesvjesno. Naravno, nijedan jezik nije imun na utjecaj leksike drugih jezika, ali prihvatanje strane leksike može biti opravdano samo u slučaju kada u datom jeziku ne postoji riječ kojom se pokriva određena vanjezička realija ili mentalna slika, odnosno kada određena leksika donosi neki novi sadržajni element značenja u jezičkom i vanjezičkom kontekstu. Bosanski jezik kroza svoju historiju upravo potvrđuje značajan utjecaj stranih leksičkih nanosa, što je njegova kulturno-historijska realnost i političko-društvena okolnost. Tako, riječi posebice i djelomice, iako su ovjerene u nekim bosanskim normativima, legitimno se mogu zamijeniti, da ne kažemo izbaciti, riječima koje su već znatno duže vrijeme u bosanskoj jezičkoj praksi i tradiciji, kao što je posebno, za koju postoji u narodnom jeziku izraz mahsuz ili hasaten, a prisutna je i riječ internacionalnog karaktera – specijalno. Riječ djelomice sasvim sigurno može se zamijeniti oblikom djelimično ili djelomično, iako je gramatički pravilniji drugi oblik.
Nije potrebno činiti greške kada za to nema potrebe, kako bi rekao epski pjevač: “Što me turčiš, kad potrebe nije!”
Prije ili poslije Krista
U periodizaciji velikih historijskih epoha općeprihvaćena je podjela na vrijeme prije nove ere i vrijeme nove ere. Razdjelnica za ova velika razdoblja u historiji čovječanstva jeste rođenje Isusa Krista, odnosno Hrista, odnosno poslanika Isaa, a. s. Šta se, naime, u navedenoj periodizaciji čini zanimljivim? Ono što zapada za oko jeste konstrukcija koja se može naći velikim dijelom na internetskim stranicama hrvatske provenijencije u kojima stoji oznaka za period: prije Krista ili poslije Krista. Naravno, takva periodizacija i nominacija proizlazi iz zapadnoevropskoga kulturno-civilizacijskoga kruga, što je posve razumljivo i ne treba dovoditi u pitanje. Drugo je pitanje koliko se u našoj jezičkoj tradiciji koriste ovakve konstrukcije i kako će se u budućnosti mlađe populacije koje pripadaju bosanskoj jezičkoj tradiciji odnositi prema njoj, s obzirom na to da takve generacije nerijetko nesvjesno preuzimaju jezičke obrasce. Ponavljajući činjenicu da se radi o jezičkoj tradiciji i jezičkoj slobodi izbora te da to niko nema pravo osporavati, neće biti naodmet kazati kako bi se ova historijska razdjelnica na epohe trebala upotrebljavati u bosanskoj jezičkoj praksi. Prema podacima koje daju naši normativi, kao i prema ustaljenoj jezičkoj praksi, navedena konstrukcija u bosanskom jeziku trebala bi glasiti prije nove ere ili nove ere. Živimo, dakle, u 21. st. n. e. A kada govorimo o tome, treba napomenuti i to kako se pišu skraćenice za ovaj period. Prema Pravopisu bosanskoga jezika iz 1996, sintagma “prije nove ere” piše se kao pr. n. e., dok se razdoblje “nova era” piše kao n. e., ili latinski anno Domini, tj. A.D. Uzgred, govoreći o ovim odrednicama vremena, nije zgoreg spomenuti da se u hidžretskom kalendaru odrednica kojom se određuje muslimansko računanje vremena prema Lunarnom kalendaru označava izrazom “po Hidžri”, odnosno skraćenicom po H. ili A.H., što znači anno Hagire.
Razbijanje supstantivne sintagme ili: Od našeg se cara odmetnuo
U javnom, ali i u naučnom diskursu bosanskog jezičkog prostora sve više koristi se / sve se više koristi razbijanje različitih vrsta sintagmi. Možda su čudne one u kojima se razbija supstantivna sintagma, npr. ovaj tekst: U ovom se tekstu skreće pozornost vs. U ovom tekstu skreće se pažnja; očeva kuća: U očevoj je kući bio sakriven vs. U očevoj kući bio je sakriven; to mjesto: Na tome se mjestu treba voditi briga vs. Na tome mjestu treba se voditi briga itd. Norma nas bosanskog jezika uči, pardon, norma bosanskog jezika uči nas da se enklitike u tzv. obaveznom redu riječi povlače prema početku rečenice, razbijajući čak i supstantivne sintagme. Zato nisu preporučene konstrukcije kao što su: *U ovom tekstu se skreće pažnja; *U očevoj kući se skrivao; *Na tome mjestu se skrivao; *U naš grad je stigao itd. Gore spomenuti primjeri tipa: U očevoj su kući bili ili: U očevoj kući bili su... normativno su prihvatljivi. Međutim, zbog činjenice da jezik ima i simboličku funkciju, u biranom bosanskom jeziku bilo bi bolje upotrebljavati, a ne u biranom bi bosanskom jeziku, a posebno ne u biranom bosanskom jeziku bi bilo bolje... Dakle, najbolje je “u biranom bosanskom jeziku trebalo bi”, jer se enklitika veže za toničnu riječ uz koju gramatički stoji. Treba posebno istaći da razbijanje navedenih sintagmi ne samo da nije preporučljivo, već je i gramatički opisano kao ispravno. Međutim, kako je već kazano, pošto jezik ima i simboličku funkciju, dobro bi bilo izbjegavati one koji su isforsirani u hrvatskoj jezičkoj praksi, iako, posebno treba napomenuti, to ne znači da je ova pojava samo karakteristična za hrvatski jezik, ali bi bilo bolje u datim konstrukcijama koristiti se “neutralnijim”, koji su istovremeno i upotrebno ovjereni i gramatični i normativno propisani: U bosanskom jeziku supstantivne sintagme mogu se razbijati, a ne: Supstantivne sintagme se mogu, ili: U bosanskom se jeziku... Na kraju, da napomenemo da je razbijanje navedenih sintagmi u historiji našeg jezika razvijano pod utjecajem usmene poetske formule, tj. principa deseteračkoga stiha usmene poetske provenijencije, gdje je bilo važno da se slogovi uklapaju u metričke kalufe u obrascima četverec + šesterac, kako to npr. pokazuje jedna bosnevijska (alhamijado) pjesma Umihane Čuvidine: “Od našeg se cara odmetnuo”, ili u primjerima iz nekih epskih pjesama Hörmannove zbirke usmene epike: “V'jeću čine, paše i veziri / na koju će ruku udariti...” Ili: “Svu će našu vojsku pozobati...” Zbog toga, iako neki procesi na prvi pogled mogu izgledati uvezeno, treba znati da je bosanski jezik u toku svoga historijskog razvoja već apsorbirao, pa se stavovi u vezi s time trebaju promišljeno donositi.
