Zima na sjevernoj polutki kalendarski počinje 21. decembra. Meteorološki 1. decembra. U Bosni i Hercegovini gotovo svaka općina, svako mjesto, ima svoju klimu – mikroklimu! Ovisno o tome koliko ste blizu Jadranu na jugu, ili rijeci Savi na sjeveru, na kojoj ste nadmorskoj visini, jeste li okruženi planinama i ima li kanjona kroz koje mogu doći ove ili one influence.

Olovo ima najsličniju klimu sarajevskoj. Okruženo je planinskim masivima Konjuha, Zvijezde i Romanije, negdje na pola puta između Save i mora, na iznad 500 metara nadmorske visine. Ovdje prvi snjegovi najčešće stižu s krajem oktobra ili u prvoj polovini novembra. Prvi minusi su mjesec iza toga. Tako je bilo i ove, ratne 1992. godine.

Već se nazirao bijeli pokrivač po okolnim brdima. Do prije rata radovao sam se snijegu, zimi i raspustu. Bili smo u dobi između sedam i deset godina – Denis, Damir, Jasko, Benis, Đuzo, Džemin, Hajraga, Adrijana, Tanja, Armin, Amra, Darko – kada bi nas moj djed Nedžmija vodio do ulaza u selo Ponijerka, imanja Abazovića. Sigurno više od tri kilometra od mahale gdje smo živjeli, negdje oko tristo metara visinske razlike. To je bila, ujedno, i završna tačka uspona i startna pozicija odakle bi se sankali. Trebalo bi nam više od sat da dođemo i tek desetak minuta da se spustimo. Počeli su dolaziti i čaršijaneri – djeca iz visokih zgrada u centru.

Sankali bismo se tokom cijelog raspusta, a ako bi bilo snijega, i sve vikende nakon što bismo krenuli u školu. Pamtim druženje, snijeg, grudanje, čisti zrak, borovu šumu uz cestu i “čampričenje” – ko će koga izgurati sa staze i prvi stići do raskrsnice kod osnovne škole. Jednom sam zajedno s Đuzom bio “isčampričen”. Umjesto da budemo samo privremeno “sklonjeni” sa staze, pod jakim udarom sanki braće Vrabaca probili smo smet snijega pored puta, sankaške staze, i pali s obronka krivine. Letjeli smo pet-šest metara pa se sretno i spretno prizemljili u zavoj krivine na čvrsto utabani snijeg, koji je valjda amortizirao udar. Prošli smo tek s ogrebotinama i prvi završili na cilju. Vrapci nisu mogli vjerovati da su nas čak i pomogli u utrci. Nakon pretrpljenog straha, nisam se više “čampričio”, niti sjedao s Đuzom na sanke. Sve je to sada izgledalo tako daleko, kao kada gledate kakav dokumentarac o prirodnim ljepotama Kanade.

OPERACIJA “PILANA”

U dogovoreno vrijeme došao je Zijo J., inženjer građevine. Općinski službenik. Noć je bila mlada. Mjesec je obasjavao rijeku Stupčanicu dajući joj srebrenkasti sjaj. I naselje je izgledalo ljepše, prekriveno noći, s prigušenim svjetlom. Rupe od granata, gelera, metaka na objektima činile su se u tom polumraku nestvarne, poput kakve mrlje, greške prilikom farbanja fasade. Bila je to tek sjena koja se stapala u cjelinu sa zidom, krovom, onim dijelom zgrade, objekta koji nije bio urušen, devastiran...

“I, momče, krećemo li?”, upita Zijo. Obukao sam jaknu, pantalone, kapu, rukavice! Sve je bilo u crnoj boji. Bio sam darker, samo mi je još trebao lanac i mogao sam ići na koncert heavy metala. Sve je i moralo biti tamno, kako bismo što manje bili uočljivi. Zima je naš saveznik ovaj put. Kada snjegovi napadaju, kada minusi stegnu, bit će teško, gotovo nemoguće za ljude, a tek za tehniku, kretati se po planinskim vrletima. Bit ćemo pošteđeni napada neprijatelja. Agresor je u ovom trenutku u prednosti. Armiji RBiH, vojsci koja brani naša ognjišta, čast naših sestara i majki, sistem vrijednosti da svako može uživati slobodu ma kako se zvao i na koji način vjerovao, uveden je embargo na oružje. S druge strane, četničke, fašističke falange, koje su provodile velikosrpsku agendu, stvarajući državu samo i isključivo za Srbe, imale su ogromne količine naoružanja i municije, decenijama skupljanog za potrebe JNA. Također, imale su i nesmetan prekodrinski protok roba, kapitala, plaćenika, oružja, municije i ideologije zla, ovjekovječene u Radio-televiziji Srbije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

“I, dobro, kakav je plan?”, upitah. Držeći se za ručicu improviziranih kolica napravljenih od manje autoprikolice, Zijo mi reče: “Za pola sata smo na pilani. Tvoj djed će nas potom sprovesti do mjesta gdje se nalazi otpadno drvo. Tu ćemo nakupiti što više drva i potom nazad, prije policijskog sata.”

S dozom opreza, u polučučećem položaju spustili smo se ispod kuće komšije Džafera na cestu koja je vodila na odredište. Prošli smo pored “Centrotransove” hale za popravak autobusa, potom pored razvaljene platice, drvenog mostića na Stupčanici. Krećući se uz obalu rijeke, stigli smo do brane, nekadašnjeg mini gradskog kupališta, i drvoreda koji nas je štitio od pogleda s Beka ravni. Odatle su četnici suvereno vladali prostorom pucajući na ljude, vozila, životinje, sve što se moglo kretati prema Karaginu Polju. Naselje je u cijelosti bilo iseljeno. Trebalo je pretrčati pedesetak metara do Semizove kuće, a odatle skrenuti s ceste na probijeni pješački put uz obalu rijeke, koja je opet bila zaklonjena što kućama, što šibljem, što drvećem od zloglasne kote s koje je neprijatelj sijao smrt po Olovu.

NA ZIDU SE NAZIRALA SJENA

U trku smo se našli pred Semizovom kućom i na sigurnom. Ili smo bar tako mislili?!? Čuo sam ispaljenje, potom zvižduk, te se po uvježbanom refleksu bacio na tlo. Isto su uradili i djed i Zijo. Granata je preletjela daleko iznad. Mogao sam posmatrati “vatrenu kuglu” kako udara u višespratnice u čaršiji. Stan na spratu do krova, prva zgrada do rijeke. Potom je pogođena susjedna zgrada, ovog puta stan sprat niže. Potom dva sprata niže. Trajalo je pola sata. Pozdravni, večernji pluton s Brda (op. a. naziv sela odakle je granatiran grad).

Žao mi je što nisam imao kameru ili barem fotoaparat da ovjekovječim te trenutke zla! Čista nepatvorena mržnja! Gađali su civilne stanove u isključivoj namjeri da sruše, zapale, unište, ubiju, rane, povrijede, u najmanju ruku istraumatiziraju. Znali su da se sve ono što je vojno nalazi ili u prizemnim prostorijama, skloništima, ili je već odavno iseljeno izvan grada... Jedino je ostao još Dom zdravlja, monumentalna zgrada ili, bolje rečeno, njen skelet od tzv. vitalnih objekata...

Nastavili smo dalje, svjesni da moramo čim prije doći do nekad jedne od najvećih pilana u bivšoj državi, a koja je djelovala u sklopu ŠIPAD-a. Djed je bio šef komercijale, potom član upravljačkih struktura, od osnutka 1963. godine do penzioniranja, koje se desilo dvije-tri godine pred rat. Znao je svaki centimetar tog prostora.

Pilana je razdvajala gradsko naselje Karagino Polje i prigradsko Olovske Luke. Luke su bile pod četničkom kontrolom! Jedan ulaz u pilanu bio je s naše, a drugi s njihove strane. Ulazili su i oni i mi, ovisno o tome kada je kome šta trebalo. Bilo je bitno ostati neprimijećen! Izabrati pravi trenutak!

Nama je trebao ogrjev. Imali smo dovoljno drva kući, možda i previše, ali nisu sva bila suha. Trebalo je vremena da se tek posječeno drvo prosuši. Nedostajalo je potpale i suhih drva. Sirova drva stvarala bi gust, crni dim i time odavala da u kući ima nekoga, a onda bi uslijedile četničke artiljerijske čestitke.

Došli smo do kapije. Trebalo nam je sat umjesto predviđenih pola. Ušli smo do prvog hangara i, srećom, odmah našli dovoljno otpadnog drveta. U savršenom stanju. Suho. Počeli smo kupiti drva u vreće. Gotovo da smo napunili kolica, kada se začula škripa. “Pssst”, rukom mi pokaza djed. Povukli smo se iza kolica. Djed i Zijo već su bili izvukli pištolje. Zvuk je postajao sve jači, odzvanjajući halom. Činilo se da će se svakog trenutka pojaviti ispred nas. Koliko ih ima? Jesu li i oni u potrazi za drvima ili je to izvidnica? Hiljade misli, a sa svakim trenutkom rasla je napetost. Gotovo da se mogao opipati strah koji se širio halom. Odjednom je sve stalo. Na zidu se nazirala sjena. Bio sam siguran da je to vojnik u čučećem položaju. Sjena je u sljedećem trenutku ušla u halu. Zijo je otkočio pištolj. “Vau, vau, vau!” Ispred nas se pojavilo kudravo, mršavo, malo, žuto, bezazleno stvorenje, mašući repom, vidno raspoloženo i valjda sretno što je naišlo na ljude.

Bio je to, vjerovatno, jedan od napuštenih pasa iz okupiranih bošnjačkih sela u slivu Stupčanice kojem su sami vlasnici vratili slobodu, ni sami ne znajući šta će se desiti s njihovim životima, dok su kretali u neizvjesnost prema slobodnoj teritoriji. A te su životinje lutale danima po šumi, da bi potom sišle u naselja u potrazi za odbačenim komadom hrane u kontejnerima, kantama, za ljudskom rukom koja će ih pomilovati...

S druge strane, čini mi se, da se ni mi – Zijo, djed i ja – iza mini autoprikolice, nismo nikada toliko obradovali psu kao tog momenta na pilani, u novembru 1992. godine, dok smo izvlačili drva za ogrjev iz mjesecom obasjane, poluuništene hale, nekadašnje pilane i tvornice namještaja u Olovu.