Sunce je upeklo k'o tepsija, a u Ibrinoj avliji, pod starom jabukom što rađa samo kisele, sitne plodove, sjedila su tri kapitalna bošnjačka primjerka penzionerske vrste. Ibro Mesar, vlasnik avlije i vječite sumnje u ljudski rod, Huso Penzioner, bivši referent u opštini koji je još uvijek žalio za vremenom kad se znalo ko kosi a ko vodu nosi, i Meho Električar, dobričina čiji je životni smisao bio da lemilicom spasi neki tranzistor iz Hladnog rata.

Tišinu je parala samo jedna uporna muha i Mehin tihi jauk dok je pokušavao namjestiti žicu u prastarom "Grundigu".

"Svijet se ruši, a vas dvojica hladite... znate već šta," procijedi Ibro, mašući novinama na onu zundaru. "Oskrnavili Gospin kip u Međugorju! Čujete li vi mene?"

Huso je namćorasto otpuhnuo dim ljute hercegovačke škije. "U ovoj zemlji svaki dan se nešto skrnavi, ponajviše moja penzija."

Ali Ibro se nije dao. Njegov analitički um, naoštren da govedinu uvali pod teletinu, već je radio sto na sat. "Znam ja ko je ovo, sto posto! Ovo je onaj naš s kratkim pantolama i dugom bradom što svaki dan klanja. Smeta mu kip, k'o da će ga kip ujesti. Garant je neki ISIL-ovac, samo čeka da digne i sebe i sve nas u zrak."

Huso je umorno zakolutao očima kao da je upravo prekopao čitavo Butrovića polje. "Daj, Ibro, ne budali, Allaha ti. Kakav ISIL-ovac? Njih da je briga za Međugorje, čulo bi se do Amerike. Prijavili bi se na CNN-u prije nego što bi i prašina pala. Ma jok. Ovo ti je, jarane, unuk onih što su '45-e popovima brade brijali na suho. Neki zadojeni antifašista, partizanovac, što misli da je religija opijum za narod i da Gospa šuruje s Vatikanom protiv radničke klase."

Meho je podigao pogled s tranzistora, naivno trepćući. "Jel' to ona Gospa što se ukazuje? Ja sam mislio da se to ne može srušit', da je to... ono, k'o hologram."

Ibro i Huso su ga pogledali sa sažaljenjem s kakvim se gleda u cuku koji pokušava da shvati teoriju relativiteta.

"Šuti, Meho, i lemi to," prosikta Ibro. "Ovdje se radi o ozbiljnoj politici. Nego, Huso, ni tvoja mi ne pije vode. Da su ti tvoji partizani htjeli to rušit', srušili bi prije četrdeset godina kad je sve i počelo, dok su još imali i vlast i pendreke. Jok. Ovi današnji antifašisti samo osuđuju po Fejsbuku, ne bi oni lopatu uzeli u ruke da im život ovisi o tome. Vazda su bježali od nje."

"Pa ko je onda, pametnjakoviću?" upita Huso.

Ibro se zagonetno nasmiješi, kao da je upravo otkrio ko je maznuo pare iz kantonalnog budžeta. "Političari, jarane. Ko drugi? Zakuha se pred izbore, treba malo tenzija. Malo oni tamo, malo mi ovamo. Jedan srušen kip, deset hiljada glasova. Čista matematika."

U tom trenutku, Mehin tranzistor je zakrčao, zakašljao se kao stari pušač, i konačno progovorio glasom spikera s radija: "...policija je privela počinitelja. Riječ je o poljskom državljaninu, Bartlomiej Wlodzimierz Krakowiak, inače katoliku i bivšem hodočasniku koji je o Međugorju čak napisao i knjigu..."

Nastao je muk. Čula se samo ona ista muha koja je, valjda, konačno našla šta je tražila.

Ibro je zin'o. Huso je ugasio cigaru o tepsiju. Meho je ponosno gledao u svoj tranzistor, k'o da je upravo on lično uhapsio Poljaka.

"Poljak? Katolik?" Ibro je jedva izustio. "Pa kako, bolan ne bio? Zar na svoje? To ti je k'o da ja odem i prevrnem turbe ne budi primjenjeno."

"Vidiš ti to," Huso je zamišljeno klimao glavom. "Svijet je otiš'o u helać. Više ne znaš ko pije, a ko plaća."

U taj čas, u avliju izađe Ifeta, Ibrina zakonita žena, noseći na tabli fildžane i džezvu vruće kafe i rahatlokum uvaljan u šećer u prahu. Spustila je tablu na stolić, pogledala ih svu trojicu mahalskim pogledom što vidi i ono što se ne govori:

"Šta ste se uspuhali k'o da vam je neko dir'o u teftere s dugovima? Čula sam na radiju."

"Pa de ti nama, habernoso, objasni," brecnu se Ibro. "Kako katolik da ruši Gospin kip?"

Ifeta mirno uze fildžan, pa u svom maniru, obraćajući više pažnje na onu muhu zundaru nego na Ibru, poče:

"Eh, moj Ibro. Možda je čovjeku puk'o film. Možda je hod'o, molio se, knjige pis'o, i onda jednog dana skont'o da je sve to biznis. Da se Gospa pretvorila u suvenir, a vjera u parking kartu od pet maraka. Možda ga je zaboljelo što je i sam bio dio te prevare, pa mu se smučilo. Kad se vjernik razočara, on ti je gori od svakog nevjernika. On ne ruši vjeru, već laž oko vjere."

Trojica mudraca su je gledala k'o da im je objasnila kako funkcioniše perpetuumobil. Ifeta nastavi brišući ruke o dimije:

"A ne sekirajte se vi. Ako političarima ova njegova priča ne bude išla na ruku, brzo će se njemu u džepu naći ili sirijski pasoš ili primjerak Kur'ana. Samo polako. U ovoj našoj državi, istina je vazda ono što najbolje zvuči na dnevniku u pola osam."

Ibro, Huso i Meho su zašutjeli. Muha je odletjela. Sunce je i dalje pržilo. A miris kafe i Ifetine jednostavne mudrosti lebdio je avlijom kao jedina stvar koja je tog dana imala ikakvog smisla.