U kratkoj ali britkoj autobiografiji Derviša Sušića stoji: “Rođen sam u Vlasenici trećega juna 1925. godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.“

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nakon čega upisuje gimnaziju u Tuzli, a potom Učiteljsku školu u Sarajevu. S grupom svojih učenika 1942. godine pristupa partizanima, Prvoj proleterskoj brigadi, što će znatno utjecati na njegov književni rad. Njegovo prvo književno djelo S proleterima objavljeno je 1950. godine. Pisano je u formi dnevnika u kojem Sušić ispisuje dramatiku partizanskih borbi. Nakon rata radio je kao učitelj u Srebrenici i Tuzli, a kasnije kao novinar Oslobođenja. Radio je i kao društveno-politički radnik u Sarajevu i kao upravnik Narodne biblioteke u Tuzli, koja danas i nosi njegovo ime. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je svih najznačajnijih nagrada dodjeljivanih nakon Drugog svjetskog rata: Šestoaprilske i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Umro je u Sarajevu 1990. godine i sahranjen u Aleji Velikana.

Književni rad

Već poslije dnevnika S proleterima, pripovijesti Jabučani i kratkog romana Momče iz Vrgorca, tri djela koja karakterizira uniformnost realističke pripovjedačke proze, Sušić romanom Ja, Danilo,  prvobitno objavljenom u dvama dijelovima (Ja, Danilo 1960. godine i Danilo u stavu mirno 1961. godine), najavljuje nove i umjetnički zrelije postupke proznog iskaza. Radnja romana smještena je također u postratno bosanskohercegovačko društvo, ali su zbivanja sagledana iz aspekta pojedinačne svijesti kroz autoironijske iskaze Danila Lisičića. U obračunu s birokratskom sredinom, Danilo spoznaju tragične izvjesnosti svoje sudbine intonira kroz satiričane tonove: “Ja sam običan smrtnik koji je sa biografskog minareta tresnuo na kaldrmu. Ostao sam, obnemogao, star i umoran, personalno – razriješen, materijalno – go. Vojnik je u meni dobijao bitke, seljak – batine. Nesreća je u tome što oba imaju zajednička, jedna leđa.” Poražen od administrativno-birokratske sredine, bez mogućnosti da životni smisao pronađe u matici porodice, Danilo predstavlja kompleksnu romanesknu ličnost, a ne tek puku funkciju idealiziranog revolucionara, često prisutnu u književnim djelima pisanim nakon Drugog svjetskog rata.

Roman Ja, Danilo predstavljao je prekretnicu u Sušićevom književnom radu, kako u književnom postupku i jeziku tako i u pristupu društvenoj i historijskoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. “Nakon romana Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno Sušić je nekako istovremeno kad i Meša Selimović inspirativne izvore potražio u prošlosti Bosne, otkrivajući u legendi, predanju i rijetkom historijskom zapisu i svjedočanstvu o povijesnoj sudbini ove zemlje, korijene duhovnosti i naravi njenih ljudi. Upravo, cjelinom svog djela Sušić je ostvario golemu književnu sintezu historije Bosne, od bogumila do revolucije i naše savremenosti”, napisao je Enes Duraković. Godina 1966. vjerovatno je najznačajnija u historiji novije bošnjačke književnosti. Meša Selimović objavljuje roman Derviš i smrt, Mak Dizdar Kamenog spavača, a Derviš Sušić Pobune.

Knjiga Pobune uređena je kompoziciono u pet priča od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovršenost. Izuzetna kompoziciona čvrstina Sušićeve zbirke priča i kako tematska tako i idejna konzistentnost oblikuje neraskidivu vezu među njima i svaka nova priča izvire iz prethodne, ali i utječe u nju. Prateći povijesnu dramu bošnjačkog etnosa od Osmanskog carstva do Drugog svjetskog rata, Sušić je čitaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodičnu hroniku jer je protagonist prve priče Abdulah Pilavija daleki predak Redžepa i Abdulaha koji egzistiraju u 20. stoljeću i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac tretira u posljednjoj priči. Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Razbijajući mistificiranost bošnjačke tradicije i bošnjačkog nacionalnog kolektiva, ovo je djelo potvrda analitičkog uma na kojem se temelji cjelokupna kultura moderne.

Sušićeva pobuna

Priča Kaimija, koja je utkana u narativni tok Pobuna, u krugovima onih čitalaca koji ne mogu razdvojiti književni postupak od autora postala je razlogom za odbacivanje Sušića kao bošnjačkog pisca. U ovoj priči Sušić prati sudbinu šejha Silahdar Mustafa-pašine tekije, Hasana Kaimije Zerinoviće – stvarne ličnosti koja je egzistirala i djelovala na našim prostorima. Priča počinje šejhovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na tom putu upoznaje lika opjevanog u epskim pjesmama, krajiškog junaka Budalinu Taleta. Međutim, u ovoj pripovijetki Budalina Tale ne funkcionira kao uzvišeni i hiperbolizirani junak kao u epskim pjesmama, nego svojim humorom i svojom ekscentričnošću potpuno ruši tipičnost junaka epske pjesme.

To je primijetno u Taletovom opisivanju junačkog pohoda po naredbi Mustajbega Ličkog: “Eto, jednom, posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleći Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju i poklonio je Ličkom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ružnu begovicu izmišljenom Anđelijom. Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begović u čakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o nečemu mora misliti. I guslar od nečega mora živjeti. Samo mi je žao što će po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja – jauk i cviljenje.”

Taletov junački zadatak sastoji se u dovođenju dvaju vola orača, a nagrada je za učinjeno djelo dva dukata i ovca jalovica – umjesto titule, zemlje, počasti ili položaja koji su bili uobičajan način iskazivanja zahvale junacima. Upravo na ovoj ravni parodiranja epskog heroja odvija se knjževni postupak karakterističan za moderni roman, gdje obični čovjek destabilizira velike istine. Ukidanjem epske konstrukcije heroja za račun humornog konstrukta junaka Sušić spušta Budalinu Taleta s razine nepromjenjivosti njegovog identiteta u procesualnost vremena izjednačenu sa stalnom promjenom svijeta i junakovog identiteta.

Iskazivanje počasti šejhu Kaimiji

Parodija je prisutna i u liku Kaimije samog. Doduše, u njegovom slučaju manje je komična, ali je značajnija jer je Kaimija učenjak i nosilac znanja, a Tale je graničar. Kroz nekoliko scena vulgarne razbludnosti i rušenja moralnih normi Sušić razbija stereotipe i mistificiranost učenjaka koji su u Stambolu završili škole: “Oko ponoći ludujemo, ganjamo se po svetoj kući – po tekiji, ja njega gađam mudrim i pobožnim knjigama, a on mene ukoričenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nađem odgovore svojoj i čovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, pobožnost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o ćudoređu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.”

Postupak travestija smislen je samo u onim slučajevima u kojima se parodira neko ko je priznat kao neupitna vrijednost. Iako je napisana u maniru modernističkih romana, iako travestira šejha kojeg velika većina Bošnjaka, pa i autor ovog teksta, smatra moralnom vertikalom, priča Kaimija izuzetno je vrijedno književno ostvarenje. Nije li upravo parodiranjem njegovog imena Sušić odao priznanje Kaimijinoj veličini? U knjizi Umjetnost romana Milan Kundera kaže kako je osnovna osobina modernog romana relativiziranje istina koje su prisutne među ljudima. U romanu ne trebamo vidjeti moralni stav nego upitanost. A upravo je upitanost jedini moral književnosti.

Sušić je pisao Bosnu

Na tragu Pobuna, kojima je zagazio u historiju Bosne, Sušić je napisao i druga djela čiji je temeljni okvir povijesna drama bošnjačkog kolektiva: Uhode, Tale, Veliki vezir, Žestine, Nevakat, Teferič, Hodža strah, Čudnovato… Enes Duraković primjećuje da većina Sušićevih junaka ne mogu ispuniti prostore lične i obiteljske sreće, upravo stoga što svu svoju energiju posvećuju općem, društvenom i historijskom cilju i snu.

“Našoj povijesti i tradiciji Derviš Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno – svejedno. Ono što je ne manje važno jeste činjenica da ova Sušićeva djela nude jednu književnu viziju koliko historijski, toliko i estetski autentičnu, a to jedinstvo etičke i estetičke komponente kojima zrači najveća je vrijednost njegovih proza”, napiso je Duraković. Zaista, ukoliko se u obzir uzme njegov cjelokupan opus, jasno je da je svakom svojom knjigom Sušić ispisivao Bosnu. Iako je njegov značaj za bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost ogroman, iako je uvršten u književni kanon, ne može se kazati da su rad i djelo Derviša Sušića dovoljno afirmirani. Tako je Sušić tek prije četiri godine dobio “svoju ulicu” u Vlasenici, ali nikada u Sarajevu. Po njemu u Bosni i Hercegovini nije imenovana nijedna škola.

Jedan od razloga svjesnog zanemarivanja Sušićevog djela među bošnjačkom intelektualnom elitom jeste njegova knjiga Parergon u kojoj je oštro kritizirao djelovanje jerusalemskog muftije El-Huseinija tokom Drugog svjetskog rata, koji se stavio u službu Hitlerovih nacista i često bio Hitlerov gost u Berlinu. I ne bi Bošnjacima toliko zasmetala kritika na račun jerusalemskog muftije, koliko im je zasmetalo Sušićevo oštro osuđivanje bošnjačkih intelektualaca koji su se kroz smjenu ideologija priklanjali nacističko-fašistikim režimima. Ipak, pišući o njima, Sušić je prešutio složene historijske razloge zbog kojih se Fehim ef. Spaho, naprimjer, zalagao za priključenje Bosne fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Površnost njegova Parergona prouzrokovala je gnjev bošnjačkog kolektiva.

Priređujući Sušićeva sabrana djela 1985. godine, Enes Duraković nije napisao niti jednu rečenicu o Parergonu. Izdavač je angažirao Fuada Muhića da napiše poseban pogovor za ovu knjigu, dok je u zajedničkom predgovoru Duraković tretirao njegova druga djela. Ne treba zaboraviti da je Parergon – ma šta mislili o pojedinim Sušićevim stavovima – Sušićeva refleksija o vlastitoj kulturi, dakle, knjiga koja je natjerala Bošnjake da se pogledaju u ogledalo. Uostalom, nije li upravo Sušić šezdesetih godina prošlog stoljeća, bez imalo stida i straha, pisao da tamo negdje postoje neki Bošnjaci, u vremenu kad su oni bili svedeni na vjersku skupinu?

Čudnovata je i sudbina njegovog romana Čudnovato, kojeg je izdalo NIŠRO Oslobođenje 1992. godine, a koji se zbog rata nikada nije našao u distribuciji. Ni dobri poznavaoci Sušićevog rada nisu znali da je roman objavljen, sve do prije sedam godina, kada je jedan student s Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine u antikvarnici sasvim slučajno naišao na ovu knjigu. I sam iznenađen, kupio ju je i odnio svojim profesorima, poznavaocima Sušićevog rada, Enesu Durakoviću, Sanjinu Kodriću i Enveru Kazazu. Tek dvadeset godina poslije piščeve smrti napisane su prve kritike na posljednji roman jednog od najznačajnijih bošnjačkih pisaca. I to upotpunjava Sušićevu sliku Bosne.

Derviš Sušić o Bosni

“Ali Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj šta ću ti reći. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.

Dragi moj, svuda opasnost od drugog obično teži za granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali, ti savjetujem da ne ideš.” (Odlomak iz priče Kaimija)

“Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

Čudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama – nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom. Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu. Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu. Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu, donesu korist i mir, ali – vedrine nema. Preporučio bih najmlađu Kotromanićku za Vašeg nećaka princa Eduarda. Samo bi njena bosanska ozbiljnost ukrotila njegove žudnje za rasipanjem i orgijama. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema Istoku.” (Odlomak iz romana Uhode)